- 1 -              Rev 2813/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2813/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz G. Š., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu J. D., M. B., P. M., H. Č. i N. K., odvjetnici u G., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u B., Stalna služba u D., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-3549/2014-2 od 9. lipnja 2016., ispravljene rješenjem istog suda Gž-3549/2014-4 od 11. kolovoza 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Pakracu posl. br. P-259/14-13 od 18. studenoga 2014., u sjednici održanoj 19. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-3549/2014-2 od 9. lipnja 2016. ispravljene rješenjem istog suda Gž-3549/2014-4 od 11. kolovoza 2016. u dijelu pod st. I. t. I. izreke presude.

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužitelja protiv odluke o troškovima parničnog postupka sadržane u presudi Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-3549/2014-2 od 9. lipnja 2016. ispravljena rješenjem istog suda Gž-3549/2014-4 od 11. kolovoza 2016. u dijelu pod t. II. izreke.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u t. I. izreke utvrđeno je da je tužitelj vlasnik nekretnine upisane u zk.ul.br. 37 k.o. Š. kčbr. 775 šuma niska u ravnim njivama sa 3 j 468 čhv, pa je tuženica dužna trpjeti upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama na ime tužitelja, dok je u t. II. naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 5.375,00 kn.

 

Presudom suda drugog stupnja u st. I. t. I. izreke uvažena je žalba tuženice te je preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti, dok je u t. II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.250,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj u reviziji ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, jer je suprotno odredbi čl. 373.a ZPP preinačio prvostupanjsku presudu i pritom bez ikakvih razloga utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je to utvrdio prvostupanjski sud, zaključujući da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

U drugostupanjskoj presudi nije učinjena povreda na koju tužitelj ukazuje, jer iz obrazloženja pobijane presude vidljivo je da se ona temelji na odredbi čl. 373.a ZPP.

 

Odredbom čl. 373.a ZPP propisano je ovlaštenje drugostupanjskog suda da presudom odbije žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom preinači prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe:

 

1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili

 

2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i posredno izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno posredno izvedene dokaze.

 

Prigodom donošenja takve odluke drugostupanjski je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio, što je u konkretnom slučaju i učinjeno kada je na temelju drugih činjenica utvrđenih pred prvostupanjskim sudom, drugostupanjski sud izveo drugačiji zaključak o postojanju (činjenice) o posjedovanju cijele nekretnine, a posljedično tome i drugačiji zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

Zbog toga što opisano postupanje suda proizlazi iz njegovog ovlaštenja propisanog odredbom čl. 373.a ZPP, okolnost da je drugostupanjski sud bez provođenja rasprave utvrdio drugačije činjenično stanje od onoga koje je utvrdio prvostupanjski sud, ne predstavlja nezakonito postupanje suda.

 

Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze drugostupanjski sud nije protumačio u skladu sa stavom tužitelja, nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje tužitelj ukazuje. Naime, sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svojem uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenih odlučnih činjenica. Drugostupanjski sud je postupajući u skladu s navedenim odredbama ocijenio provedene dokaze koji su ocijenjeni važnim za donošenje odluke u konkretnom sporu, pri čemu je analizirajući iskaze svjedoka i stranaka i drugu dokumentaciju koja prileži spisu, utvrdio sve odlučne činjenice za ovaj spor.

 

Stoga u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP, na koju revident sadržajno ukazuje u reviziji jer se ocjena dokaza temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Time je i neosnovana tvrdnja revidenta da drugostupanjski sud ne može ocjenjivati provedene dokaze jer ti dokazi nisu izvedeni pred tim sudom.

 

Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koja postoji onda kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je vlasnik nekretnine kčbr. 775 šuma niska u ravnim njivama sa 3 j 468 čhv, upisane u zk.ul.br. 37 k.o. Š.

 

Pošavši od utvrđenja da se tužitelj zajedno sa svojim prednicima nalazio u dugogodišnjem samostalnom i poštenom posjedu sporne nekretnine (još od II. svjetskog rata) te da tuženik nije dokazao da ovaj posjed ne bi bio samostalan i pošten, odnosno da je stečen silom pod prijetnjom, potajno ili zlouporabom povjerenja, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću na temelju odredbe čl. 18., 159. i 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: ZVDSP) pa prihvaća tužbeni zahtjev.

 

Drugostupanjski sud ocjenjuje da se samo na temelju iskaza svjedoka I. S. (koji je iskazao da su prednici tužitelja kupili spornu nekretninu još prije II. svjetskog rata od kada se nalaze u posjedu) i činjenice da se Hrvatske šume ne nalaze u posjedu ove nekretnine, koja nije uključena u gospodarenje Hrvatskih šuma ne može sa sigurnošću utvrditi posjed tužiteljevih prednika, a onda i tužitelja na cjelokupnoj spornoj nekretnini. Ovo naročito kada se ima u vidu činjenica da se u katastarskom operatu od 1963. od kada postoji evidencija o posjednicima, tužitelj i njegovi prednici vode kao posjednici samo manjeg dijela nekretnine od 1439 m2, dok se u daleko većem dijelu u odnosu na preostalu površinu od 17.508 m2, kao posjednik vode Hrvatske šume i njezini prednici, kao i činjenica da se sporna nekretnina nalazi na području koje bi moglo biti minirano, te se zbog toga nakon Domovinskog rata nitko ne nalazi u njezinom posjedu. Stoga ocjenjuje i pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva pa na temelju odredbe čl. 373.a ZPP preinačuje prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev.

 

Na temelju odredbe čl. 159. st. 1. ZVDSP dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari, ako taj POSJED ima Zakonom određenu kakvoću i neprekidno trajanje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Prema stavku 2. istog članka, samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Prema stavku 3. istog članka samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Prema stavku 4. istog članka samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područja (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu Crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov posjed zakonit, istinit i pošten ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz st. 2. i 3. ovog članka.

 

Dakle, prema odredbi čl. 159. st. 1. ZVDSP dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako posjed ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno trajanje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban biti vlasnikom te stvari.

 

Imajući na umu sadržaj odredbe čl. 159. ZVDSP, te činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, a naročito činjenicu da tužitelj nije dokazao posjed cijele čest. br. 775 od 3 j 468 čhv, a i u ovom postupku ne traži utvrđenje dijela te čestice, za što je upisan u katastarskom operatu, već cijele čestice, to je pravilno drugostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev i time pravilno primijenio materijalno pravo, jer u takvoj situaciji nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva cijele nekretnine.

 

S obzirom na navedeno, preostalim navodima revizije, kojima se prigovara načinu na koji je prvostupanjski sud ocijenio provedene dokaze, zapravo se svode na prigovore činjenične naravi pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da u revizijskom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (odredba čl. 385. ZPP-a).

 

Slijedom navedenog, u ovom slučaju nisu ostvareni revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka radi kojih je revizija izjavljena, pa je valjalo odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i presuditi kao u izreci.

 

Revizija protiv odluke o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog pravnog shvaćanja, posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, te da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenje kojem prestaje litispendencija i pravni učin završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), slijedom čega je odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja u odnosu na trošak parničnog postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 19. svibnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.