1

Poslovni broj: 37 Gž-503/2020-2

 

Poslovni broj: 37 Gž-503/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sanje Bađun, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. D. iz V., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica I. K. R., odvjetnica u V., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik T. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu L. N. S. d.o.o. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 4. prosinca 2019. poslovni broj: 24 P-47/19-10, u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: 24 P-47/19-10 od 4. prosinca 2019.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u toč.I/ izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu broj 136-28/2008, kreditna partija: 2530445 od 1.2.2008., sklopljenog između D. V. kao korisnika kredita i H. A. A. B. d.d. Z., Podružnica V., (sadašnjeg naziva A. B. d.d.) i to u dijelu u kojem se kredit otplaćuje u 60 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 241,64 CHF, obračunatih po srednjem tečaju CHF H. A. A. B. na dan plaćanja, te je utvrđena ništenom i bez pravnog učinka odredba čl. 6. istog Ugovora o kreditu broj 136-28/2008, kreditna partija: 2530445 od 1.2.2008., a koja glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A. A. B. d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.".

 

U točki II/ izreke naloženo je tuženiku A. B. d.d., Z., isplatiti tužitelju D. V. iz V., iznos od 16.700,84 kn (slovima: šesnaesttisućasedamstokuna i osamdesetčetirilipe) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.1.2008. do 30.6.2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1.8.2015. do 31.12.2016. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1.1.2016. do 30.6.2016. po stopi od 8,05 % godišnje, od 1.7.2016. do 31.12.2016. po stopi od 7,88 % godišnje, a od 1.1.2017. do isplate po stopi od 7,68 % godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to na pojedine iznose i od dana pobliže navedenim u toj točki izreke.

U točki III/ izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 7.208,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 4. prosinca 2019. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

              Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga određenih čl.353. st.1. toč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP) predlažući prvostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz obavezu tužitelja da mu naknadi parnične troškove prvostupanjskog postupka i ove žalbe.

 

              Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

              Žalba tuženika nije osnovana.

 

              Predmet postupka zahtjev je tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl.4. st.3. Ugovora o kreditu broj 136-28/2008 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojeg je 1. veljače 2008. kao korisnik sklopio sa tuženikom tadašnjeg naziva H. A. A. B. d.d. Z., Podružnica V. i to u dijelu kojim je određena valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u 60 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 241,64 CHF obračunatih po srednjem tečaju CHF H. A. A. B. na dan plaćanja kao i utvrđenje ništetnom odredbe čl.6. istog Ugovora o kreditu prema kojoj je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama H. A. A. B. ili drugog akta banke. Tužitelj se u svezi ništetnosti navedenih odredaba Ugovora o kreditu poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. koje su donesene u kolektivnom sporu i to P. – H. s. u. z. z. p. kao ovlaštenog tužitelja i više banaka, između ostalih i protiv tuženika kao petotuženika. Tužitelj od tuženika nadalje potražuje da mu isplati iznos od 16.700,84 kn, a što predstavlja zbroj mjesečnih razlika između plaćenih anuiteta i anuiteta koliko bi isti iznosili bez primjene odredbi čl.4. st.3. i čl.6.  Ugovora o kreditu za koje traži da se utvrde ništenim.

 

              Prvostupanjski sud ponajprije utvrđuje da između stranaka nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu temeljem kojeg je tuženik plasirao tužitelju kredit od 12.620,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti pri čemu je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,60% godišnje kao i činjenica da je kredit otplaćen 12. veljače 2013. te da se radi o potrošačkom kreditu.

 

              U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa  tužitelja P. – H. s. u. z. p.  protiv više banaka pa tako i tuženika i to:

             

- presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je u odnosu na tuženika utvrđeno da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. ("Narodne novine" broj: 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. tog Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača;

 

- presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna, te

 

- presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. kojom je potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na tuženika i u dijelu kojem je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana a sve isključivo na štetu potrošača.

 

U odnosu na tvrdnje kojima tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se poziva na čl.502.c ZPP-a kojim je određeno da se  fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a da se u konkretnom slučaju tužitelj u tužbi poziva na ta utvrđenja iz naprijed citiranih presuda.

 

Provedenim dokazom saslušanjem tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da mu tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije razjasnio parametre izračuna niti rizike ugovorene valute kao ni sam pojam valutne klauzule, a niti je primio bilo kakve pravilnike ili uvjete banke kao ni obavijesti o promjeni kamatne stope, dok je iz iskaza svjedokinje I. Ž. utvrdio da službenici tuženika nisu klijentima predočavali rizike promjenjivosti kamatne stope niti valutne klauzule. Ostale po tuženiku predložene dokaze prvostupanjski sud nije proveo obzirom na naprijed navedena pravna utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

 

Neosnovanim je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare jer je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj:P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamate postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana uz švicarski franak 14. lipnja 2018., pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, a da je tužbu tužitelj podnio 4. veljače 2019., zaključuje da nije protekao petogodišnji rok zastare za tražbine stečene bez osnove.

 

              Obrazlažući svoje rješenje od 14. studenog 2019. kojim je na temelju čl.190. st.2. ZPP-a dopustio preinaku tužbenog zahtjeva (ispravno: preinaku tužbe), prvostupanjski sud navodi da je tužitelj 7. studenog 2019. preinačio tužbu na način da tužbenim zahtjevom umjesto iznosa od 15.399,10 kn, u skladu s nalazom i mišljenjem sudske vještakinje, zahtjeva iznos od 16.700,84 kn, a da isti nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka jer odluka o visini tužbenog zahtjeva ovisi o provođenju financijskog vještačenja bez kojeg dokaza ni sud ne može donijeti odluku.

 

              Visinu dosuđenog iznosa u skladu s preinačenom tužbom, prvostupanjski sud utvrdio je provedenim dokazom vještačenjem po sudskoj vještakinji V. S. O., a isti predstavlja razliku između plaćenih anuiteta u skladu s Ugovorom o kreditu sa ništetnim odredbama i onih koje bi tužitelj bio u obvezi plaćati na temelju isplaćene glavnice kredita 4. veljače 2008. od 56.790,00 kn i ugovorene kamate od 5,60% godišnje.

 

              Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava tuženik tvrdi da je sud prvog stupnja neosnovano utvrdio promjenjivu kamatnu stopu ništetnom, da je pogrešno primijenio čl.319. st.2. ZOO-a koji određuje način tumačenja spornih odredbi, da je pogrešno utvrdio da je obzirom na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, isključivo mjerodavna početno ugovorena kamatna stopa, da je povrijedio slobodu uređivanja obveznih odnosa iz čl.2. ZOO-a i zajedničku volju stranaka da se kamatna stopa mijenja temeljem odluke tuženika i da tužitelj nije dokazao koliko bi po njegovom stavu trebala biti promjenjiva kamatna stopa zbog čega je pravilnom primjenom čl.221.a ZPP-a trebao odbiti tužbeni zahtjev, te iznosi razloge zbog kojih smatra da nije bilo osnove u okolnostima kad je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, obvezu tužitelja utvrđivati na temelju početno ugovorene kamatne stope koja je ugovorena samo iz razloga što je istovremeno ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Navodi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno što utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi Revt-214/14-2 kao i da ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope sama po sebi nije ništetna. Navodi i da je prvostupanjski sud izračunom pretplate zbog ništetnosti odredbe o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope de facto dao tužitelju i više nego je što je tužitelj P. – U. f. tražila u kolektivnom sporu budući nije tražio da se promjenjiva kamata zamijeni fiksnom.

 

              Nadalje tuženik tvrdi da prvostupanjski sud uopće nije primijenio propise o zaštiti potrošača (čl.96., 99. i 102.) jer nije utvrđivao ispunjenje uvjeta za utvrđenje ništetnosti o promjenjivosti kamatne stope (da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da su one i/ili jasne i/ili teško razumljive i/ili teško uočljive i da one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a niti je to tužitelj u tijeku postupka dokazao, te nije proveo test transparentnosti i test poštenja) već je svoj stav zauzeo metodom automatskog pozivanja na „P. P.“ kao odgovora na činjenična i pravna pitanja.

 

              Tuženik u žalbi iznosi i opširne razloge zbog kojih je neosnovanim ocjenjuje utvrđenje prvostupanjskog suda da je valutna klauzula u CHF ništetna isključivim pozivanjem na presudu  VTS-a kao i razloge zbog kojih je smatra da je sud prvog stupnja neosnovano odbio njegov prigovor zastare.

 

              Od apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka tuženik ističe onu iz čl.354. st.2. toč.11. ZPP-a tvrdeći da je pobijana presuda proturječna sama sebi i razlozima iznesenim u obrazloženju, nema razloge o odlučnim činjenicama te postoji proturječnost između razloga i stanja spisa, te onu iz čl.354. st.2. toč.6. ZPP-a jer mu prvostupanjski sud nezakonitim postupanjem nije dao mogućnost raspravljati pred sudom.

 

              Protivno navodima žalbe ovaj sud ne nalazi počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. toč.11. ZPP-a jer presuda nije proturječna sama sebi i razlozima iznesenim u obrazloženju, a niti ovaj sud ne nalazi proturječnost između razloga presude i stanja spisa predmeta. Prvostupanjski sud iznio je dostatne razloge o odlučnim činjenicama na kojima je temeljio odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva te prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati.

 

              Sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. toč.6. ZPP-a time što je odbio provesti dokaze saslušanjem svjedoka i to javne bilježnice J. V. S., S. L., I. V., I. K. C., L. R. S. i I. G., a sve na okolnost jesu li dotični zaposlenici upozoravali potrošače o rizicima vezanim uz rast švicarskog franka prilikom sklapanja ugovora i dodatno predloženog svjedoka H. S. na okolnost da li je tuženik bio u mogućnosti predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.

 

              Prvostupanjski sud se naime, pravilno pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 i broj: Pž-6632/17 koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 i Rev-2221/2018 u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i  ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl.502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu:ZZP)  određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

              Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, a da su predmetne odredbe čl.4. st.3. i čl.6. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim,, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Napominje da tuženik nije ni predlagao dokaze u smislu da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarao sa tuženikom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s njegovom odlukom, odnosno da je obavijestio i upoznao tuženika sa svim rizicima sklapanja ugovora o kreditu u kojem je glavnica kredita izražena u valuti švicarski franak, već je predlagao dokaze na općenito postupanje njegovih zaposlenika prilikom sklapanja takovih ugovora.

 

Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske nalazi se potrebnim  naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl.20. st.1. Zakona o sudovima i čl. 116. st.1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema čl.3. st.1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

 

              Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja čl. 4. st.3. i čl.6. Ugovora o kreditu ništetnim. Točno je i da naprijed citirane odredbe čl.502.c st.1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

 

              Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

 

U presudi F. G. N. i A. M. P. M. protiv C. B. i B. B. V. A. S. u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

 

Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,60%  godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika. U tom smislu prvostupanjski sud je provedenim dokazom financijskim vještačenjem pravilno utvrdio visinu anuiteta na isplaćeni iznos kredita od 56.790,00 kn (protuvrijednost 12.620,00 CHF) s ugovorenom kamatnom stopom od 5,60 % godišnje i ugovorenim rokom otplate od 60 mjeseci, a uvažavajući podatke tuženika o iznosima plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate, i razliku između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio u obvezi platiti bez  ništetne odredbe čl. 6. i djelomično ništetne odredbe čl.4. st.3. Ugovora o kreditu.

 

Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu  nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl.1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

 

Odredbom čl.55. st.1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a i identično je bilo određeno i čl. 102. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07 – dalje u tekstu:  ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.  Kako je svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi i zaključak da tužiteljevo pravo na isplatu nije zastarjelo.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim je presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena je na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u naprijed citiranim odlukama.

 

Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje  donošenjem Zaključka  na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

 

Prema iznesenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

 

U odnosu na istaknutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz 354. st.1. u vezi čl.190. ZPP-a valja navesti da ista nije počinjena. Tuženik je očito ispustio iz vida da je odredba čl. 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH ) izmijenjena čl.39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:70/19 – dalje u tekstu: ZIDZPP) na način da je dodan novi stavak 2. kojim je određeno da iznimno od odredbe stavka 1., tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Prema prijelaznim i završnim odredbama iz čl.117. st.2. ZIDZPP-a, odredba čl.39. tog Zakona primjenjuje se na sve postupke u tijeku. Po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da je tužitelj o egzaktnoj visini svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog dokaza vještačenjem i zbog čega je unatoč protivljenju tuženika preinaci tužbe, suglasno ovlaštenju iz čl.190. st.3. ZPP-a i pravilnom primjenom te zakonske odredbe dopustio preinaku tužbe kojom je tužitelj povećao tužbeni zahtjev za 1.301,74 kn.

 

Konačno u vezi pozivanja tuženika na shvaćanje nezavisnog odvjetnika izraženog u predmetu R. P. A. i dr. protiv B. R. broj: C-186/16 te shvaćanja Suda Europske unije iznesenog u presudi donesene u tom predmetu, valja navesti da se ne radi identičnoj pravnoj stvari budući da u tom predmetu radi o ugovoru o kreditu danom u stranoj valuti, a ne o ugovoru o kreditu koji je samo izražen u stranoj valuti, a isplaćuju se i vraća u domaćoj valuti prema tečaju te valute kreditora kao što je slučaj u ovom postupku.

 

Slijedom svega naprijed iznesenog zaključak je ovog suda da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl.96., 97. i 102. st.1. ZZP/07 te čl.323. i 1115. ZOO-a odlučio o tužbenom zahtjevu. Kako nisu ostvarene ni isticane bitne povreda odredba parničnog postupka iz čl.354. st.2 toč.6. i toč.11. ZPP-a te čl.354. st.1. u vezi čl.190. ZPP-a, a da je ispitivanjem pobijane presude i stanje spisa predmeta koje je prethodilo donošenju iste u pravcu bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. toč.2., 4., 8. 9., 13. i 14. ZPP-a utvrđeno da nije ostvarena ni jedna od navedenih bitnih povreda na koje ovaj sud na temelju čl.365. st.2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl.368. st.2. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u cijelosti obzirom je i pravilnom primjenom čl.154. st.1. u vezi čl.155. ZPP-a odlučeno o obvezi tuženika da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 7.208,00 kn.

 

U Varaždinu, 19. svibnja 2020.