- 1 -              Rev 3281/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3281/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice S. P., OIB: ..., R. S., B., II. tužiteljice G. B., OIB: ..., R. S., N. S., i III. tuženika B. B., OIB: ..., R. S., N. S., koje zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u S., protiv tuženika G. D., OIB: ..., iz B. M., kojeg zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica u Z., radi utvrđenja ugovora ništavim i raskida ugovora, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2228/15-2 od 8. rujna 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru poslovni broj P-1366/2013 od 22. svibnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u st. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da je kupoprodajni ugovor sklopljen dana 1. ožujka između prednika tužitelja i tuženika, ovjeren od brojem: 279/91 na Općinskom sudu u Biogradu na Moru, ništav i da ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega je tuženik dužan trpjeti da se na temelju ove presude u zemljišnim knjigama izvrši brisanje njegovog prava vlasništva nekretnine sada označene kao čest. zem. 3138 k.o. B. koja nekretnina je ranije nosila oznaku čest. zem. 241/2, z.u. 1494 k.o. B., te uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje.

 

II. Dužan je tuženik, a ukoliko se bude protivio tužbi u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima parnični trošak, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (po stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima) primjenom uvećane eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena) koja na predmetni iznos teče od dana presuđenja pa sve do namirenja tužitelja."

 

III. Utvrđuje se da je kupoprodajni ugovor sklopljen 1. ožujka između prednika tužitelja i tuženika, ovjeren pod brojem: 279/91 na Općinskom sudu u Biogradu na Moru, raskinut po samom zakonu, slijedom čega je tuženik dužan trpjeti da se na temelju ove presude u zemljišnim knjigama izvrši brisanje njegovog prava vlasništva nekretnine sada označene kao čest. zem. 3138 k.o. B. koja nekretnina je ranije nosila oznaku čest. zem. 241/2, z.u. 1494 k.o. B., te uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje.

 

IV. Dužan je tuženik, a ukoliko se bude protivio tužbi u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima parnični trošak, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (po stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima) primjenom uvećane eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena) koja na predmetni iznos teče od dana presuđenja pa sve do namirenja tužitelja."

 

U st. 2. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužiteljima naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 37.500,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači, podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržajima isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Kod utvrđivanja relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP. Pritom valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP), pa postupanje prema toj ovlasti time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenata, nižestupanjski sud nije učinio povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, na koju sadržajno u reviziji ukazuju tužitelji.

 

Međutim, revizijskim prigovorima tuženika istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, zapravo se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Prema tome, i ostali navodi revidenata kojima se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nisu uzeti u razmatranje.

 

Nadalje, pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, s obrazloženjem da su tužitelji u tužbi postavili i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, jer su od suda zatražili da slijedeći od dva istaknuta tužbena zahtjeva prihvati tek ako utvrdi da onaj prethodno istaknuti nije osnovan (čl. 188. st. 2. i 3. ZPP), pa kako je prvostupanjski sud odbio prvi istaknuti tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništavosti ugovora, kao neosnovan, pravilno je odlučio i o (ne)osnovanosti eventualnog tužbenog zahtjeva, kojim postupanjem nije prekoračio tužbeni zahtjev.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništavosti kupoprodajnog ugovora od 1. ožujka 1991., sklopljenog između prednika tužitelja i tuženika, brisanje tuženikovog prava vlasništva u zemljišnim knjigama i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je isti kupoprodajni ugovor raskinut po samom zakonu.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su prednici tužitelja, kao prodavatelji, 1. ožujka 1991. s tuženikom sklopili ugovor o prodaji nekretnine, vikend kuće izgrađene na čest.zem. 241/26 i upisane u zk.ul. 1494 k.o. B.,

 

- da su stranke ugovorile prodajnu cijenu nekretnine "u dinarskoj protuvrijednosti iznosa od 240.000,00 DEM", te da je danom potpisivanja ugovora kupac prodavateljima "isplatio iznos od 220.000,00 DEM, a preostalih 20.000,00 DEM kupac će prodavaocima isplatiti u što kraćem roku, a najdalje do 1. srpnja 1991.",

 

- da iz priznanice potpisane od strane tuženika i odvjetnika V. P. iz B., kao punomoćnika prodavatelja, proizlazi da je isti na ime kapare 10. siječnja 1991. zaprimio novčani iznos od 22.000,00 DEM, u dinarskoj protuvrijednosti, sukladno ugovoru o kapari od 10. siječnja 1991. godine "zaključenom između B. S. i B. M., kao prodavaca, i D. R. i D. G. kao kupaca…".

 

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi su zaključili da su ugovorne strane valutnom klauzulom htjele postići da u ispunjenju obveze vjerovnik dobije u novcu upravo onu vrijednost koju su stranke imale na umu u trenutku ugovaranja, a radi ostvarenja načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, te da sukladno odredbi čl. 11. Zakona o privremenim mjerama o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju ("Službeni list" broj 85/89 – ZID ZDP), a koji je u primjeni od 1. siječnja 1990., više i nije bilo zakonskih odredbi koje bi izričito zabranjivale da se prilikom ugovaranja ugovaraju i valutne klauzule, pa da ugovorena valutna klauzula iz čl. 2. ugovora o prodaji od 1. ožujka 1991. proizvodi pravni učinak te da je obveza tuženika valjana, odnosno da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 103. st. 1. i čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 – dalje: ZOO) za utvrđenje njegove ništavosti, slijedom čega su odbili postavljeni (glavni) tužbeni zahtjev. Također su zaključili da bi iste pravne posljedice bile i u slučaju da je valutna klauzula bila ugovorena protivno zakonu, s obzirom da je čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 3/94 – dalje: ZID ZOO) izmijenjena odredba čl. 395. ZOO, tako da je prema st. 1. dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute u odnosu prema stranoj valuti, a da se prema čl. 7. ZID ZOO izmijenjena odredba čl. 395. ZOO primjenjuje i na obvezne odnose nastale prije stupanja na snagu ZID ZOO, a u kojima do dana stupanja na snagu istoga nije donesena odluka povodom revizije ili zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

 

Prema odredbi čl. 103. st. 1. ZOO, ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

Nadalje, odredbom čl. 104. st. 1. ZOO je propisano da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

 

Imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, kao i sadržaj odredaba čl. 103. st. 1. i čl. 104. st. 1. ZOO, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili prvo postavljeni tužbeni zahtjev, jer i prema shvaćanju ovog suda nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 103. st. 1. ZOO za ništavost predmetnog ugovora.

 

U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje da je predmetni ugovor o prodaji od 1. ožujka 1991. raskinut iz razloga neispunjenja ugovorom preuzete obveze od strane tuženika, nižestupanjski sudovi ocjenjuju kako u postupku nisu dokazali da su njihovi prednici, a ni oni osobno, poduzimali bilo kakve radnje u smislu pozivanja tuženika na ispunjenje, odnosno ostavljanje primjerenog naknadnog roka za ispunjenje, niti postoje dokazi da su pokretali postupke radi isplate ili raskida Ugovora, pa da je Ugovor o prodaji zaključen između prednika tužitelja i tuženika i dalje na snazi i obvezuje stranke.

 

Prema odredbi čl. 124. st. 1. ZOO, u dvostranim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod uvjetima predviđenim istim zakonom, raskinuti Ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

 

Ugovorom o prodaji od 1. ožujka 1991., prednici tužitelja i tuženik ugovorili su isplatu preostale kupoprodajne cijene od 20.000,00 DEM do 1. srpnja 1991., te su u čl. 2. st. 3. ugovora ugovorili da ukoliko kupac ovaj iznos ne isplati, prodavatelji "mogu tražiti raskid ovog ugovora na štetu kupca".

 

Suprotno revizijskim navodima, i prema shvaćanju ovog suda pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili i materijalno pravo iz odredbe čl. 124. st. 1. ZOO, kao i odredbu čl. 2. st. 3. predmetnog ugovora, kada su odbili i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, s obzirom da tužitelji nisu dokazali da su zahtijevali od tuženika ispunjenje obveze, a raskid ugovora u konkretnom slučaju ne nastupa po samom zakonu.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 19. svibnja 2020.