- 1 -              Revd 903/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 903/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. L. iz H. n. S., (OIB: ...), koju zastupaju punomoćnici K. V. i N. B., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu K. V. i N. B. iz Z., protiv tuženika T. o. d.d. iz Z., (OIB: ...) kojeg zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & L. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-358/2017-2 od 28. siječnja 2020. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku posl. br. Pn-69/2016-50 od 7. prosinca 2016., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom:

 

- u stavku I. izreke, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. izreke, u odluci „kojom je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 130.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. veljače 2011. do isplate i u dijelu pod točkom III. izreke“, u odluci kojom je odbijen kao neosnovan „zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti“,

 

- u stavku II. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. izreke, u odluci kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka od 49.250,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. prosinca 2016. do isplate tako da je u tom dijelu zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

 

Ujedno je odbijen „zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan“.

 

Tuženik je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja kojeg (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu - a riječ je o pravnom pitanju o kojem postoje drugačija (različita) pravna shvaćanja.

 

Tužiteljica nije odgovorila na prijedlog.

 

Prijedlog tuženika da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 28. siječnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenja revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Odredbom čl. 385.a ZPP-a propisano je: "Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu…”.

 

Prema odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti."

 

Predmetom spora zahtjev je tužiteljice na obvezivanje tuženika isplatiti joj 130.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama. Tužiteljica tvrdi da joj utuženi iznos pripada za štetu koju trpi zbog posljedica ozljeda zadobivenih na radu 19. svibnja 2010. Ovog potražuje „od osiguratelja s kojim je poslodavac sklopio ugovor o osiguranju opće odgovornosti od šteta koje su posljedica, između ostalog, procesa rada, s ugovorenim iznosom svote osiguranja za fizičke osobe u iznosu od 130.000,00 kn“.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim te (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da je „obveza poslodavca radnicima osigurati sva sredstva potrebna za obavljanje radnih zadataka, a isto je tako njegova obveza radnike podučiti sigurnom načinu upotrebe tih sredstava“,

 

- da je u ovome „slučaju poslodavac za obavljanje kontrole otkrajaka koji su bili na povišenom, na visokim stalažama, osigurao trokrake ljestve, ali, kako pravilno proizlazi iz rezultata dokaznog postupka, radnike koji su koristili ljestve nije upoznao s pravilnim načinom korištenja ljestava, važnosti duljine istih na pojedinim visinama i potencijalnim opasnostima. U takvim činjeničnim okolnostima tuženik se ne može s uspjehom pozivati na to da je štetni događaj nastao zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati“,

 

- da „upravo suprotno, time što svoje radnike nije osposobio za sigurno korištenje ljestava poslodavac nije primijenio dužnu pažnju, a mogao je i morao je pretpostaviti da bi radnici u takvom slučaju ljestve mogli koristiti na način koji nije maksimalno siguran (što se dogodilo i u ovom slučaju jer su radi korištenja samo jednog kraka ljestava ljestve u konačnici bile prekratke). Stoga se ne radi o nikakvim izvanrednim i nepredvidivim okolnostima na koje se nije moglo utjecati. Isto tako poslodavčeva odgovornost za štetni događaj i štetu koju tužiteljica trpi, a time i odgovornost tuženika kao osiguratelja, ne može se umanjiti niti pozivanjem na iskaz tužiteljice u dijelu u kojem navodi da prije korištenja ljestava nije obratila pozornost na piktogram na ljestvama koji opisuje pravilan način korištenja trokrakih ljestava. Ovo jer tužiteljica nije postavljala ljestve, niti ih je razdvajala, već se radilo o radnji drugog radnika, D. Š., koji, kao niti tužiteljica, nije bio podučen u pravilnom rukovanju i radu s ljestvama kakve su predmetne, a takva je radnja tog radnika mogla biti izbjegnuta da je poslodavac postupio kako je prethodno navedeno u ovom odlomku“.

 

Tuženik je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija, pa je, uz navod da shvaćanje na kojemu se ta presuda temelji nije pravilno - i da odluka o predmetu spora ovisi od pitanja važnog i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, konkretno - od pravnog pitanja o kojem sudska praksa nije jedinstvena, u prijedlogu postavio pitanje:

 

„Jesu li ispunjeni uvjeti za oslobođenje poslodavca od objektivne odgovornosti za štetu nastalu radniku u vezi s radom, a time i osiguratelja koji pokriva odgovornost poslodavca za naknadu štete prema djelatnicima, u slučaju kad se u postupku utvrdi da je do nastanka štete radniku-djelatniku došlo isključivo uslijed nepažnje samog radnika, a da poslodavac nije mogao predvidjeti niti otkloniti nastanak štete i štetnih posljedica.“

 

Međutim, time što je tako odredio razloge svoga prijedloga te konstatirao da ga podnosi prema odredbama čl. 385.a ZPP-a i zbog navedenog pitanja, predlagatelj nije ispunio sve pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti imajući na umu:

 

- da navedene odredbe čl. 385.a i čl. 387. st. 3. ZPP-a predviđaju postojanje:

 

a) u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi, i to (ovdje bitno) važnog za odluku u konkretnom sporu - ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, te

 

b) kada se, kao ovdje, predlagatelj poziva na "različitu" sudsku praksu, priložene uz prijedlog odluke suda na koju se predlagatelj poziva ili njezinu određenu naznaku, sve uz postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi i time nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse,

 

- da Vrhovni sud Republike Hrvatske nije ovlašten sam kreirati sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije u navedenom smislu te spomenutog pitanja i spomenutih razloga - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po tome prijedlogu sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da pritom eventualno čak i pogoduje jednoj stranki.

 

Tek bi u takvoj situaciji Vrhovni sud Republike Hrvatske mogao ujednačavati primjenu prava i imao obvezu preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“) - i reviziju dopustiti.

 

U ovome slučaju o takvoj situaciji nije riječ:

 

- predlagatelj je u prijedlogu postavio pitanje koje u ničemu nije važno za odluku o predmetu spora gledano prema činjenicama na kojima je osporena presuda temeljena: tim pitanjem tuženik sugerira prihvatiti činjenice iz njegova sadržaja (da je do nastanka prijepornog štetnog događaja i štete za tužiteljicu „došlo isključivo uslijed nepažnje samog radnika“, zbog njegove „nesmotrene radnje“ koja je isključivo uzrokom nastanka štete a da on kao „poslodavac nije mogao predvidjeti niti otkloniti nastanak štete i štetnih posljedica“) i shvaćanje da se osporena presuda temelji na tim činjenicama - a to nije istina jer se ona temelji na nečemu drugom, na odlučnom činjeničnom utvrđenju (istinitost kojeg revizijski sud nema ovlasti preispitivati: prije svega jer se u ovome stupnju postupka ne može raspravljati o činjeničnom stanju, a pogotovo ne jer je revizijski sud ograničen u suđenju sadržajem prijedloga i u njemu postavljenim pitanjem) da je tuženik odgovoran za štetni događaj budući da je kao poslodavac propustio svoje radnike osposobiti „za sigurno korištenje ljestava“ i primijeniti „dužnu pažnju, a mogao je i morao je pretpostaviti da bi radnici u takvom slučaju ljestve mogli koristiti na način koji nije maksimalno siguran (što se dogodilo i u ovom slučaju jer su radi korištenja samo jednog kraka ljestava ljestve u konačnici bile prekratke)“,

             

- odluke na koje se predlagatelj poziva u prijedlogu („posl. br. Revr-828/2017-2 od 13.11.2019., Rev-2020/1994-2 od 22.05.1996.“), one koje sugerira prihvatiti kao temeljene na shvaćanju koje je u suprotnosti sa shvaćanjem na kojemu je temeljena osporena presuda - u toj suprotnosti nisu kada se na njih gleda u svijetlu prethodno izloženog činjeničnog utvrđenja i shvaćanja: obzirom da je osporena presuda temeljena na činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja, u cijelom nizu specifičnim - glede razloga nastanka štetnog događaja i propusta učinjenih po tuženiku, onih koji su doveli do štete i njegove odgovornosti, one se ne mogu uspoređivati sa osporenom presudom,

 

- odnosno, prijedlog tuženika u svezi postavljenog pitanja, makar glede ovog argumentiran - za slučaj na koji se odnosi (za kojeg bi odgovor neosporeno bio pozitivan), ne sadrži i navedene (određene) razloge za zaključiti: da bi tuženika odgovor na to pitanje (u situaciji onih činjenica koje su u postupku utvrđene i na kojima je osporena presuda temeljena: a koje nisu one na kojima se temelje odluke revizijskog suda koje tuženik spominje u prijedlogu) u ičemu doveo u povoljniju poziciju i da bi (zbog toga) na njega u ispunjavanju svrhe revizije trebalo odgovoriti.

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti i daljnje: da ne postoje uvjeti za podnošenje revizije (s time da takvo shvaćanje ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već suđenje u smislu odredbe čl. 387. st. 5. ZPP-a) - čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 385.a st. 1., 387. st. 4. i 5. i 392. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 19. svibnja 2020.