Broj: Rev 954/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Renate Šantek, članice vijeća, Gordane Jalšovečki, članice vijeća, Damira Kontreca, člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja P. I. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica T. T., odvjetnica u Z., protiv tuženice Z. K. iz Z., koju zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i dr., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž - 4121/10-2 od 4. listopada 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P - 10364/08 od 9. ožujka 2010., u sjednici održanoj 19. veljače 2014.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja kako glasi:

              "Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik zk.č.br. 457 oranica P. K., površine 761 m2 upisane u ZU 1504 k.o. K. te se nalaže tuženici da tužitelju izda tabularnu ispravu podobnu za upis tužitelja u zemljišnu knjigu, a koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, a sve to u roku od 15. dana“ (izreka pod I prvostupanjske presude). Odlukom o troškovima postupka obvezan je tužitelj naknaditi tuženici iznos od 75.030,00 kuna (izreka pod II prvostupanjske presude).

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I izreke, dok je drugostupanjskim rješenjem potvrđena odluka o troškovima postupka do visine od 6.150,00 kuna, u ostalom dijelu zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka je odbijen.

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud  prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude shodno navodima iznesenim u reviziji, odnosno da iste ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženica je odgovorila na reviziju s prijedlogom da se ista odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije kao neosnovana. Tuženica pri tom ne traži trošak odgovora na reviziju.

Tužitelj je podneskom, prije nego što se tuženica na prvom ročištu za glavnu raspravu upustila u raspravljanje o glavnoj stvari, naznačio vrijednost predmeta spora (40. st. 2. ZPP-a) preko granične vrijednosti iz odredbe čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a, čime je izjavljena revizija dopuštena.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13  – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Glede daljnjih navoda iznesenih u reviziji po osnovu bitne povrede odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred prvostupanjskim sudom, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP-a, protiv drugostupanjske presude protiv koje se može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizija se može podnijeti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident opisno ukazuje u reviziji.

Revizijskim prigovorom tužitelja istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva nad nekretninom i izdavanje tabularne isprave pogodne za upis u zemljišne knjige.

Nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužitelja nakon što su utvrdili slijedeće odlučne činjenice:

-                      da je kupoprodajni ugovor na kojeg se poziva tužitelj kao pravni temelj svog posjedovanja od 16. lipnja 1969. sklopljen između tužitelja i prednice tuženice suprotno u to vrijeme prisilnim propisima, te utoliko da je riječ o ništetnom pravnom poslu, te

-                      da je  predmetna nekretnina bila u društvenom vlasništvu, čime kod tužitelja, kao poštenog posjednika, do zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke neprekidnog trajanja samostalnog posjeda određene kakvoće kroz zakonom određeno vrijeme za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

Kako tužitelj dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi tužitelja kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

Na naprijed navedeno utvrđeno činjenično stanje, ispravno je primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan. Naime, tužitelj u reviziji izrijekom (list 2. revizije) prihvaća shvaćanje pobijane presude o pravnoj nevaljanosti ugovora od 16. lipnja 1969. sklopljenog između tužitelja i prednice tuženice. Utoliko ovaj sud, shodno citiranoj odredbi čl. 392.a ZPP-a, nije ovlašten ispitivati pobijanu presudu izvan granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U navedenom stanju stvari, ukoliko je ugovor na kojeg se isključivo poziva tužitelj kao pravni temelj svog posjedovanja ništetan, riječ je o nezakonitom posjedu (nema valjanog pravnog temelja posjedovanja), čime je isključena mogućnost stjecanja prava vlasništva tužitelja nad predmetnom nekretninom redovnom dosjelošću u smislu odredbe čl. 159. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZV), odnosno odredbe čl. 28. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 – dalje: ZOVO) u svezi s odredbom čl. 388. st. 2. i 3. ZV-a. Naime, kako odredbom čl. 28. st. 2. ZOVO-a, tako i odredbom čl. 159. st. 2. ZV-a, za redovnu dosjelost se traži tzv. kvalificirani posjed, tj. posjed koji je zakonit, pošten i istinit.

S druge strane, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, nisu ispunjene pretpostavke stjecanja prava vlasništva nad predmetnom nekretninom niti izvanrednom dosjelošću. Naime, kako prema odredbi čl. 28. st. 4. ZOVO-a u svezi s odredbom čl. 388. st. 2. i 3. ZV-a, tako i prema odredbi čl. 159. st. 3. ZV-a, za stjecanje prava vlasništva nad nekretninom osnovom izvanredne dosjelosti traži se da je samostalan posjed barem pošten, te neprekidno trajanje posjeda kroz vrijeme od dvadeset godina. Vrijeme potrebno za dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu počinje teći od dana stupanja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91), tj od 8. listopada 1991. Prema odredbi čl. 388. st. 4. ZV-a, u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja prije tog datuma. Činjenica da je u zemljišnim knjigama (prema u reviziji iznesenim navodima „najkasnije do 30. 07. 1999.“) predmetna nekretnina upisana kao vlasništvo prednice tuženice ne mijenja značaj činjenice da je nekretnina bila podruštvovljena. U navedenom kod tužitelja, koji se iz naprijed navedenih razloga osnovano može pozvati samo na pretpostavke izvanredne dosjelosti, u razdoblju od 8. listopada 1991. do trenutka zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari 9. ožujka 2010. (ukoliko se i ne prihvati prigovor da je posjed tužitelja prestao biti pošten)  nisu ispunjene pretpostavke neprekidnog trajanja posjeda kroz vrijeme od dvadeset godina. Naime, suprotno revizijskim navodima tužitelja (koji se poziva na uračunavanje vremenskog razdoblja do donošenja drugostupanjske odluke), prema postupovnim pravilima o vremenskoj granici pravomoćnosti, presuda se bazira na sadržaju pravnih odnosa kakvi jesu u vrijeme njenog donošenja, sud ne može uvažiti činjenice o kojima strankama nije bila pružena mogućnost raspravljanja pred sudom, pa su irelevantne one činjenice koje su nastale nakon zaključenja glavne rasprave (u konkretnom slučaju nakon 9. ožujka 2010.).

Kako nisu ispunjene naprijed navedene pretpostavke stjecanja prava vlasništva nad nekretninom dosjelošću, to je zahtjev tužitelja odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava.

Prema tome, nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 19. veljače 2014.