- 1 -              Rev 1523/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1523/2019-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. S. iz Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnici B. I., odvjetnici iz Z., protiv tuženika M. C. E. Z. d.o.o. iz Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku J. M., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu i isplate, te u pravnoj stvari po protutužbi protutužitelja M. C. E. Z. d.o.o. iz Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku J. M., odvjetniku iz Z., protiv protutuženika L. S. iz Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnici B. I., odvjetnici iz Z., radi sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-351/2018-6 od 18. prosinca 2018. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-8477/2013-25 od 6. svibnja 2015., u sjednici održanoj 19. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

I.  Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-351/2018-6 od 18. prosinca 2018. i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II.  O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

III. Novo suđenje se ima održati pred drugim vijećem drugostupanjskog suda.

 

 

Obrazloženje

 

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u točki I. izreke tako što je:

 

- utvrđeno "da su odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od dana 19. ožujka 2013. i odgovor na zahtjev za zaštitu prava od 19. travnja 2013. nedopušteni",

 

- tuženik obvezan na ime zaostalih plaća isplatiti tužitelju 126.608,50 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove tog iznosa od njihova dospijeća do isplate (pa tako na prvi iznos od 12.860,00 kn počev od 16. lipnja 2013.).

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju jer su (kako drži) u postupku počinjene apsolutno bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11., 12. i 13. ZPP-a, a počinjena je po drugostupanjskom sudu i povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP-a i pogrešno je primijenjeno materijalno pravo. Prijedlog tuženika je da se ukinu obje nižestupanjske presude i tužba odbaci kao nepravovremena, podredno da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, odnosno da se ukine - i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbije kao neosnovana, odnosno u dijelu odbaci kao nedopuštena.

 

Revizija je osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmetom spora u ovome stupnju postupka zahtjev je tužitelja na utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika od 19. ožujka 2013. o poslovno uvjetovanom otkazu s njime sklopljenog ugovora o radu (s odlukom tuženika od 19. travnja 2013. o zahtjevu tužitelja za zaštitu prava), kumuliran s zahtjevom na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju na ime zaostalih plaća 126.608,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove tog iznosa od njihova dospijeća do isplate.

 

Ostvaren je revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 377. te čl. 394.a i čl. 399. ZPP-a: revident pravilno u reviziji ukazuje na tu postupovnu povredu.

 

Nakon što je u ovoj parnici rješenjem revizijskog suda posl. br. Revr-777/2016-2 od 3. listopada 2017. ukinuta drugostupanjska presuda posl. br. Gž R-1357/2015-2 od 26. siječnja 2016., sa jasnim uputama što bi u ponovnom suđenju o predmetu spora trebalo razjasniti, odnosno kako bi trebalo sagledati predmet spora - sa kojim razlozima (u bitnome: koju bi ocjenu dokaza i koje bi shvaćanje trebalo obrazložiti logičnim i određenim razlozima - toliko da bi se ta ocjena mogla preispitati i provjeriti te takvom prihvatiti), drugostupanjski sud je bio dužan izvesti ono na što je upozoren - te respektirati pravno shvaćanje na kojemu je bilo temeljeno rješenje revizijskoga suda (moguće i uz postupanje u smislu odredaba čl. 366.a ZPP-a).

 

U ovome slučaju tako nije postupljeno: drugostupanjski sud je u bitnome samo ponovio svoju raniju presudu - pa je nije obrazložio razlozima da bi bilo osnove zaključiti da je otklonjeno ono zbog čega je prethodnom revizijskom odlukom ukinuta ta presuda, pogotovo u odnosu na izloženo shvaćanje:

 

“…polazeći od toga da je zahtjev tužitelja ocijenjen osnovanim samo iz jednog razloga - jer (da) tuženik nije dokazao razloge koji bi opravdavali Odluku o otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem, revizijski sud ne nalazi uvjerljivim i logičnim razloge iz osporene presude:

 

- da se ne pokloni vjera iskazu zakonske zastupnice tuženika samo stoga što je saslušana u toj ulozi, i to sve iako je u neposrednom izvođenju dokaza pred prvostupanjskim sudom određeno kazivala o poslovnim (financijskim) rezultatima poslovanja tuženika u prijepornom razdoblju 2013. i kraj već navedenog: da dokazom u parničnom postupku može biti sve iz čega se može crpiti saznanje o činjenicama relevantnim za odluku o predmetu spora, pa to može biti i iskaz zakonske zastupnice stranke u postupku,

 

- da se odlučnom za odluku o zahtjevu tužitelja uzme i činjenica što je tužitelj u prijepornom razdoblju imao potrebu kod tuženika raditi i prekovremeno, i to iako se njemu dani otkaz niti ne temelji na činjenici da je tužitelj to činio i uopće imao potrebu činiti ili da je kod tuženika trebalo poslove obavljati i prekovremenim radom: prijeporni se otkaz temeljio na shvaćanju tuženika da je ovaj potreban u situaciji u kojoj se našao (kada je "kontinuirana financijska kriza pogodila područja u kojima djeluje") - a kako bi "poboljšao svoj položaj na tržištu" i proveo "politiku uštede i racionalizaciju troškova kao i reorganizaciju poslovanja", dakle na shvaćanju koje u ničemu ne treba biti u vezi s činjenicom što je tužitelj radio ili trebao raditi i prekovremeno - i što je kod tuženika postojala potreba za i takvim radom,

 

- da se (isto tako) odlučnim uzme i to što je dva mjeseca kasnije (od otkazivanja) tuženik na isto radno mjesto zaposlio drugog radnika, sve iako ta okolnost (postupanje protivno odredbama čl. 107. st. 7. i 8. ZR-a) vodi samo prekršajnoj odgovornosti poslodavca koji to čini (u smislu odredbe čl. 293. st. 1. toč. 22. ZR-a) - i sama po sebi ne čini nezakonitom odluku o otkazu.”

 

To napose valja sagledati i pored daljnjeg:

 

- da ovdje nije sporno da je tuženik imao mogućnosti dokazivati i drugim dokazima “smanjenje obima poslovanja" (ili “da ga je pogodila financijska kriza”), moguće i ispravama o svome poslovanju u vrijeme prijepornog otkazivanja, o padu ili stanju prihoda…, ali (da) niti to samo po sebi ne umanjuje značaj dokaza saslušanjem stranaka i okolnosti da je i tužitelj saslušan kao stranka čak i neospornim učinio dio navoda zastupnice tuženika o promjenama poslovnog stanja tuženika u vrijeme otkazivanja sa njime sklopljenog ugovora o radu, onog stanja - koje je uzeto razlogom za dani mu otkaz, navodom: “…da je točno da su neki klijenti koje sam vodio smanjili budžete, ali svega 10-15 %...”,

 

- da je autonomno pravo poslodavca da organizira proces rada ili organizaciju svoga poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima, sve kako bi opstao i bar u bitnome zadržao broj zaposlenih - u cilju boljeg ili uspješnijeg poslovanja,

 

- da je do prijepornog otkazivanja došlo u već i općepoznato složenim uvjetima gospodarstva (početkom 2013.), kada je i razumnim za poslodavca bilo da svoju poslovnu politiku i broj zaposlenih u kraćim razdobljima prilagođava tržišnim uvjetima.

 

Stoga je, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a, valjalo ukinuti osporenu presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku, pred drugim vijećem (čl. 371. u svezi sa čl. 399. ZPP-a), potrebno je postupiti po (navedenim) ranijim uputama, te nakon toga ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

Pritom valja razmotriti pripada li tužitelju utužena naknada plaće pored odluke kojom je na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu vraćen protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu sa danom 4. svibnja 2013. kao i tužbeni zahtjev za vraćanje na rad.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 19. svibnja 2020.