- 1 -              Rev 2700/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2700/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz S., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik M. Ž., odvjetnik iz S., protiv tuženice S. J. (OIB: ...) iz S., (ranije: ...), koju zastupa punomoćnica M. P., odvjetnica iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-848/2017-2 od 12. travnja 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-11353/2015 od 23. siječnja 2017., u sjednici održanoj 19. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje u cijelosti presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-848/2017-2 od 12. travnja 2017. kojom je prihvaćena žalba tuženice i preinačena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-11353/2015 od 23. siječnja 2017., i sudi:

 

Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje u cijelosti prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

 

„I. Dužna je tužena S. J. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju D. M. iznos od 50.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od

 

- 20.000,00 kn teče od 01.06.2007.god. pa do konačne isplate, i to za razdoblje od 01. lipnja 2007.g. do 31. prosinca 2007.g po stopi u smislu Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.siječnja 2008.g pa do 31.srpnja 2015.g po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena (5%), a od 01.kolovoza 2015.g pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3%) postotna poena.

 

- 30.000,00 kn teče od dana 01.01.2008.god. pa do konačne isplate i to za razdoblje od 01.01.2008.g. pa do 31.srpnja 2015.g po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena (5%), a od 01.kolovoza 2015.g pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3%) postotna poena.

 

II. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 19.462,50 kn.“.

 

Drugostupanjskom presudom:

 

a) pod točkom I. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda te odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i njegov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka,

 

b) pod točkom II. izreke, tužitelj je obvezan naknaditi tuženici trošak parničnog postupka od 24.287,50 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio tzv. izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a. Predlaže revizijskom sudu drugostupanjsku presudu „preinačiti na način da sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti“ ili „ukinuti te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje“.

 

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), koji se Zakon u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13), stranke mogu izjaviti tzv. redovnu reviziju protiv drugostupanjske presude: ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP-a.

 

Uzimajući u obzir da je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a ZPP-a (na koju odredbu se drugostupanjski sud izričito i pozvao), protiv takve presude dopuštena je redovna revizija, pa se revizija tužitelja ne može razmatrati u smislu odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a, kao izvanredna (na koju se revident pozvao) - već kao redovna iz odredaba čl. 382. st. 1. ZPP-a.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Iz podnesene revizije proizlazi da tužitelj pobija drugostupanjsku presudu sadržajno:

 

- zbog bitne povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a: da je drugostupanjski sud zaključio da je tuženica poslovno nesposobna, pa da „ista nije mogla dati punomoć za zastupanje u ovom postupku svojem punomoćniku“, odnosno da je „sud svoju odluku zasnovao na radnjama koje je u ime stranke poduzela osoba koja nije imala punomoć“, i

 

- zbog pogrešnog pravnog pristupa (pogrešne primjene materijalnog prava): da tuženica nije „bila sposobna za rasuđivanje, odnosno da nije (bila) sposobna upravljati svojom voljom“ prilikom potpisivanja ugovora o jamstvu sadržanim u Izjavama.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, u pobijanoj odluci nije navedeno da bi tuženica bila potpuno poslovno nesposobna, već da nije imala ugovornu sposobnost, odnosno da „takvu poslovnu sposobnost nije imala pri sklapanju ugovora o jamstvu“ - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, na koju revident ukazuje.

 

Međutim, ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na isplatu 50.000,00 kn na temelju ugovora o jamstvu sadržanih u Izjavama (koje su potpisane od strane tuženice).

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da „je tuženica živjela u zajedničkom domaćinstvu, u stanu u S., sa sada pok. A. N. u vrijeme pozajmljivanja predmetnih novčanih iznosa, točnije, u vrijeme sklapanja pravnih poslova na kojima tužitelj zasniva svoj zahtjev“,

 

- da „je tužena bila sudužnik A. N. na posudbe izvršene od strane tužitelja u iznosu od 20.000,00 kn od 11.12.2006. i u iznosu od 30.000,00 kn od 10.07.2007.“,

 

- da „je tužena potpisala Izjave od 11.12.2006. i 16.07.2007. kojima se kao sudužnik obvezala vratiti iznose od 20.000,00 kn i 30.000,00 kn, od kojih je Izjava od 16.07.2007. ovjerena kod javnog bilježnika“,

 

- da „su pok. A. N. i tužena kako u vrijeme potpisivanja Izjava od 11.12.2006. i 16.07.2007., tako i u vrijeme smrti pok. A. N. živjeli u izvanbračnoj zajednici“,

 

- da „pok. A. N. za života novčane iznose koje je primio na ime zajma nije vratio tužitelju“,

 

- da „je pok. A. N. preminuo dana ...“,

 

- da je tuženica tvrdila „da ju je pok. A. N. zlostavljao i prisiljavao da potpisuje, a da ona nije znala što potpisuje“,

 

- da je tuženica tvrdila „da je ona osoba sa posebnim potrebama koja je pohađala specijalnu školu J. B., te da kao takva nije u stanju odlučivati razumno, da je mentalno zaostala, nepismena, ne zna što potpisuje“,

 

- da „iz zaključka pisanog vještva vještaka psihijatra dr. T. G. proizlazi da je tužena osoba sa smanjenom intelektualnim i mentalnim funkcioniranjem kod koje je sposobnost za rasuđivanje tempora acti bila bitno smanjena“,

 

- da „iz usmenog vještva vještaka psihijatra dr. T. G. proizlazi da je nesumnjivo tužena osoba sa smanjenim mentalnim odnosno intelektualnim sposobnostima, da klinički može prosuditi da se radi o blažoj do srednjoj mentalnoj retardaciji (što bi egzaktno moglo se prosuditi kliničkim psihološkim testiranjem inteligencije)“, odnosno da „upravo definicija osobe sa ovakvim mentalnim statusom i pozicionira u vrlo sugestibilne osobe posebice u situacijama koje nose izvjesno emocionalno i psihičko opterećenje ili bilo kakvu traumatsku situaciju, gdje onda njihova sposobnost mentalnog funkcioniranja u različitim im situacijama i u ovoj predmetnoj može oscilirati od smanjene sposobnosti i konačno i sve do nesposobnosti rasuđivanja, a koje činjenice bi u takvom slučaju trebao rasvijetliti sud, ako su postojale, te da on sa sigurnošću ne može utvrditi da je tužena u vrijeme potpisivanja i ovjere ugovora koji je predmet ovog spora bila nesposobna za rasuđivanje“,

 

- da „iz zaključka pisanog vještva stalni sud. vještaka mr. D. D., spec. kliničke psihologije proizlazi da su kognitivne sposobnosti S. J. u kategoriji lake mentalne retardacije, da je njezina kognitivna insuficijencija prisutna od rođenja, da su ugovori o jamstvu potpisani kao posljedica njezine snažne sugestibilnosti i eksploatibilnosti, da je u trenutku potpisivanja shvaćala važnost i značaj potpisivanja („jamac se treba potpisat da neko može dignut pare") ali nije bila sposobna zaključiti o posljedicama koje iz toga potpisa proizlaze (vraćanje novca), da je sposobna dati iskaz na sudu i odgovarati na jednostavna i konkretna pitanja“,

 

- da „iz otpusnih pisama Odjela za psihijatriju KBC-a S. proizlazi da se A. N. na tom odjelu liječio u 4 navrata tijekom 2006., te da iz dijagnoza ne proizlazi da bi pok. N. bio agresivan, već suprotno tome, depresivan, te da je isti teško hodao“,

 

- da „iz dopisa PU Splitsko-dalmatinske, pp S. od 7. travnja 2015. proizlazi da nije bilo nikakvih dojava niti postupanja djelatnika te PP u pogledu bilo kakvog nasilja A. N. naspram tužene“,

 

- da „iz iskaza M. B., obiteljske liječnice pok. A. N., koja je dolazila u kućne posjete pok. A. N. ne proizlazi da bi A. N. bio agresivan prema tuženoj, već da proizlazi da je sada pok. N. bio teško pokretan i da je često, kada bi ona dolazila, ležao na krevetu“,

 

- da „iz zdravstvenog kartona, suprotno tvrdnjama tužene, proizlazi da sada pok. N. nije bio agresivan, te da sa sigurnošću se ne može govoriti da je njegova simptomatika unutar psihičkog funkcioniranja imala presudnu ulogu u mogućem utjecaju na tuženicu odnosno na njenu volju da potpiše dokumente koje se inkriminiraju“,

 

- da „iz iskaza svjedokinje Lj. Z., sestre tužene, proizlazi da je veza tužene sa A. N. dugo trajala“, te da „usprkos tome što su se sestre i majka tužene toj vezi protivile, a kada bi bilo što rekle protiv toga N. ili kada su tražile od nje da ga napusti, tužena bi »doslovno poludjela«, (i) nije ih ništa slušala“,

 

- da „je u periodu od 2000. do 2010. tužena imala administrativne zabrane na mirovinskim primanjima od slijedećih kreditora: -P. K. d.o.o., Z., ...-Š. M., S., ... -Š. S. A., Z., ... -Š. Z. š., Z., ... -K. b. d.d., S., ...“,

 

- da „je tužena jedna od potpisnica ugovora o kupoprodaji stana naslijeđenog iza smrti pok. majke tužene“,

 

- da „je tužena osobno pisala žalbu protiv presude u ovom predmetu“,

 

- da „je tužena bila nazočna raspravama u ovom postupku, da je potpisivala zapisnike, te da je konačno i dala iskaz u ovom predmetu“,

 

- da „tuženici u vrijeme sklapanja spornih pravnih poslova nije bila oduzeta poslovna sposobnost“.

 

Prvostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim te prihvatio uz odlučno shvaćanje:

 

- da „iz prednjih, za ovaj sud odlučnih činjenica, proizlazi da niti jedan dokaz koji je proveden tijekom trajanja ovog postupka ne pokrjepljuje tvrdnje tužene da bi je pok. A. N. zlostavljao, da je pod prisilom i prinudom potpisala sporni ugovor, te da u konačnici nije znala što potpisuje“,

 

- da „tužena nije bila sposobna za rasuđivanje, tada zasigurno ne bi mogla živjeti u izvanbračnoj zajednici, a posebno ne u vezi koja je trajala dugo i kojoj su se vezi protivile sestre i majka tužene“,

 

- da „navedena izjava sestre tužene koja se odnosi na to da su majka i sestre tužene tuženoj govorili da napusti N., a da se tužena tome protivila, govori u prilog činjenice da tužena nije bila sugestibilna, kako to tvrdi tužena“, odnosno da „da je tužena imala svoj stav i svoje mišljenje, te da se znala usprotiviti mišljenju i majke i sestre“,

 

- da „s obzirom da bi tužena, po iskazu njene sestre, doslovno poludjela kada bi joj sestre ili majka rekle da napusti N., to ovaj sud zaključuje da je tužena vrlo dobro shvaćala reakcije okoline na njeno ponašanje, a na reakcije koje nisu bile tuženoj po volji, tužena bi reagirala na način da bi »doslovno poludjela«“,

 

- da „rečenim iskazom svjedokinje Z. otpadaju navodi tužene da je A. N. zlostavljao tuženu, i da je tužena pod prisilom, i pod prijetnjom nožem potpisivala ugovore i predmetne Izjave“,

 

- da „su naime točne tvrdnje da je tužena izjave i kredite potpisivala pod prijetnjom, tada zasigurno tužena ne bi živjela u izvanbračnoj zajednici sa N., a posebno ne jako dugo, a zasigurno ne bi »doslovno poludjela«, kako kaže svjedokinja Z., kada su sestre i majka tražile od nje da napusti N.“,

 

- da „pok. A. N. nije zlostavljao tuženu, proizlazi i iz dopisa PU Splitsko-dalmatinske, PP S. od 17. travnja 2015., pregledom kojeg je sud utvrdio da je PP S., uvidom u svoje evidencije nije utvrdila da su policijski službenici PP S. postupali po dojavi o bilo kakvom nasilju A. N. spram S. J.“,

 

- da „pok. A. N. nije zlostavljao tuženu, proizlazi i iz iskaza svjedokinje M. B., liječnice, iz čijeg iskaza je sud utvrdio da je ona dolazila u posjete pok. N., da je tamo svaki put zatekla tuženu, te da niti jedan put nije vidjela da bi pok. N. zlostavljao tuženu“,

 

- da „iz iskaza svjedokinje B. proizlazi dalje da je pok. N. bio slabo pokretan, da se kasnije čak preselio živjeti u sobu gdje je ležao, pa s obzirom na navedeno, nije za očekivati da bi pok. N., kao nepokretna osoba, mogao maltretirati tuženu, koja je pokretna i prisiljavati je za poduzimanjem radnji protiv njene volje“,

 

- da „također, iz iskaza svjedokinje B. proizlazi da je tužena razumjela što joj se govori, a to s obzirom da kada bi joj se god reklo da nešto konkretno doda ili napravi, da bi tužena upravo to i napravila i dodala“,

 

- da „u pogledu zdravstvenog kartona A. N., za navesti je da je na roč. od 14. travnja 2015. izveden dokaz pregledom zdravstvenog kartona pok A. N., a da je zdravstveni karton pregledao stalni sud. vještak psihijatar dr. T. G.“,

 

- da „nakon što je pregledao zdravstveni karton pok. A. N., vještak je istakao da bi se iz svega dostupnog, iz medicinske dokumentacije, moglo zaključiti da je A. N. imao psihičkih problema iz kruga depresivne problematike od specifične strukture osobnosti“,

 

- da „međutim, u zdravstvenom kartonu nije našao opisanu situacija ili emocionalne problematike koja bi predstavljala eventualne agresivne fuzije, te apsolutno, odnosno, sa sigurnošću se ne može govoriti da je njegova simptomatika unutar psihičkog funkcioniranja imala presudnu ulogu u mogućem utjecaju na tuženicu odnosno na njenu volju da potpiše dokumente koje se inkriminiraju“,

 

- da „je dakle, za zaključiti da iz zdravstvenog kartona, suprotno tvrdnjama tužene, proizlazi da pok. N. nije bio agresivan, te da sa sigurnošću se ne može govoriti da je njegova simptomatika unutar psihičkog funkcioniranja imala presudnu ulogu u mogućem utjecaju na tuženicu odnosno na njenu volju da potpiše dokumente koje se inkriminiraju“,

 

- da „također, iz dostavljenih otpusnih pisama ne proizlazi da je pok. N. bio agresivan, već suprotno tome, depresivan“,

 

- da „s obzirom da niti jedan od provedenih dokaza, a predloženih od tužene na okolnost maltretiranja tužene od strane pok. N., ne upućuje na to da bi pok. N. maltretirao tuženu, to sud nije prihvatio navedene tvrdnje tužene kao istinite i osnovane“,

 

- da „s obzirom na prethodno utvrđenje da pok. N. nije maltretirao tuženu, kao i da niti jedan dokaz, poput otpusnih pisama, zdravstvenog kartona, dopisa PU PP S. i iskaza obiteljske liječnice M. B. ne proizlazi da je pok. N. bio agresivan, to onda otpada i mogućnost da bi tužena u vrijeme zaključenja spornih Izjava bila potpuno nesposobna za rasuđivanje“,

 

- da „je naime, vještak psihijatar T. G. u svom vještvu izrazio mogućnost da je kod tuženice u sporno vrijeme postojala čak i potpuna nesposobnost rasuđivanja i to pod pretpostavkom da je u vrijeme potpisivanja spornih ugovora, kako to tvrdi tuženica (kada joj je ordinirana terapija lijekovima - anksioliticima), bila maltretirana te da je osjećala strah kao posljedicu prijetnji i nerazumijevanja od strane A. N. s kojim je živjela“,

 

- da „je dakle, prema vještaku, potpuna nesposobnost za rasuđivanje uvjetovana maltretiranjem od strane pok. N., a kako je ovaj sud utvrdio da nije bilo maltretiranja niti agresivnosti od strane pok. N., to onda proizlazi da tužena u vrijeme zaključenja spornih izjava nije bila potpuno nesposobna za rasuđivanje“,

 

- da „tome u prilog ide i mišljenje stalnog sud. vještaka mr. D. D., spec. kliničke psihologije iz kojeg proizlazi da (je) tužena u trenutku potpisivanja shvaćala važnost i značaj potpisivanja („jamac se treba potpisat da neko može dignut pare")“,

 

- da „je za navesti da sporne izjave ne predstavljaju prvi susret tužene sa kreditom, odnosnom zajmom, s obzirom da i iz žalbe tužene, te kasnijih očitovanja tužene, te prvenstveno iz dopisa HZMO-a Područna služba u S., Odjel za ekonomsko financijske poslove, proizlazi da je tužena i prije potpisivanja spornih izjava zaključivala ugovore o kreditu i temeljem tih ugovora primala novac i potom taj kredit otplaćivala“,

 

- da „navedeno proizlazi i iz dopisa HZMO-a Područna služba u S., Odjel za ekonomsko financijske poslove, pregledom kojeg je sud utvrdio da je tužena, u razdoblju od 2000. do 2010. imala administrativne zabrane na mirovinskim primanjima ni manje ni više nego od 5 kreditora i to P. K. d.o.o. Z., Š. M. S., Š. S. A., Š. Z. š. Z. i K. b. d.d.“,

 

- da „je za istaći da se u postupcima za stavljanje administrativne zabrane u korist gore navedenih kreditora nije utvrđivala sposobnost tužene za rasuđivanjem, kao i to da li je tužena pod prisilom potpisala ugovore o kreditu, već se jednostavno pristupilo izvršenju ugovornih odredbi i ispunjenju obveza koje je tužena preuzela u pogledu povrata posuđenih novčanih sredstava, čime se tužitelj u ovom postupku stavlja u neravnopravan položaj sa gore navedenim kreditnim kućama“,

 

- da „tužena doduše i za podizanje tih kredita krivnju svaljuje na pok. N., što je u konkretnoj situaciji najlakše, jer je pok. N. mrtav i kao takav se ne može braniti od takvih optužbi“, međutim da „je iz provedenih dokaza, razvidno da nema nikakvih dokaza da je pok. N. maltretirao tuženu, ni da je bio agresivan prema tuženoj, kao i da nema dokaza da je pok. N. prisiljavao tuženu uz prijetnju nožem da podiže kredit“, pa da se „tvrdnje tužene ukazuju kao paušalne i ničim dokazane“,

 

- da „pored činjenice da je tužena i prije potpisivanja spornih Izjava zaključivala ugovore o kreditu, pa da joj je ta materija poznata, sud je dalje cijenio i činjenicu da je tužena jednu od izjava ovjerila i kod javnog bilježnika, gdje se prilikom ovjere susrela sa javnobilježničkim prisjednikom, kojemu je tužena zasigurno rekla što želi i radi čega je došla kod bilježnika, te radi čega ovjerava potpis, a koji je tuženoj zasigurno, barem u kratkim crtama objasnio o čemu se rad“,

 

- da „iz prednje navedenog ovaj sud zaključuje da je tužena bila upoznata što ovjerava i što potpisuje“,

 

- da „je za navesti dalje i činjenicu da tuženoj nije oduzeta poslovna sposobnost, kao i činjenicu da tužena nije bila smještena u ustanovu u kojoj se nalaze osobe koje nisu sposobne za rasuđivanje“,

 

- da „je dalje za navesti da zajednički, izvanbračni život tužene sa A. N., koji je dugo trajao, ne govori u prilog tvrdnjama tužene da ju je A. N. maltretirao, jer da ju je maltretirao, tada bi ona zasigurno napustila takvu zajednicu, a ne bi se ljutila na sestre i majku koje su se protivile toj vezi“,

 

- da „što se tiče ponašanja tužene tijekom trajanja ove parnice, razvidno je, da je tužena poduzela čitav niz radnji koje ne idu u prilog tvrdnji tužene da se radi o osobi koja nije sposobna za rasuđivanje“,

 

- da „je tužena tako samostalno, bez odvjetnika, izjavila žalbu protiv presude, gdje je upotrijebila čitav niz termina iz kojih se može zaključiti da se ne radi o neuračunljivoj i nepismenoj osobi, kako se tuženu željelo prikazati tijekom postupka“, pa da „tako tužena navodi »pravodobno podnosim žalbu protiv presude..., »zbog povreda postupka i nepotpunog činjeničnog stanja« »Tužena u ostavljenom roku...«, »Izjava od 11.12.2006. nije ovjerena kod Javnog bilježnika...«, »Ovim putem molim da Sud ukine presudu…«, »Županijski sud provede postupak...«“,

 

- da „po ocjeni ovog suda, osoba nesposobna za rasuđivanje, te uz to još i nepismena, koja se uz to jedva zna i potpisati, a kako se tijekom postupka predstavljalo tuženu, ne bi mogla upotrijebiti citirane, stručne termine, da su navodi o nesposobnosti za rasuđivanje doista i istiniti“,

 

- da „nakon toga, kada je zakazano ročište za glavnu raspravu, tužena angažira stručnu osobu, odvjetnika, za zastupanje u ovom postupku, s time da je tužena u tu svrhu potpisala punomoć za zastupanje“,

 

- da „potom tužena pristupa na zakazana ročišta, potpisuje zapisnike, sama odlazi kod psihijatra, te pristupa na roč. za objavu presude“,

 

- da „analizirajući takvo ponašanje tužene, kako tijekom trajanja ovog postupka, tako i za vrijeme zajedničkog života sa A. N., zaključak je ovog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o osobi nesposobnoj za rasuđivanje, koja ne zna posljedice poduzetih radnji, a niti o osobi koja je nepismena, već o osobi koja postupa točno onako kako treba radi zaštite svojih interesa“,

 

- da „cijeneći sve naprijed iznijeto, posebno ponašanje tužene u vremenu kada je potpisala predmetne Izjave, te njeno ponašanje za vrijeme trajanja ovog postupka, kao i nalaz i mišljenje vještaka psihijatra, iz čijeg zaključka proizlazi da je rasuđivanje tužene bilo bitno smanjeno, ali ne u cijelosti, te mišljenje vještaka psihologa iz kojeg proizlazi da je tužena u trenutku potpisivanja shvaćala važnost i značaj potpisivanja, te kod utvrđenja da pok. A. N. nije maltretirao i prisiljavao tuženu da potpiše sporne izjave, to je zaključak ovog suda da je tužena u ovom postupku zloupotrijebila svoje pohađanje škole J. B. da ne bi ispunila preuzetu obvezu vraćanja posuđenog novca tužitelju, a što se obvezala potpisanim Izjavama od 11.12.2006. i 11.07.2007., te da je tužena u vrijeme potpisivanja Izjava bila sposobna za rasuđivanje i da je tužena točno znala što potpisuje“,

 

- da „je pri tome ovaj sud utvrdio da sporne izjave nisu protivne moralu, zakonima i Ustavu RH, iz čega proizlazi da iste nisu ništave“,

 

- da „budući A. N. nije vratio primljeni iznos od 50.000,00 kn u ugovorenom roku kako je to propisano odredbom čl. 499 st. 1. ZOO-a, te s obzirom da se tužena obvezala da će pozajmljeni iznos ona vratiti ukoliko to ne uradi A. N., to je tužena kao sudužnik iz navedenih Izjava obvezana tužitelju vratiti pozajmljeni iznos od 50.000,00 kn, jer takva njena obveza proizlazi iz prije navedene odredbe čl. 43. ZOO-a“,

 

- da „na dosuđeni iznos tužitelju pripada i kamata s time da kamata na iznos od 20.000,00 kn teče od 1. lipnja 2007., kao dana do kada su se A. N. i tužena, kao sudužnik obvezali vratiti iznos od 20.000,00 kn, dok na iznos od 30.000,00 kn kamata teče od 31. prosinca 2007. kao dana do kada su se A. N. i tužena, kao sudužnik, obvezali vratiti iznos od 30.000,00 kn“,

 

- da „s obzirom da je tužitelj na iznos od 30.000,00 kn kamatu zatražio od 1. siječnja 2008., to je na iznos od 30.000,00 kn kamata dosuđena počev od 1. siječnja 2008. pa do isplate“.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio, uz shvaćanje:

 

- da „je tuženica tijekom postupka otklanjala postojanje obveze vraćanja zajma tužitelju, obrazlažući da u vrijeme sklapanja predmetnih pravnih poslova nije bila u stanju shvatiti značaj svoga postupanja, te da nije imala potrebnu poslovnu sposobnost koja se zahtijevala za sklapanje tih ugovora (čl. 276. st. 1. ZOO-a)“,

 

- da s pravom tuženica u „žalbi upozorava da pobijana presuda nije zakonita jer je donoseći istu prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, jer su razlozi presude proturječni, radi čega presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a i mjerodavno materijalno pravo pogrešno je primijenjeno“,

 

- da „je ranijim ukidnim rješenjima, prvostupanjski sud upućen kao odlučnu činjenicu za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja raspraviti i utvrditi jesu li u vrijeme sklapanja pravnih poslova od 11. prosinca 2006. te od 16. srpnja 2007. postojale okolnosti koje su utjecale i mogle dovesti do potpune nesposobnosti tuženice za upravljanje postupcima i rasuđivanje (na koje je u vještačkim nalazima i mišljenjima ukazivao vještak specijalista psihijatar), točnije, je li tuženica u to vrijeme uopće bila sposobna upravljati svojom voljom i postupcima te shvatiti njihov značaj, neovisno o činjenici što u to vrijeme tuženici nije bila oduzeta poslovna sposobnost, pri čemu je naglašeno da sud po službenoj dužnosti pazi na ništetnost i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, u skladu s odredbama čl. 327. ZOO-a, koje propisuju isticanje ništetnosti“,

 

- da „je za sklapanje pravno valjanog ugovora potrebno da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se zahtijeva za sklapanje toga ugovora“, a kako „propisuju odredbe čl. 276. ZOO-a“,

 

- da „prema odredbama čl. 18. ZOO-a, poslovno sposobna osoba može vlastitim očitovanjima volje stvarati pravne učinke, a poslovnu sposobnost fizička osobe stječe punoljetnošću“,

 

- da „u konkretnom slučaju, nije sporno da tuženici u vrijeme sklapanja spornih pravnih poslova nije bila oduzeta poslovna sposobnost“,

 

- da „međutim, navedena okolnost ne isključuje mogućnost da u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženica stvarno nije bila poslovno sposobna“,

 

- da „naime, ugovaratelj koji zbog ozbiljnih zdravstvenih poteškoća nije sposoban za rasuđivanje, odnosno, koji nije sposoban upravljati svojom voljom i postupcima, bez obzira na formalno (ne)donošenje odluke o oduzimanju poslovne sposobnosti, nema potrebnu poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje ugovora“,

 

- da „pravilno i svestrano ocjenjujući navedena mišljenja vještakinje specijalista kliničkog psihologa i specijaliste psihijatra, u kontekstu ostalih dokaza koje je izveo prvostupanjski sud, kako to nalaže odredba čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra da, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, tuženica nije bila poslovno sposobna u trenutku potpisivanja spornih Izjava od 11. prosinca 2006. te od 16. srpnja 2007. jer ista nije bila sposobna upravljati svojom voljom i postupcima niti je bila sposobna shvatiti i sagledati stvarne posljedice svojih postupaka i obveze koje iz njih proizlaze“,

 

- da „ovakav zaključak nužno proizlazi iz utvrđenih relevantnih činjenica o njezinom mentalnom, psihičkom i kognitivnom funkcioniranju i sposobnostima (koje odgovaraju dobi maloljetnog djeteta do 12. godina), osobito, u konkretnim okolnostima njezine nedvojbene ovisnosti o pok. A. N. kojeg je u potpunosti slijedila i slušala“,

 

- da „kako je za sklapanje pravno valjanog ugovora potrebno da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se zahtijeva za sklapanje toga ugovora, a kako takvu poslovnu sposobnost tuženica nije imala pri sklapanju spornih ugovora o jamstvu sadržanih u Izjavama, navedeni ugovori, u smislu odredaba čl. 322. u svezi s odredbama čl. 276. st. 1. ZOO-a, predstavljaju ništetne pravne poslove“,

 

- da „utoliko tužitelj nema valjanu pravnu osnovu temeljem koje bi osnovano mogao zahtijevati od tuženice vraćanje novčanih iznosa koje je predao na ime zajma pok. A. N.“.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno, odnosno pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda.

 

Naime, u okolnostima konkretnog slučaja, a imajući na umu:

 

- da je vještak psihijatar dr. T. G. zaključio da sposobnost tuženice „može oscilirati od smanjene sposobnosti i konačno i sve do nesposobnosti rasuđivanja“, ali koje da bi činjenice (ovdje bitno) „u takvom slučaju trebao rasvijetliti sud, ako su postojale, te da on sa sigurnošću ne može utvrditi da je tužena u vrijeme potpisivanja i ovjere ugovora koji je predmet ovog spora bila nesposobna za rasuđivanje“,

 

- da je, uostalom, vještak psihijatar dr. T. G. „izrazio mogućnost da je kod tuženice u sporno vrijeme postojala čak i potpuna nesposobnost rasuđivanja i to pod pretpostavkom da je u vrijeme potpisivanja spornih ugovora…bila maltretirana te da je osjećala strah kao posljedicu prijetnji i nerazumijevanja od strane A. N. s kojim je živjela“,

 

- da je u postupku utvrđeno drugo, suprotno tome: da ju sada pokojni A. N. nije maltretirao (zlostavljao), da joj nije prijetio niti da ju je prisilio potpisati navedene Izjave,

 

- da je, opet uostalom, vještak kliničke psihologije mr. D. D. ukazala (ovdje bitno) „da je (tuženica) u trenutku potpisivanja shvaćala važnost i značaj potpisivanja („jamac se treba potpisat da neko može dignut pare“)“ i to bez obzira što „nije bila sposobna zaključiti o posljedicama koje iz toga potpisa proizlaze (vraćanje novca)“,

 

- da je (ne manje bitno) tuženica imala administrativne zabrane na mirovinskim primanjima od niza kreditora, odnosno da je i prije potpisivanja navedenih Izjava zaključivala druge ugovore o kreditu i temeljem tih ugovora primala novac i potom taj kredit otplaćivala, te da je i potpisala ugovor o kupoprodaji stana naslijeđenog iza smrti svoje pokojne majke: što u najmanjem ne pridonosi zaključku da u prijeporno vrijeme nije shvaćala važnost i značaj potpisivanja,

 

shvaćanje je revizijskog suda da je drugostupanjski sud pogrešno zaključio da tuženica nije imala „takvu poslovnu sposobnost“ koja se zahtijevala „pri sklapanju spornih ugovora o jamstvu sadržanih u Izjavama“.

 

Pritom revizijski sud primjećuje da nalazima sa mišljenjima oba vještaka nije određeno ili jasno i nedvosmisleno utvrđeno ono što bi ovdje trebalo biti odlučno - je li u prijeporno vrijeme tuženica bila sposobna shvatiti značaj i posljedice svojih čina. Međutim, nalazi i da to ne može ići na štetu tužitelja - obzirom da je (ovdje bitno) na tuženici ležao teret dokazivanja činjenice koja joj ide u prilog, one na koju se i sama poziva - opravdavajući svoju poziciju, da tu prijepornu sposobnost prilikom davanja predmetnih Izjava (ugovora o jamstvu) nije imala.

 

Sa time u svezi, zbog pravila o teretu dokazivanja - i posljedica primjene toga pravila na okolnosti konkretnog slučaja, dakle - polazeći od prethodno navedenog, budući da iz nalaza i mišljenja navedenih vještaka ne proizlazi da tuženica u vrijeme davanja Izjava nije bila potpuno nesposobna za rasuđivanje ili barem nesposobna za sklapanja navedenih ugovora - s time da niti druga činjenična utvrđenja ne daju osnovu za takav zaključak (u biti: da se radi o osobi koja nije bila sposobna za rasuđivanje ili koja nije bila sposobna na sklapanje pravnih poslova i preuzimanje obveza - sve obzirom da je čak i sklapala druge, dijelom i istovrsne ugovore - i po njima postupala), shvaćanje je revizijskog suda (jednako kao i prvostupanjskog) da je tuženica imala poslovnu sposobnost koja se zahtijevala za sklapanje ugovora o jamstvu sadržanih u navedenim Izjavama, u skladu s odredbom čl. 276. st. 1. u vezi s odredbama čl. 18. st. 1. i 2. i čl. 43. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08) - te da se (time) ne može sa uspjehom pozivati na nešto drugo.

 

Prema tome, a jer iz izloženog proizlazi da je u ovome slučaju drugostupanjski sud na pravilno i u potpunosti utvrđeno činjenično stanje, odlučno za odluku o zahtjevu tužitelja, pogrešno primijenio materijalno pravo odlučujući o žalbi tuženice - kada je (zbog pogrešnog pravnog shvaćanja) preinačio prvostupanjsku presudu i zahtjev tužitelja odbio, to je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a valjalo prihvatiti reviziju tužitelja te preinačiti drugostupanjsku presudu (uključujući i rješenje o troškovima postupka sadržano u istoj) i odlučiti kao u izreci ove presude, cijeneći i:

 

- da je prvostupanjski sud pravilno odlučio o sporednim zahtjevima: o tijeku i visini zateznih kamata te o troškovima parničnog postupka - što tuženica u žalbi posebno nije niti osporila (str. 257. do 265. spisa), te

 

- da tužitelj u reviziji nije zatražio naknadu za troškove iste.             

 

Zagreb, 19. svibnja 2020.