Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev-x 469/2016-3
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. S. iz M., koga zastupa punomoćnik Đ. M., odvjetnik u Š., protiv tuženika P. m. d.o.o. Z., koga zastupa punomoćnik Ž. Ž., odvjetnik u Š., i u pravnoj stvari protutužitelja P. m. d.o.o. Z., koga zastupa punomoćnik Ž. Ž., odvjetnik u Š., protiv protutuženika V. S. iz M., koga zastupa punomoćnik Đ. M., odvjetnik u Š., radi utvrđenja prava vlasništva i ispravka uknjižbe, odlučujući o revizijama tužitelja-protutuženika i tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž 1694/2014-2 od 30. studenoga 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku posl. br. P-151/09 od 25. srpnja 2014., u sjednici održanoj 19. svibnja 2020.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja – protutuženika odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e :
Revizija tuženika-protutužitelja odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja u st. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj vlasnik nekretnine katastarske oznake čest. zem. 11661/2 Z.U. 3902 K.O. M. B., za cijelo, te da je bez pravne valjanosti uknjižba prava vlasništva na nekretnini iz točke 1. ove presude, u ovlaštenju tužitelja da na temelju ove presude zatražiti uknjižbu na istoj nekretnini na svoje ime za cijelo, uz istovremeno brisanje toga prava sa imena tuženika, te na naknadu prouzročenih parničnih troškova. U st. II. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika na utvrđenje da je tuženik stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na čest. zgr. 1583 K.O. M. B. (kuća i dvor od 1669 m2) pa je tužitelj dužan trpjeti da tuženik na temelju ove presude izvrši uknjižbu prava vlasništva opisane nekretnine na svoje ime, uz istovremeno brisanje prava vlasništva sa imena tužitelja, na nalaganje tužitelju da sa čest. zgr. 1583 K.O. M. B. ukloni montažni objekt-kiosk površine 111,70 m2 te zabranu svakog pačanja u čest. zgr. 1583 K.O. M. B., te na naknadu prouzročenih parničnih troškova. Prema st. III. izreke svaka stranka snosi svoje troškove.
Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe tužitelja-protutuženika i tuženika-protutužitelja kao neosnovane i potvrđena je presuda suda prvog stupnja. Ujedno se odbija zahtjev tuženika na dosudu troškova žalbenog postupka.
Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj – protutuženik (dalje u tekstu: tužitelj) podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači presudu suda drugog stupnja na način da se tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika (dalje u tekstu: tuženika) prihvati u cijelosti, obveže tuženika-protutužitelja na plaćanje svih troškova postupka kao i troškova revizije, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno postupanje i odlučivanje. Potražuje trošak revizije.
Ujedno podnosi izvanrednu reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. i 3. toč. 2. ZPP jer smatra da odluka u sporu ovisi o postavljenom pravnom pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda suda drugog stupnja preinači zbog pogrešne primjene materijalnog prava te se tužbeni zahtjev tužitelja prihvati u cijelosti i obveže tuženika na plaćanje svih troškova postupka kao i troškova revizije.
Protiv presude suda drugog stupnja u dijelu pod st. II. izreke kojim je odbijen protutužbeni zahtjev tuženik podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. ZPP zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Ujedno podnosi izvanrednu reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a o tom pitanju revizijski sud je već zauzeo shvaćanje ali je drugostupanjska odluka utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu suda drugog stupnja, prihvati tužbeni zahtjev protutužitelja i dosudi mu pripadajući parnični trošak, podredno ukoliko smatra da treba provesti daljnje dokaze na okolnost stjecanja vlasništva protutužitelja i savjesnosti protutuženika i ostalih sudionika spornog "pravnog posla", ukine presudu nižestupanjskih sudova i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.
Odgovori na revizije nisu podneseni.
Revizija tužitelja nije osnovana.
Revizija tuženika nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:
(1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn,
(2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,
(3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373. a. i čl. 373. b. ovog Zakona.
U ovom predmetu ne radi se o radnom sporu koji ima u vidu odredbu čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP, niti je presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP pa dopuštenost revizije ovisi o vrijednosnom kriteriju.
Po odredbama čl. 37. st. 2. ZPP propisano je da ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.
Prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP kad se tužbeni zahtjevi ne odnose na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.
U konkretnom slučaju tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 265.000,00 kn. Tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da je tužitelj vlasnik nekretnine čest. zem. 11661/2 Z.U. 3902 K.O. M. B., za cijelo i da je bez pravne valjanosti uknjižba prava vlasništva navedene nekretnine, pa ovakav zahtjev treba razmatrati kao jedan tužbeni zahtjev.
Prema tome, u odnosu na tužbeni zahtjev, a s obzirom u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora od 265.000,00 kn, u odnosu na tužbeni zahtjev dopuštena je redovna revizija prema vrijednosnom kriteriju revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, pa ju je kao takvu ovaj sud i razmatrao.
Stoga je ovaj sud prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona u odnosu na tužbeni zahtjev ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer nižestupanjske presude sadrže razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji su razlozi jasni i neproturječni te ne postoje proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, tako da ne postoje razlozi zbog kojih se ne bi mogla ispitiati pravilnost i zakonitost nižestupanjskih odluka.
Premda je tužitelj u reviziji ukazao na ovaj revizijski razlog tvrdeći da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, u obrazloženju ovog revizijskog razloga tužitelj je zapravo osporio zaključke nižestupanjskih sudova o odlučnim činjenicama u odnosu na utvrđenje sudova o stjecanju prava vlasništva tvrdeći da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
Naime, upravo iz navedenih navoda revizije proizlazi da su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te razlozi zbog kojih je odbijen tužbeni zahtjev, ali samim tim razlozima tužitelj nije zadovoljan, pa sam preocjenjuje dokaze i osporava zauzeto pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova glede neosnovanosti tužbenog zahtjeva.
Pritom, u odnosu na prigovore, potrebno je, prije svega, naglasiti kako je pravo na izbor čl. 220. st. 2. ZPP kao i na ocjenu dokaza u pravilu pridržano za prvostupanjski sud koji prema svom uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP). Drugostupanjski sud, pak, u okviru žalbenih razloga provjerava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a obrazloženje svoje odluke kojom odlučuje o žalbama stranaka je dužan odgovoriti na sve žalbene navode od odlučnog značaja za odluku o predmetu spora (čl. 375. st. ZPP).
Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Nižestupanjski sudovi su postupajući u skladu s navedenim odredbama proveli dokaze koje su ocijenili važnim za donošenje odluke u konkretnom predmetu, pri čemu su, analizirajući iskaze svjedoka i stranaka i drugu dokumentaciju koja prileži spisu, utvrdili sve odlučne činjenice za ovaj spor. Takvim postupanjem nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
Prihvaćanjem ocjene dokaza koje je izveo prvostupanjski sud, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP, jer se ocjena dokaza temelji na savjesno i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
Osim toga, nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 375. st. 1. ZPP, s obzirom da je drugostupanjski sud ocijenio žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja za presuđenje. Zbog izloženog, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koji se u reviziji ukazuje.
Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).
Predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje vlasništva i ispravak uknjižbe u odnosu na nekretninu čest. zgr. 11661/2 Z.U. 3902 K.O. M. B., upisane u zemljišnoj knjizi na ime tuženika.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da nekretnine kat. čest. zem. 11661/1 i 1161/2 u katastarskom planu od revizije 1954. nisu mijenjale položaj, oblik ni veličinu te da je čest. zem. 11661/1 ucrtavanjem zgrade dobila novu kat. čest. zgr. 1583, K.O. M. B.,
- da montažni kiosk, položen na betonskoj podlozi, nikad nije mijenjao mjesto na kojem je bio postavljen, i to upravo na nekretnini ranije oznake čest. zem. 11661/1, koja je ucrtavanjem istog kao zgrade dobila oznaku čest. zgr. 1583 K.O. M. B.,
- da je na temelju kupoprodajnog ugovora od 17. travnja 2001. tužitelj kupio montažni kiosk, površine 111,70 m2, a ne i nekretninu na kojoj je isti bio postavljen,
- da je tu nekretninu tužitelj kupio naknadno od stvarnih vlasnika i na temelju presude donesene u predmetu Općinskog suda u Šibeniku posl. br. P-939/05 i uknjižio se kao vlasnik iste, a tuženik je kupoprodajnim ugovorom od 25. travnja 2002. kupio nekretninu čest. zem. 11661/2 K.O. M. B. i uknjižio se kao vlasnik iste.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije dokazao da ima pravni temelj za stjecanje prava vlasništva utuženih nekretnina.
Ovo stoga što je tužitelj u tužbi, a tijekom postupka, tvrdio da je predmetnu nekretninu stekao na temelju kupoprodajnog ugovora od 17. travnja 2001., odnosno na temelju presude Trgovačkog suda u Šibeniku posl. br. P-88/05.
Međutim, iz sadržaja navedenog ugovora jasno proizlazi da je predmet kupoprodaje kiosk - montažni objekt u površini od 111,70 m2 ali ne i nekretnine na kojoj je predmetni objekt bio postavljen.
Kako na temelju utvrđenja nižestupanjskih sudova tužitelj nije dokazao da doista ima pravni temelj za stjecanje prava vlasništva utužene nekretnine, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili taj dio tužbenog zahtjeva.
Naime, prema odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pomno pobija navode i dokaze protivnika.
Prema tome, u konkretnom slučaju teret dokazivanja da je tužitelj stekao valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva isključivo je na tužitelju, koji je trebao predložiti dokaze kojima potkrjepljuje takve svoje tvrdnje.
Revident kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava zapravo osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja tvrdnjom da je tužitelj dokazao da je kupio predmetnu nekretninu odnosno da je dokazao pravni osnov za stjecanje prava vlasništva sporne nekretnine.
Takvi navodi u kojima drugačije ocjenjuje provedene dokaze i daje drugačije zaključke od zaključka drugostupanjskog suda iznesenu u obrazloženju svoje odluke, predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku, stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga navodi tužitelja u tom pravcu nisu niti uzeti u razmatranje.
Tvrdnje tužitelja da je kupio predmetnu nekretninu i time stekao valjanu pravnu osnovu ničim nije dokazao, jer iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi upravo suprotno da predmet kupoprodaje od 17. travnja 2001. nije bila i nekretnina na kojoj je montažni kiosk bio postavljen.
Kada tužitelj to nije dokazao, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su takav zahtjev tužitelja odbili.
S obzirom na navedeno, na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tužitelja odbiti, jer nisu ostvareni revizijski razlozi, te odlučiti kao u izreci ove presude.
U odnosu na protutužbeni zahtjev koji po svom procesnom karakteru predstavlja samostalnu tužbu, tuženik je naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 265.000,00 kn.
U protutužbi je tuženik postavio dva zahtjeva i to na utvrđenje da je tuženik stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na čest. zem. 11661/2 Z.U. 3902 K.O. M. B. da, uz istovremeno i drugi zahtjev na nalaganje tužitelju uklanjanje montažnog objekta - kioska, površine 111,70 m2 te zabranu svakog pačanja u čest. zgr. 1583 K.O. M. B., koja proizlaze iz različite činjenične i pravne osnove.
Prema tome, u konkretnom slučaju u odnosu na protutužbeni zahtjev utvrđena vrijednost predmeta spora u iznosu od 265.000,00 kn dijeli se sa brojem zahtjeva, (jedan na utvrđenje prava vlasništva i drugi na uklanjanje objekta), pa vrijednost predmeta spora za svaki tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 37. st. 2. ZPP iznosi 132.500,00 kn.
Budući da vrijednost predmeta spora revizijom pobijanog dijela presude u odnosu na protutužbeni zahtjev za svaki od postavljenih tužbenih zahtjeva ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, to revizija tuženika iz čl. 382. st. 1. ZPP nije dopuštena, pa je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP valjalo odbaciti reviziju i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
U konkretnom slučaju, u odnosu na protutužbeni zahtjev bila bi dopuštena izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.
Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz st. 2. ovog članka, stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njih odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnosi (čl. 392.a st. 2. ZPP).
U tom smislu revident naznačuje slijeće pitanje:
"Da li je drugostupanjski sud ovlašten nespomenuti i argumentirano otkloniti navode iznijete u žalbi te se prema istima postupati kao da nisu napisani?"
Kao razlog važnosti postavljenih pitanja revident se poziva na izraženo shvaćanje u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1679/10 od 24. veljače 2011., Rev-x 898/2011 od 12. veljače 2013., Revr-1147/2012 od 22. siječnja 2013. i dr., uz tvrdnju da je drugostupanjska odluka utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem iz navedenih odluka.
Prije svega valja istaknuti da je navedeno pitanje, imajući na umu njegov sadržaj prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka u konkretnoj pravnoj stvari, dakle ne radi se o pitanju čija se važnost ogleda u općem-javnom interesu na koji se odnose pravne norme iz čl. 382. st. 2. ZPP. Posljedično tome, na postavljeno pitanje zapravo nije moguće dati jednoznačan odgovor, kojim bi se osigurala jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
Osim toga, postavljeno pitanje ne može biti važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer se po svojoj prirodi i samoj logici stvari odnosi na bitnu povredu odredaba parničnog postupka u okolnostima svakog konkretnog slučaja, pa nije moguće uspoređivati pravno shvaćanje iz pobijane odluke i onih shvaćanja na kojima su utemeljene revizijske odluke na koje se revident poziva.
Prema tome, postavljeno pitanje iz navedenih razloga nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa je podnesena izvanredna revizija tuženika u odnosu na protutužbeni zahtjev nedopuštena. Slijedom toga, na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP, valjalo riješiti kao u izreci.
Jasenka Žabčić, v.r.