- 1 -              Rev 2225/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2225/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. R. iz Z., (OIB:...), zastupanog po punomoćnici K. D., odvjetnici iz Z., protiv tuženika H. T. d.d. iz Z., (OIB:...), zastupanog po punomoćnicima M. R. i N. G., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu R. i p. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-261/2018-2 od 12. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-1230/2016-21 od 18. prosinca 2017., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom:

 

a) u st. I. izreke, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu iz st. II izreke, u odluci kojom je prihvaćen „eventualno kumulirani tužbeni zahtjev“ i:

 

- utvrđeno (toč. I. st. II. izreke prvostupanjske presude) da je nedopuštena Odluka o otkazu Ugovora o radu broj ... od 31. ožujka 2016., a kojom je tuženik otkazao tužitelju Ugovor o radu broj ... od 1. siječnja 2011. - te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao,

 

- tuženiku naloženo (toč. II. st. II. izreke prvostupanjske presude) vratiti tužitelja na rad, na radno mjesto Specijaliste za upravljanje mrežom odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnosti tužitelja,

 

- tuženiku naloženo (toč. III. st. II. izreke odluke suda prvog stupnja) naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 2.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2017. do isplate,

 

b) u st. II. izreke, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog (kako drži) u postupku počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže obje nižestupanjske presude preinačiti i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revident (pa i tvrdnjom da je “izreka prvostupanjske presude također međusobno proturiječna, a i suprotna sadržaju spisa”: u dijelu u kojemu je odlučeno o zahtjevima tužitelja pod stavkom I. izreke prvostupanjske presude, u odluci kojom su odbijeni ti zahtjevi - u usporedbi sa odlukom o eventualno kumuliranim zahtjevima iz st. II.) ukazuje.

 

Okolnost što su prvostupanjskom presudom (st. I. izreke) odbijeni kao neosnovani zahtjevi koje je tužitelj naznačio kao glavne, a koji su sadržajem dijelom podudarni sa zahtjevima postavljenim kao eventualno kumulirani - a koji su istom presudom ocijenjeni osnovanim i prihvaćeni (sve u svezi sa okolnošću da ih je tužitelj postavio u dvije odvojene cjeline, tražeći da se prihvate samo u jednoj od tih cjelina, što je u konkretnom slučaju i učinjeno), ne čini prvostupanjsku presudu u izreci proturječnom ili nejasnom - kako to revident drži: prvostupanjskom presudom nisu prihvaćeni svi postavljeni zahtjevi (pa time niti oni koji se ponavljaju i koji su odbijeni upravo stoga što su takvi: ponovljeni i ocijenjeni neosnovanim jer su formulirani vezano samo uz neosnovani i odbijeni glavni zahtjev - i to kao dio cjeline toga zahtjeva).

 

Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja uzeta po sudu relevantnim za odluku o predmetu spora, o tome je li “Radničkom vijeću radi savjetovanja dostavljen” njegov akt “koji sadrži 28 stranica i u kojem je detaljno navedeno sve ono što je izrijekom propisano u odredbi čl. 127. Zakona o radu” i je li Radničkom vijeću (s time u svezi) uopće i trebao dostaviti neki podatak od odlučnog značaja (o usporednim radnicima i socijalnim kriterijima za otkazivanje: “o socijalnom odabiru”) - pored onih o kojima je bilo obaviješteno, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Valja kod toga imati na umu:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (u bitnome: da “su odredbe o socijalnom odabiru pravilno primjenjene” i da je kod otkazivanja ugovora vodio računa o svim relevantnim kriterijima), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

 

- da je tuženiku omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze za svoja shvaćanja i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o ocjeni dokaza - a sve jer u postupku u kojemu je to mogao (pred prvostupanjskim sudom) nije predložio dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je na utvrđenje nedopuštenom Odluke o otkazu Ugovora o radu broj ... od 31. ožujka 2016., a kojom je tuženik otkazao tužitelju Ugovor o radu broj ... od 1. siječnja 2011. - te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, kumuliran sa zahtjevom da se tuženiku naloži vratiti tužitelja na rad, na radno mjesto Specijaliste za upravljanje mrežom odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnosti tužitelja.

 

Sporna je u revizijskom stupnju dopuštenost Odluke tuženika o otkazu Ugovora o radu na temelju kojeg je tužitelj kod njega obavljao poslove svog radnog mjesta, odnosno je li tuženik (kao poslodavac tužitelja) prije donošenja prijeporne Odluke propustio provesti savjetovanje sa Radničkim vijećem i (time) postupiti u smislu Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 - dalje: ZR-a), i to odredaba čl. 150., prema kojima: (st. 1) “Prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika.”, (st. 2) “U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, poslodavac je radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, dužan omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje.”, (st. 3) “Važnim odlukama iz stavka 1. ovoga članka smatraju se osobito odluke o:..2) planu te razvoju i politici zapošljavanja i otkazu…10) kolektivnom višku radnika iz članka 127. ovoga Zakona te sve druge odluke za koje je ovim Zakonom ili kolektivnim ugovorom propisano sudjelovanje radničkog vijeća u njihovu donošenju.”, (st. 4) “Podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke.”, (st. 6) “Ako se radničko vijeće u roku iz stavka 5. ovoga članka ne očituje o namjeravanoj odluci, smatra se da nema primjedbi i prijedloga.”, (st. 7) “Radničko vijeće se može protiviti otkazu ako poslodavac nema opravdani razlog za otkaz ili ako nije proveden postupak otkazivanja predviđen ovim Zakonom.”, (st. 8) “Radničko vijeće mora obrazložiti svoje protivljenje odluci poslodavca.”, (st. 12) “Odluka poslodavca donesena protivno odredbama ovoga Zakona o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem ništetna je.”

 

Na temelju činjeničnih utvrđenja drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio uz osnovni i odlučan zaključak (u odnosu na navedeno, ovdje sporno pitanje - sve pozivom i na utvrđenja i shvaćanje prvostupanjskog suda, kojeg je prihvatio pravilnim):

 

- da je tužitelj „kod tuženika bio zaposlen 17.g., te je u vrijeme donošenja osporavane odluke imao obvezu uzdržavanja jednog malodobnog djeteta, sveukupno je imao 24 godina radnog staža i u to vrijeme, ...g. starosti života“,

 

- da je Odlukom o otkazu Ugovora o radu broj ... od 31. ožujka 2016. tužitelju otkazan Ugovor o radu zbog poslovno-uvjetovanih razloga, uz utvrđenje (iz obrazloženja): „kako je tuženik kao poslodavac, dana 12. veljače 2016.g. donio Odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika kojom su utvrđeni razlozi zbog kojih prestaje potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i poslovima radnika za čijim radom prestaje potreba, kriterijima izbora takvih radnika, te je Uprava utvrdila da je kolektivnim viškom obuhvaćeno 230 radnika, dok je kao razlog nastanka viška radnika navedeno da je kod tuženika uslijed drugačije organizacije procesa rada u cilju provođenja racionalizacije poslovanja kompanije i postizanje efikasnijih rezultata rada došlo do smanjenja potrebnog broja izvršitelja na radnom mjestu Specijalist za upravljanje mrežom“; „kako je prilikom odlučivanja o tome kojim će se radnicima otkazati Ugovori o radu, poslodavac u cijelosti vodio računa o kriterijima iz čl. 115. st. 2. Zakona o radu (trajanje radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika), a osim zakonskih, poslodavac je primijenio i dodatne kriterije kao što su procjena učinka radnika za 2015.g., te je vodio računa i o kriterijima za socijalni odabir propisanih odredbom čl. 79. Kolektivnog ugovora tuženika te je primjenom navedenih kriterija, tužitelj utvrđen viškom na poslovima Specijalist za upravljanje mrežom, te mu je otkazan Ugovor o radu, a prilikom donošenja Odluke o otkazu, u Odluci je navedeno kako je tuženik kao poslodavac proveo savjetovanje sa RV, sukladno odredbi čl. 150. Zakona o radu“,

 

- da je „sukladno odredbi čl. 135. toč. 3. Zakona o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac“,

 

- da se „dopuštenost Odluke o otkazu ugovora o radu ocjenjuje kroz primjenu odredbe čl. 115. Zakona o radu, kojim je propisano da poslodavac može otkazati Ugovor o radu ako za to ima opravdani razlog u slučaju da prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga“,

 

- da je „autonomno pravo poslodavca da proces rada organizira na način da ostvaruje što bolje poslovne rezultate, pa stoga može racionalizirati poslovanje i utvrditi da je za određenim radnicima prestala potreba, dok odredba čl. 115. st. 6. Zakona o radu propisuje da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika“,

 

- da se „u predmetnoj Odluci o otkazu ugovora o radu tuženik tek pozvao na odredbu čl. 115. st. 2. Zakona o radu, te kako je osim zakonskih, primijenio i dodatne kriterije, kao što su procjena učinka radnika za 2015.g.“,

 

- da „tuženik nije dokazao da bi Radničkom vijeću dostavio sve relevantne dokumente i podatke kako bi se Radničko vijeće moglo očitovati o otkazu Ugovora o radu upravo tužitelju, s obzirom da Radničkom vijeću nije bilo objašnjeno primjenom kojih kriterija je otkazan Ugovor o radu upravo tužitelju“,

 

- da „stoga...savjetovanje tuženika sa Radničkim vijećem nije provedeno sukladno odredbi čl. 150. st. 4. ZR koji propisuje da se podaci o namjeravanoj odluci moraju dostaviti Radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvari mogli utjecati na donošenje odluke: da „kao bitno valja napomenuti“ da je u Obrascu za procjenu učinka i potencijala tužitelja za vremensko razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. na radnom mjestu Specijalist za upravljanje mrežom „navedeno kako je tužitelj ostvario 100% postavljenih ciljeva, te je kao datum sastanka procjenjivanja naveden 04. travanj 2016.“ - s time da je „za radnika G. B. zaposlenog na radnom mjestu Specijalist za upravljanje mrežom (list 110-111 spisa) navedeno kako je isti ostvario 102% zadanih ciljeva, a koja ocjena je dana 25. ožujka 2016., radnik R. K. također zaposlen na radnom mjestu Specijalist za upravljanje mrežom (list 112-113 spisa), ostvario je 104% ukupnih ciljeva, a ocjena je dana 01. travnja 2016.“,

 

- da je „iz navedenog nedvojbeno utvrđeno kako u trenutku donošenja predmetne Odluke o otkazu Ugovora o radu, dana 31. ožujka 2016., tuženik kao poslodavac nije imao saznanje za ukupnu procjenu učinkovitosti kako tužitelja tako i radnika R. K., pa se stoga nejasnim ukazuje obrazloženje predmetne Odluke o otkazu Ugovora o radu u dijelu u kojem se poslodavac poziva na primjenu dodatnih kriterija, odnosno procjene učinka tužitelja za 2015., a sve s obzirom da je ista donesena nakon donošenja predmetne Odluke o otkazu Ugovora o radu“,

 

- da je „utvrđeno kako je Radničko vijeće tuženika u svojem očitovanju od 21. ožujka 2016., a vezano za predmet otkazivanje Ugovora o radu tužitelju i dostave prijedloga Odluke o namjeri otkazivanja, zatražilo od tuženika podatke o usporednim radnicima kako bi isto moglo utvrditi da li je tuženik vodio računa o kriterijima iz čl. 115. ZOR-a, kao i procjenu učinka radnika za 2015., a što je u konkretnom slučaju, od strane tuženika izostalo“,

 

- da „poslodavac koji je sam izabrao primjenu i dodatnih kriterija odnosno kriterij učinkovitosti radnika, bio je dužan i Radničkom vijeću, kao i u predmetnom postupku, dokazati na koji način i kad je izvršio komparaciju svih radnika na istom radnom mjestu koji obavljaju iste poslove, te svoju ocjenu obrazložiti kako u odnosu na elemente ocjenjivanja, tako i u odnosu na sve radnike kojima je dao prednost, a što tuženik i tijekom trajanja ovog postupka, ničim nije dokazao“,

 

- da je „slijedom navedenog...Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu nedopuštena, te je sukladno odredbi čl. 124. Zakona o radu, valjalo naložiti tuženiku da tužitelja vrati na posao“.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Stoga je reviziju tuženika valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

U odnosu na razloge revizije koji se odnose na takvu odluku te (time) odluku o prijepornim pitanjima i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (st. 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (st. 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-261/2018-2 od 12. lipnja 2018.

 

Revizijski sud pritom tek primjećuje:

 

- da propisani postupak savjetovanja s radničkim vijećem ne valja relativizirati: riječ je o bitnoj obvezi u ostvarenju stvarne i primarne svrhe postojanja radničkog vijeća, organizacije radnika i snažnog pravnog instituta kojim ZR daje radnicima mogućnost da kod poslodavca sudjeluju u odlučivanju o pitanjima u vezi s njihovim gospodarskim i socijalnim pravima i interesima - kako bi unapređivali i štitili svoja radna i druga prava i interese,

 

- da upravo zbog značaja te obveze - da omogući stvaran utjecaj radnika na zakonitost samog postupka i donesene odluke, odnosno da se radničkom vijeću pruži realna mogućnost da nakon upoznavanja s razlozima (namjeravane) odluke poslodavca izrazi svoje shvaćanje o namjeravanoj odluci, a sve kako bi poslodavac pri odlučivanju o pravu radnika imao na umu i shvaćanje tog vijeće, poslodavac je namjeru otkazivanja ugovora o radu s svim podacima važnim za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika dužan priopćiti radničkom vijeću: poslodavac ne može navedene odredbe čl. 150. ZR-a tumačiti niti strogo formalistički niti na način koji ne odgovara osnovnoj intenciji tih odredaba - kako bi izbjegao ono što je mogao i morao učiniti,

 

- da u konkretnom slučaju tuženik obvezu savjetovanja, tako shvaćenu, nije ispunio: osporenu Odluku o otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem donio je uz propust da postupi prema navedenim odredbama čl. 150. ZR-a i njihovom (pravilnom) tumačenju - a pri takvome je formalnopravnom propustu irelevantno za ovaj postupak i odluku o predmetu spora da li bi „da ga i nije bilo“ odluka o otkazu bila identična,

 

- da je suštinski isto shvaćanje revizijski sud izrazio u više svojih odluka donesenih povodom tražene sudske zaštite radnika tuženika u svezi otkazivanja ugovora o radu odlukama tuženika od 31. ožujka 2016., pa tako primjerice i u odlukama posl. br. Rev-3378/2018-2 od 25. veljače 2020. i Revr-261/2018-4 od 3. rujna 2019.: postupanje po takvome već izraženom shvaćanju revizijskog suda predstavlja suđenje u skladu s stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

 

Zagreb, 19. svibnja 2020.