- 1 -              Rev-x 807/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 807/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, protiv tuženice E. M. iz P., OIB: ..., zastupane po punomoćniku M. I., odvjetniku u P., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-407/15-2 od 15. veljače 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-1109/14-83 od 19. prosinca 2014., u sjednici održanoj 19. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija  tužiteljice kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev  tužiteljice kojim je tražila da ugovor o darovanju sklopljen 26. siječnja 2000. između darovat elja  X. M. i daroprimateljice E. M. gubi učinak prema tužiteljici u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tražbine tužiteljice prema X. M. u iznosu od 408.864,68 kn (glavnica 263.059,70 kn i kamate 145.804,98 kn) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos glavnice od 21. siječnja 2003. te da je tuženica dužna dopustiti da tužiteljica navedenu tražbinu prema X. M. namiri prodajom nekretnine označene kao k.č.br. 103/24, dvorište sa 278 m2, upisane u z.k.ul. 922 k.o. Š., a odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka. U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužiteljici da tuženici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 43.437,50 kn, a u toč. III. izreke prvostupanjske presude odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 43.437,50 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti, a odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženica nije dostavila odgovor na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za pobijanje pravne radnje svog dužnika X. M. zaključenja darovnog ugovora od 26. siječnja 2000. između X. M. kao darovatelja i njegove supruge kao daroprimateljice, a ovdje tuženice, kojim je darovao nekretninu k.č.br. 103/24 kuća, dvorište sa 278 m2 iz z.k.ul. 922 k.o. Š., te da navedena pravna radnja gubi učinak za ispunjenje tražbine tužiteljice od 408.864,68 kn (glavnica 263.059,70 kn i kamata 145.804,98 kn).

 

Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužiteljica u reviziji ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, ali nigdje u reviziji tužiteljica ne navodi na koji način i od strane kojeg suda bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, slijedom čega se taj revizijski razlog ne može valjano ispitati te nije osnovan.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da je između tuženice E. M. kao daroprimateljice i njenog supruga X. M. kao darovatelja zaključen ugovor o darovanju nekretnine označene kao k.č.br. 103/24 iz k.o. Š. dana 26. siječnja 2000.,

 

- da je tužiteljica pokrenula ovaj postupak radi ostvarenja pretpostavki za namirenje tražbine po rješenju o ovrsi Porezne uprave – Ispostava P., Klasa: UP/I-415-02/2002-001/00013 od 4. lipnja 2002.,

 

- da je ukupna tražbina navedena u tužbi u iznosu od 440.565,52 kn, od čega na ime glavnice 428.834,88 kn, a na ime kamata 11.730,64 kn,

 

- da je tužiteljica podneskom od 12. travnja 2006. smanjila utuženi iznos na ukupno 202.927,25 kn od čega na ime glavnice 133.415,53 kn, a na ime kamata 69.511,72 kn,

 

- da je tužiteljica smanjila utuženi iznos zbog toga što je dio dugovanja podmiren,

 

- da je 3. svibnja 2006. tužiteljica ponovno povisila tužbeni zahtjev na iznos od 408.864,68 kn od čega 263.059,70 kn na ime glavnice i 145.804,98 kn na ime kamata,

 

- da je navedeno povećanje zahtjeva u odnosu na ranije smanjeni zahtjev od 12. travnja 2006. obzirom da je tužiteljica navela nove tražbine koje su dospjele tijekom postupka,

 

- da je u odnosu na tražbine iz tužbe i dalje obuhvaćena tražbina koja se odnosi na porez i prirez na dohodak od nesamostalnog rada i drugih djelatnosti (uplatni račun 1406) u iznosu glavnice od 29.094,63 kn uz pripadajuću zateznu kamatu te je predmetno dugovanje utvrđeno na temelju izvješća o isplaćenim plaćama i obračunatom porezu na plaće kao i doprinosima iz i na plaće za razdoblje od 1. listopada 2001. do 30. travnja 2002.,

 

- da je i dalje obuhvaćena tražbina iz tužbe na ime poreza i prireza na dohodak po godišnjoj prijavi (uplatni račun 1619) u iznosu glavnice od 3.557,61 kn uz pripadajuću zateznu kamatu, a tražbina se temelji na rješenju od 29. rujna 1999. za 1998.,

 

- da je podneskom od 12. travnja 2006. obuhvaćena i tražbina iz tužbe koja se odnosi na članarinu turističkim zajednicama (uplatni račun 2715) u iznosu od 1.041,68 kn s pripadajućom zateznom kamatom, a dugovanje se temelji na obračunu za 2000. i 2001.,

 

- da se nakon podnošenja podneska od 12. travnja 2006. tražbina tužiteljice i dalje odnosi na komorski doprinos (uplatni račun 5236) u iznosu od 3.399,00 kn na ime glavnice s pripadajućom zateznom kamatom, a dugovanje se temelji na obračunu za razdoblje od 1998. do 2002.,

 

- da se tražbina tužiteljice i dalje odnosi na tražbinu iz tužbe u odnosu na komorski doprinos od dohotka, dobiti ili plaće (uplatni račun 5241) u iznosu glavnice od 42.078,00 kn, a dugovanje se temelji na obračunu za 2001.,

 

- da se potraživanje tužiteljice i dalje odnosi na ono navedeno u tužbi u odnosu na novčanu kaznu za prekršaj (uplatni račun broj 6033) u iznosu od 4.800,00 kn, a dugovanje proizlazi iz rješenja Financijske policije od 17. ožujka 1998.,

 

- da se potraživanje tužiteljice i dalje odnosi na ono navedeno u tužbi za doprinos za obvezno zdravstveno osiguranje zaposlenih kod fizičkih osoba (uplatni račun 8419) u iznosu od 86.402,44 kn na ime glavnice s pripadajućom zateznom kamatom, a dugovanje proizlazi iz izvješća o isplaćenim plaćama i obračunatom porezu i prirezu na plaće kao i doprinosima iz plaće za razdoblje od 1. studenoga 2001. do 30. travnja 2002.,

 

- da se potraživanje tužiteljice odnosi i dalje na potraživanje iz tužbe u odnosu na doprinos za zapošljavanje (uplatni račun 8702) u iznosu glavnice od 18.043,50 kn s pripadajućom zateznom kamatom, a predmetno dugovanje proizlazi iz izvješća o isplaćenim plaćama i obračunatom porezu i prirezu na plaće kao i doprinosima iz ina plaće za razdoblje od 1. srpnja 2001. do 30. travnja 2002.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan iz razloga što je nastupila prekluzija za dio potraživanja tužiteljice koje je ista zatražila tijekom ovog postupka i koja su dospjela nakon izvršenja pravne radnje koja se pobija, dok je za ostala potraživanja tužiteljice nastupila apsolutna zastara temeljem čl. 92. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 127/00 – dalje: OPZ), čl. 101. st. 5. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 25/95, 52/95, 106/96, 164/98 i 33/00 – dalje: ZPD), te čl. 65. Zakona o zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj 94/01 – dalje: ZZO).

 

Tužiteljica u reviziji u odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iznosi prvenstveno prigovor da parnični sud nije ovlašten utvrđivati apsolutnu zastaru već je to jedino ovlaštenje nadležnog upravnog tijela u kojem je i utvrđena obveza plaćanja poreza ili doprinosa. Nadalje, revidentica ističe da u ovoj pravnoj stvari apsolutna zastara za potraživanja temeljem OPZ, ZPD i ZZO nije nastupila do pokretanja ovog parničnog postupka, a kojim pokretanjem je u smislu odredbe čl. 388. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO) došlo do prekida zastare. Tužiteljica se u reviziji poziva i na odredbu čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama OPZ ("Narodne novine", broj 18/11) kojim je u čl. 94. dodan novi stavak 7. i gdje se određuje da ako se radi naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom, za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče. Revidentica je istakla i da se u smislu odredbe čl. 280. st. 1. ZOO pobijanje dužnikovih pravnih radnji može tražiti u odnosu na potraživanja koja su dospjela za isplatu bez obzira kada su nastala, slijedom čega nije pravilno zaključeno da je nastala prekluzija za isticanje tražbina koje su dospjele tijekom ovog postupka.

 

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tužiteljica ne može povisivati zahtjev i uključivati nove tražbine u odnosu na koje traži pobijanje dužnikove pravne radnje tijekom postupka jer je ovaj sud već u svojim ranijim odlukama izrazio pravno shvaćanje da tražbina mora biti dospjela do trenutka izvršenja pravne radnje koja se pobija (primjerice odluke broj Rev-3270/14 od 14. ožujka 2018., Rev-872/15 od 29. listopada 2019., Rev-46/08 od 4. ožujka 2009. i Rev-498/08 od 27. svibnja 2009.). Kod toga treba navesti da se ne radi o prekluziji kako to navode nižestupanjski sudovi, nego se radi o tome da se pobijanje dužnikovih pravnih radnji može tražiti samo u odnosu na one tražbine koje su dospjele do trenutka izvršenja pravne radnje koja se pobija.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi također primijenili odredbe čl. 92. OPZ, čl. 101. st. 5. ZPD i čl. 65. ZZO kada su zaključili da su sve tražbine koje su nakon smanjenja tužbenog zahtjeva identične s onima koje su potraživane i u tužbi zastarjele zbog isteka roka apsolutne zastare. Naime, navedenim zakonima predviđena je apsolutna zastara, a prema pravnom shvaćanju ovoga suda (izraženom primjerice u presudi ovoga suda broj Rev-2260/2012 od 9. lipnja 2015.) da ako je tijekom postupka prestalo potraživanje iz porezno dužničkog odnosa na temelju apsolutne zastare, više ne postoji potraživanje, a što je jedna od pretpostavki za pobijanje dužnikovih pravnih radnji. Upravo temeljem odredbe čl. 24. st. 2. OPZ prava iz porezno dužničkog odnosa prestaju zastarom. Stoga nisu osnovani prigovori tužiteljice da je podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 388. ZOO, a ovaj sud također smatra kako je parnični sud ovlašten utvrđivati apsolutnu zastaru u parničnom postupku, a ne da to samo može učiniti nadležno upravno tijelo iz kojeg postupka proizlazi utvrđena tražbina. Također nije od značaja kasnija izmjena OPZ iz 2011. koja je predvidjela zastoj  zastare ako se vodi postupak pred sudom radi naplate poreza, kamata i troškova jer se ta odredba ne može primjenjivati retroaktivno. Također se u ovoj pravnoj stvari ne radi o činjenično i pravno identičnom slučaju kao u odluci ovoga suda broj Rev-538/08 od 6. travnja 2011. iz razloga jer se tamo radilo o naplati poreznog duga na temelju rješenja o ovrsi kao sudske odluke i gdje je zastarni rok iznosio deset godina sukladno odredbi čl. 379. st. 1. ZOO.

 

Stoga je temeljem odredbe čl. 393. ZPP valjalo odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 19. svibnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.