- 1 -              Rev 765/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 765/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari M. M., OIB ..., iz S., ..., zastupanog po punomoćniku N. M., odvjetniku u S., protiv tuženika K. d.d. Z., OIB ..., ..., zastupanog po punomoćniku D. G., odvjetniku u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1409/15 od 3. prosinca 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-84/15 od 18. svibnja 2015., u sjednici održanoj 19. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 457.930,97 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 31. listopada 2006.g. do isplate po stopi:

 

-od 15% godišnje u periodu od 31. listopada 2006. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-od 12% godišnje u periodu od 1. srpnja 2011. g. pa nadalje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena,

 

dok se u preostalom dijelu, kojim je zatražena isplata iznosa od 352.916,61 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

II. Dužan je tuženi u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime troškova postupka iznos od 127.811,30 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 18. svibnja 2015.g. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena."

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda gdje je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnio tuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tužitelj u odgovoru na reviziju tuženika osporava osnovanost te revizije.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u revizijskom dijelu postupka je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 457.930,97 kn s pripadajućim zateznim kamatama i to s osnova naknade štete radi izmakle koristi uslijed nemogućnosti korištenja (davanja u zakup) predmetnog poslovnog prostora u razdoblju od 1. ožujka 2006. do 30. listopada 2006.

 

Suprotno revizijskim navodima tuženika u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Niti prvostupanjska a niti pobijana drugostupanjska presuda nemaju nedostatke radi kojih se ne bi mogle ispitati. Izreke presude su razumljive i nisu u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima o svim činjenicama odlučnim za ishod spornog odnosa među strankama. Nije u pravu tuženik kada ukazuje da postoji proturječnost između sadržaja nacrta ugovora o zakupu poslovnog prostora od 27. srpnja 2005. (između tužitelja i P. s. k. d.o.o.) i navedenog u nižestupanjskim presudama o sadržaja tog nacrta ugovora. Točno je da je tim nacrtom ugovora predložena zakupnina od 5.000 eura mjesečno, ali tuženik ispušta iz vida da se ta zakupnina odnosila tek na dio predmetnog poslovnog prostora (za površinu od samo 500m2). Tužitelj je pak tuženiku bio iznajmio predmetni poslovni prostor površine od 1181 m2. Konačno u tom nacrtu ugovora bila je predviđena zakupnina od po 10 eura po m2 mjesečno, dok je ugovorom između tužitelja i tuženika bila određena zakupnina od 6,5 eura m2 mjesečno.

 

Okolnost pak da nižestupanjski sudovi činjenični zaključak o potencijalnoj zakupnini za sporno razdoblje nisu gradili na podacima Porezne uprave o visini zakupnine, samo po sebi ne znači da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Kako tu tuženik kroz revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i uopćenim revizijskim razlogom bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 221.a ZPP, pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova u postojanju pravno odlučnih činjenica (u čemu se revizija tuženika znatnim dijelom sadržaja iscrpljuje) za ukazati je na slijedeće. Riječ je o pokušaju pobijanja drugostupanjske presude i iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga takvi revizijski navodi tuženika nisu uzeti u razmatranje.

 

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

 

- da je tužitelj kao zakupodavac sa tuženikom kao zakupcem 25. kolovoza 2005. sklopio Ugovor o zakupu poslovnog prostora u S., ..., (zgrada B.) površine cca 1181 m2 uz mjesečnu zakupninu u kunske protuvrijednosti od 6,5 eura po m2,

 

- da je taj Ugovor sklopljen na određeno vrijeme od 7 godina s tim da to vrijeme počinje teći na dan početka rada prodavaonice zakupljenom poslovnom prostoru,

 

- da je tim Ugovorom određeno da prestankom toga Ugovora zakupnik je u obavezi zakupodavcu vratiti u posjed predmetni poslovni prostor slobodan od osoba i stvari i to u stanju u kojem ga je zaprimio, uzimajući u obzir ono stanje do kojeg je došlo uslijed redovnog korištenja zakupljenog poslovnog prostora kao i izvršene preinake,

 

- da je taj Ugovor prestao raskidom uslijed tužiteljeve izjave o raskidu od 18. listopada 2005.,

 

- da je tuženik bio u objektivnoj mogućnosti i bez smetnje tužitelja dovesti predmetni poslovni prostor u stanje u kojem ga je zaprimio i vratiti ga tužitelju do 1. ožujka 2006., a da je on to učinio tek 8 mjeseci kasnije,

 

- te da je tužitelj u spornih 8 mjeseci predmetni poslovni prostor mogao davati u zakup uz zakupninu kakvu je imao ugovorenu sa tuženikom, odnosno da je u tom razdoblju tužitelj mogao ostvariti zakupninu u ukupnom iznosu od 457.930,97 kn.

 

Na utvrđenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tuženi zahtjev tužitelja za isplatu 457.930,97 kn.

 

Prema odredbi čl. 17. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 63/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje.

 

Prema odredbi čl. 12. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

 

Prema odredbi čl. 16. ZOO svatko je dužan suzdržavati se od postupaka kojim se može drugome uzrokovati šteta.

 

Prema pak odredbi čl. 154. st. 1. ZOO tko drugome uzrokuje štetu dužan je nadoknaditi i je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Kada tuženik bez objektivnih zapreka i bez smetnji tužitelja nije pravovremeno ispunio svoju obvezu vraćanja predmetnog poslovnog prostora tužitelju, to je on postupio suprotno čl. 17. st. 1. čl. 12. i čl. 16. ZOO te je dakle skrivljenim ponašanjem prouzročio tužitelju predmetnu štetu u vidu izmicanja koristi (čl. 189. st. 1. ZOO) pa ju je obvezi naknaditi (čl. 154. st. 1. ZOO).

 

Neosnovano je pozivanje tuženika na odredbu čl. 192. ZOO o podijeljenoj odgovornosti jer nižestupanjski sudovi nisu niti utvrdili da bi sam tužitelj svojom radnjom ili propuštanjem doprinio nastanku predmetne štete (da bi onemogućavao tuženika da pravovremeno ispuni svoju obvezu).

 

Neosnovano je pozivanje tuženika na pravno shvaćanje ovog revizijskog suda sa sjednice građanskog Odjela od 2. ožujka 2009. gdje je izraženo pravno shvaćanje da vlasniku nekretnine pripada naknada zbog nemogućnosti korištenja nekretnine od podnošenja zahtjeva za vraćanje nekretnine do povrata nekretnine u posjed. To pravno shvaćanje odnosi se na izvanugovorne odnose u vezi primjene odredaba Zakona o područjima od posebne državne skrbi ("Narodne novine" broj 26/03), a što u konkretnom slučaju nije riječ. Konačno, a vezano za ovaj revizijski navod tuženika za ukazati je da je iz cjelokupnog stanja odnosa među strankama bilo vidljivo da je obveza tuženika bila po prestanku ugovora vratiti tužitelju u posjed predmetni poslovni prostor i to u stanju u kojem ga je zaprimio, te da je tužitelj očekivao i nadao se da će tuženik tu obvezu pravodobno ispuniti.

 

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena predmetna revizija tuženika, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 19. svibnja 2020.