- 1 -              Rev 2488/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2488/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. R. iz H. L., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici A. O. i D. O., odvjetnici u Z., protiv tuženika G. p. Z. d.o.o., Z., OIB: …, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika C. o. d.d., Z., OIB: …, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-992/16-2 od 16. lipnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2180/08 od 22. siječnja 2016., u sjednici održanoj dana 19. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim se tuženiku nalaže platiti 1.391.231,08 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud, u slučaju kada je podnesena revizija iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.391.231,08 kuna sa pripadajućim kamatama s osnova izmakle koristi koju bi ostvario davanjem u zakup nekretnine, obzirom je tuženik položio plinovod na dijelu kč. br. 1129 k.o. K. koja je u 2/3 u vlasništvu tužitelja.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužitelj suvlasnik u 2/3 dijela nekretnine - zk. čestice br. 1129, O. G., površine 978 m2, upisane u zk.ul.br. 463 k.o. K., a koja je identična kat. čestici br. 1129 zvanoj P., evidentiranoj u posjedovnom listu br. 3101 k.o. K., te da je u istom omjeru od 2/3 evidentiran kao posjednik te čestice u katastru,

 

- da je građevinskim vještačenjem provedenim u postupku izvlaštenja nekretnina koji se vodi pred Gradskim uredom za imovinsko pravne poslove i imovinu Grada Klasa: UP/I-943-04/06-07/0107 po vještaku M. H. utvrđeno da na predmetnoj nekretnini uz sjeverni rub parcele prolaze instalacije plina,

 

- da je predmetni srednjetlačni plinovod u predmetnoj ulici … izgrađen temeljem izvedbenog projekta te građevne dozvole od 28.03.1997.g. izdane Fondu za vodoprivredu, promet, stambeno i komunalno gospodarstvo, a koja je postala pravomoćna 19.04.1997.g., a koji Fond je bio investitor projekta (list 24-25 i 96),

 

- da je tuženik, kao investitor objekta 1999. ugovorio izgradnju predmetnog srednjetlačnog plinovoda na lokaciji S. g. s tvrtkom V. d.d,, a što je utvrđeno uvidom u ugovor br. … za izvođenje radova od 05.10.1999.

 

- da su predmetne instalacije plinovoda postavljene duž kč.br. 1129 u točno neutvrđenoj dužini,

 

- da projektom izgradnje predmetnog srednjetlačnog plinovoda nije predviđeno polaganje plinovoda na kč.br. 1129 k.o. K.,

 

- da tužitelj predmetnu nekretninu nikada nije davao u zakup, oglašavao za prodaju, davanje u zakup ili slično i nije ju ni na koji način koristio.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica, nižestupanjski sudovi su zaključili da je u ovoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev postavljen za naknadu štete po osnovi izmakle koristi sukladno čl. 189. st.1. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje:ZOO), a koju tužitelj nije dokazao, obzirom nisu kumulativno ispunjene pretpostavke potrebne da bi se nekome priznalo pravo na naknadu štete s naslova izmakle koristi.

 

Navedeni zaključak nižestupanjskih sudova pravilnima prihvaća i revizijski sud.

 

Suprotno tvrdnji tužitelja u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer su u pobijanoj odluci navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Razlozi o odlučnim činjenicama nisu proturječni ispravama koje se nalaze u spisu, niti činjenicama utvrđenim provedenim dokazima. Zbog toga pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

Neosnovano tužitelj sadržajno ukazuje i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 186. st. 3. ZPP.

 

U smislu odredbe čl. 186. st. 3. ZPP sud po tužbi treba postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj naveo pravnu osnovu sud nije za nju vezan. Međutim, utvrđujući pravnu kvalifikaciju spora i pravna pravila na temelju kojih treba prosuditi o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je vezan za tužbeni zahtjev i činjeničnu osnovu tužbe. Tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka tužbeni zahtjev upravo i temelji na naknadi štete po osnovi izmakle koristi, te je i sud i odlučivao u okviru činjeničnog stanja navedenog u tužbi.

 

U reviziji se prigovara načinu na koji su nižestupanjski sudovi utvrdili i ocijenili odlučne činjenice glede tužbenog zahtjeva i njegove osnovanosti, odnosno iznose se tvrdnje da sudovi nisu pravilno utvrdili dobit koju je tuženik ostvario, a time i tužiteljevu izgubljenu dobit. Prema shvaćanju revizijskog suda radi se o prigovorima činjenične naravi kojima se ne može dovesti u pitanje pravilnost nižestupanjskih odluka. Navedenim revizijskim prigovorima tužitelj zapravo prigovara ocjeni izvedenih dokaza iznoseći način na koji on smatra da ih je trebalo ocijeniti. To su prigovori činjenične naravi i kao takvi nisu pogodni za raspravljanje u revizijskom postupku (čl. 385. ZPP), pa tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje, jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Odredbom čl. 189. st. 1. ZOO propisano je da oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, kao i naknadu izmakle koristi, dok će se prema st. 3. istog članka, pri ocjeni visine izmakle koristi uzeti u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovim radnjama ili propuštanjem.

 

Izmakla korist predstavlja neostvarenu imovinsku vrijednost koja bi prema redovnom tijeku stvari ili u okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena (tj. ušla u oštećenikovu imovinu) da nije bilo postupka štetnika koji ga čini građanskopravno odgovornim. Dakle sa stajališta odgovornosti za naknadu štete u vidu izmakle koristi potrebno je da se ispune zakonom predviđene pretpostavke - da korist nije ostvarena, da postoji određeni stupanj izvjesnosti da bi bila ostvarena (redovan tijek stvari), kao i dopuštenost osnove po kojem bi bila ostvarena. O tome da li postoje sve ove pretpostavke, koje samo ukoliko su kumulativno ispunjene, dovode do odgovornosti za naknadu izgubljene koristi, odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju na osnovu istih mjerila.

 

U ovoj pravnoj stvari iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da nije postojala izvjesnost da bi po redovnom tijeku stvari tužitelj ostvario korist u zahtijevanom iznosu u tužbi, kao i valjanu pravnu osnovu po kojoj bi bila ostvarena. Naime, tužitelj ničim nije dokazao da bi isti predmetnu nekretninu davao u zakup, da bi ostvarivao bilo kakve prihode od iste, pa slijedom toga nije niti bilo za očekivati da bi se ostvarila izmakla korist u utuženom iznosu.

 

Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Radi navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 19. svibnja 2020.

 

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.