- 1 -              Rev 291/2019-2

 

 

 

Broj: Rev 291/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š., OIB: …, iz Z., kojeg zastupa punomoćnica A. S. P., odvjetnica u Z., protiv tuženice R. H., OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2216/2018-2 od 3. listopada 2018., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gž-2216/2018-5 od 26. studenog 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-472/2017-10 od 30. travnja 2018., na sjednici održanoj 19. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tužitelja te se preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2216/2018-2 od 3. listopada 2018., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Gž-2216/2018-5 od 26. studenog 2018., i sudi:

 

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-472/2017-10 od 30. travnja 2018.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I Utvrđuje se da je tužitelj I. Š. iz Z., OIB: …, vlasnik nekretnine, i to kčbr. 8404/47, dvorište, površine 385 m2 (107 čhv), upisana u zk uložak broj 70755 k.o. G. Z. te se nalaže tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: …, zastupanoj po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravni odjel, trpjeti upis prava vlasništva tužitelja u predmetnoj zemljišnoj knjizi, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi parnične troškove u visini 8.300,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2018. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

 

Ispravljenom drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženice, preinačena je prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, a ujedno je preinačena odluka o troškovima postupka te je tužitelju naloženo naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu 4.250,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 30. travnja 2018. do isplate.

 

Tužitelj je podnio reviziju protiv drugostupanjske presude pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, ujedno navodeći da reviziju podnosi i na temelju odredbu čl. 382. st. 2. i 3. tog Zakona, jer da odluka o sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je ukidanje te presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Odredbom čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (toč. 1.), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (toč. 2.) i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a (toč. 3.).

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U konkretnom slučaju drugostupanjska presuda je donesena na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, pa je stoga tužitelju u ovoj pravnoj stvari dopušteno podnošenje revizije za koju su pretpostavke određene čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a. U takvoj situaciji, a kada je dakle dopušteno podnošenje tzv. redovne revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, nema mogućnosti podnošenja revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, tzv. izvanredne revizije. Zato je ovaj sud podnesenu reviziju tužitelja razmatrao kao tzv. redovnu reviziju i u tom smislu ocjenjivao osnovanost njezinih navoda, te u tom smislu i ispitao zakonitost pobijane presude.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a) st. 1. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Odredbom čl. 386. ZPP-a propisano je da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, dok se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir.

 

Tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a budući da su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navedeni relevantni razlozi o odlučnim činjenicama, koji nisu nejasni niti proturječni.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je dosjelošću stekao vlasništvo nekretnine oznake kč.br. 8404/47, dvorište površine 385 m2 (107 čhv) upisane u zk.ul. broj 70755 k.o. G. i da se naloži tuženici trpjeti upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnoj knjizi na navedenoj nekretnini.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je nekretnina oznake kč.br. 8404/47, upisana u zk. uložak broj 70755 k.o. G. Z., u naravi dvorište, površine 385 m2 (107 čhv), u zemljišnim knjigama upisana kao općenarodna imovina, a kao organ upravljanja upisano je poduzeće A. Z.,

 

- da poduzeće A. kao pravni subjekt više ne postoji, a da pravni slijednici poduzeća nisu uključili, procijenili niti unijeli predmetnu nekretninu u društveni kapital poduzeća,

 

- da je u katastru, na predmetnoj čestici označenoj kao kč.br. 3530, upisana zgrada (18 m2), zgrada (10 m2), zgrada(38 m2), dvorište(251 m2), kuća(68 m2), Z., ukupne površine 385 m2, u listu broj 668 k.o. G.,

 

- da je kao posjednik u katastru upisan I. Š. iz Z., ovdje tužitelj, dok je prethodno kao posjednik bio upisan V. F., Z.,

 

- da je 25. srpnja 1980., sklopljen kupoprodajni ugovor između V. F., kao prodavatelja, te M. K. i I. Š., kao kupaca, glede predmetne nekretnine koja se nalazi na adresi

 

- da su kupci isplatili ugovorenu kupoprodajnu cijenu i stupili u posjed nekretnine,

 

- da je 29. lipnja 1980. G. Z. - Općina M., sekretarijat donio rješenje kojim se odobrava osnivanje zajedničke zanatske radnje samostalnih zanatlija klesarske djelatnosti s poslovnim sjedištem u Z., te je u rujnu 1980. tužitelj s M. K. sklopio ugovor o zajedničkom obavljanju samostalne zanatske djelatnosti s poslovnim sjedištem na adresi …, Z..

 

- da su se M. K. i tužitelj sporazumjeli da M. K. istupi iz zajedničke radnje, te da kao samostalni zanatlija djelatnost nastavlja obavljati tužitelj kojemu je ujedno pripala predmetna nekretnina,

 

- da je tužitelj, a što je svjedok M. K. potvrdio u svom iskazu te u ispravi sačinjenoj kod javnog bilježnika, isplatio svjedoku iznos 20.000,00 DEM i ostao u posjedu nekretnine,

 

- da je G. Z., Općina M., Odsjek za upravno-pravne poslove i inspekciju rada rješenjem od 17. kolovoza 1987. utvrdio istupanje M. K. iz zajedničke zanatske radnje klesarske djelatnosti i odobrio tužitelju nastavak obavljanja zanatske djelatnosti kao samostalnom zanatliji s danom 1. kolovoza 1987. sa poslovnim sjedištem u Z.

 

Na temelju takvih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj stekao predmetnu nekretninu dosjelošću jer se nalazi u zakonitom, poštenom i istinitom posjedu te nekretnine već preko 30 godina, odnosno svakako više od 20 godina računajući od 8. listopada 1991. do dana podnošenja tužbe (24. siječnja 2017.), sve sukladno odredbama čl. 159. st. 4. te čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim pravnim stvarima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 i 81/15 - dalje: ZV).

 

Drugostupanjski sud je zaključio da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine pozivajući se pritom na odredbu čl. 72. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 9/92 i 77/92 - dalje ZOVO) u vezi s čl. 388. st. 2. ZV-a, te na odredbu čl. 159. st. 4. ZV-a, a u vezi sa čl. 18. ZV-a, jer da tužitelj nije dokazao da bi se njegov posjed mogao smatrati kvalificiranim. Naime, drugostupanjski sud je ocijenio da iz kupoprodajnog ugovora od 25. srpnja 1980. proizlazi da je predmet kupoprodaje samo drvena baraka u kojoj se obavlja klesarska djelatnost u površini od 56 m2, sagrađena na zemljištu koje je vlasništvo općenarodne imovine, pri čemu ocjenjuje da navedeni ugovor ne sadrži sve potrebne podatke za određivanje i identifikaciju predmeta kupoprodaje. Stoga je drugostupanjski sud zaključio da se posjed tužitelja ne može smatrati zakonitim jer se ne zasniva na valjanom pravnom temelju.

 

Takvo shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno.

 

Naime, revident opravdano ističe da je predmetni kupoprodajni ugovor sklopljen i izvršen u vrijeme primjeni odredbi OGZ, koje se kao pravna pravila primjenjuju na temelju čl. 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj 73/91), sve sukladno odredbi čl. 388. st. 2. ZV-a, koji propisuje da stjecanje, promjenu, pravne učinke i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona se prosuđuje prema pravilima koja se primjenjuju u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

 

Prema pravnom shvaćanju ovog suda (izraženom u odlukama broj Rev-250/90 od 20. ožujka 1991. i Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.), u primjeni pravnih pravila OGZ, prije stupanja na snagu ZOVO (koji je stupio na snagu 1. rujna 1980.), vlasništvo nekretnina na temelju pravnog posla moglo se steći i bez upisa u zemljišne knjige, ako je ugovor bio izvršen.

 

U takvoj situaciji, kada je u režimu primjene pravnih pravila OGZ bilo moguće steći vlasništvo nekretnina na temelju pravnog posla i bez upisa u zemljišne knjige, ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen s izvanknjižnim vlasnikom uz predaju u posjed nekretnina, predstavlja valjani pravni temelj posjedovanja koji posjed čini zakonitim.

 

Iz utvrđenih činjenica proizlazi da je V. F., upisan u katastar kao posjednik predmetne čestice površine 385 m2, na adresi …, Z., kao izvanknjižni vlasnik te čestice (u zemljišnoj knjizi upisane kao društvena imovina s pravom korištenja poduzeće A. Zagreb - čiji pravni slijednici kasnije tu nekretninu nisu unijeli u društveni kapital poduzeća), prodao navedenu česticu na kojoj se nalazi baraka koja se koristi za poslovnu djelatnost sa zemljištem koje se koristi u poslovne svrhe kao nenatkrito skladište (točka VIII. kupoprodajnog ugovora) tužitelju i M. K., koji su isplatili ugovorenu kupoprodajnu cijenu i stupili u posjed nekretnine, čime je ugovor u cijelosti izvršen. Stoga, obzirom da je tužitelj s M. K. kupio spornu nekretninu od izvanknjižnog vlasnika u vrijeme primjene pravnih pravila OGZ, kada se pravo vlasništva moglo steći i bez upisa u zemljišne knjige, postali su zakoniti posjednici te nekretnine. Nakon što je M. K. istupio iz zajedničke zanatske radnje te mu je tužitelj na ime njegovog suvlasničkog dijela isplatio iznos 20.000,00 DEM, tužitelj je ostao u samostalnom posjedu te nekretnine.

 

Slijedom navedenog, tužitelj je smatrao da je nekretnina koju posjeduje njegova i posjedovao ju je kao stvarni vlasnik, jer je istu kupio na zakonit način, platio kupoprodajnu cijenu i nitko mu kroz cijelo to razdoblje nije osporavao pravo vlasništva predmetne nekretnine.

 

Budući da samostalan, kvalificirani posjed tužitelja na predmetnoj nekretnini traje od 31. srpnja 1987., kada je nastavio samostalno obavljati klesarsku djelatnost, odnosno da je u smislu čl. 388. st. 4. ZV-a od 8. listopada 1991. do podnošenja tužbe proteklo više od 20 godina, koliko se u smislu odredbe članka 159. stavak 4. ZV-a traži za stjecanje vlasništva dosjelošću za poštene, zakonite i istinite posjednike stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, to je pozivom na odredbu čl. 395. st. 1. ZPP-a valjalo prihvatiti reviziju tužitelja i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 19. svibnja 2020

 

                            Predsjednik vijeća:

              dr. sc. Jadranko Jug, v. r.