- 1 -              Rev 1830/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1830/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća, i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. Š., OIB ..., P., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K. i partneri iz Z., protiv I. tuženice M. Č., OIB ..., II. tuženika I. Č., OIB ..., B., III. tuženice M. Č., OIB ..., IV. tuženice J. K., OIB ..., I-IV, tuženici zastupani po punomoćnicima iz OD M. i partneri, Z., i V. tuženika S. Č., OIB..., zastupanog po privremenom zastupniku M. M., odvjetniku u B., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući reviziju tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1422/2018-2 od 13. prosinca 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj P-32/2017 od 30. kolovoza 2018., u sjednici održanoj 19. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1422/2018-2 od 13. prosinca 2018., odbija se, kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u točki 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nedopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Benkovcu poslovni broj Ovr-736/12 od 7. veljače 2013., na 1/64 dijela nekretnine, poslovnom prostoru u prizemlju zgrade, površine 146,24 m2, pobliže opisanoj u toj točki izreke.

 

U točki 2. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženicima ad. 1- 4 parnični trošak od 29.531,25 kn, u roku od 15 dana.

 

U točki 3. izreke odbijen je, kao neosnovan, zahtjev tuženika ad. 1- 4 da im tužitelj naknadi parnični trošak preko dosuđenog iznosa od 29.531,25 kn do zatraženog iznosa troška postupka od 50.375,00 kn, tj. za iznos od 20.843,75 kn.

 

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je navedena prvostupanjska presuda, te je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je pravovremeno podnio reviziju iz 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka počinjene pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava, te istovremeno i reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 2. i 3. ZPP-a, zbog pravnih pitanja za koje tvrdi da o njima postoji različita praksa sudova u Republici Hrvatskoj, a koja su važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev i obveže tuženike da mu nadoknade troškove parničnog postupka, a podredno predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

S obzirom da je u ovom slučaju vrijednost predmeta spora označena na iznos od 201.000,00 kuna dopuštena je redovna revizija, pa je pobijana presuda i ispitana po pravilima za redovnu reviziju.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja (kao treće osobe u ovršnom postupku posl.br. Ovr-736/12) radi proglašenja nedopuštenom ovrhe na predmetnoj nekretnini (poslovnom prostoru), koji temelji na tvrdnji da navedena nekretnina predstavlja njegovo vlasništvo kojeg je stekao kupnjom i diobom sa suvlasnikom s kojim ga je kupio od njegovog vlasnika.

 

Revizijski sud je pobijanu presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, dakle, samo onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

 

- da su I do IV-tuženici-ovrhovoditelji (dalje tužitelji) podnijeli prijedlog za ovrhu radi namirenja tražbine od 598.564,06 kn sa zateznim kamatama i radi naknade parničnih troškova u iznosu od 130.000,00 kn, na nekretnini opisanoj u izreci prvostupanjske presude, protiv V-tuženika-ovršenika (dalje V tuženik),

- da je rješenjem o ovrsi br. Ovr-763/12. od 7. veljače 2013. određena predložena ovrha,

- da je zabilježba ovrhe određena 14. veljače 2013. (Z-784/2008/468),

- da je tužitelj, 12. ožujka 2013., podnio izlučni prigovor iz čl. 59. Ovršnog zakona,

- da je ovršni sud rješenjem br. Ovr-763/12. od 9. rujna 2013. uputio tužitelja–treću osobu na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom,

- da je I do IV-tuženicima, kao posrednim oštećenicima tražbina koja je predmet ovrhe, dosuđena u predmetu br. P-297/04 (P-201/09), zbog ubojstva J. Č. 16. kolovoza 2001., počinjenog kaznenim djelom iz čl. 90. KZ (ubojstvo), S. Č.,

- da je S. Č., zastupan po svojoj kćerki, 17. ožujka 2008., u vrijeme dok je bio na izdržavanju kazne zatvora za počinjeno ubojstvo, zaključio kupoprodajni ugovor sa J. i K. Š. o prodaji predmetnog poslovnog prostora, a da je tužitelju bila poznata činjenica o počinjenom ubojstvu prednika tužitelja 2001.,

- da je S. Č. odselio iz Republike Hrvatske u L. V. (...), a da je prije toga rasprodao svu svoju imovinu,

- da je na temelju Ugovora o diobi zaključenog između J. Š. i K. Š. od 17. svibnja 2010., poslovni prostor pripao u vlasništvo tužitelju,

- da je tužitelj poslovni prostor dao u zakup I. E. d.o.o. na određeno vrijeme od pet godina,

- da je 23. studenog 2010. (Z-784/07/468) na nekretnini koja je predmet ovrhe u zemljišnim knjigama zabilježena privremena mjera zabrane otuđenja i opterećenja,

- da se tužitelj tek u postupku preoblikovanja zemljišnih knjiga, 21. listopada 2014., u zemljišnim knjigama upisao kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora,

- da tužitelj svoj izlučni prigovor temelji na odredbi čl. 166. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 i 81/15 - dalje: ZVDSP), u svezi s čl. 127. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12 i 25/13 - dalje: OZ), tj. na tvrdnjama da kao predmnijevani vlasnik ima pravo na posjed jer je to pravo stekao na temelju valjanog pravnog posla, te da stoga I do IV-tuženici, a niti treće osobe nisu ovlašteni od tužitelja tražiti napuštanje prava posjeda nekretnine.

 

Analizom opisanih utvrđenja kroz odredbe čl. 122. ZVDSP-a, te čl. 59. st. 1., čl. 83. i čl. 84. OZ-a, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan jer je ocijenio da su treća osoba (kupac-tužitelj) i prodavatelj (V-tuženik) pri poduzimanju navedenih pravnih radnji bili nesavjesni, odnosno da su postupali suprotno dobroj vjeri, a da su ovrhovoditelji (I do IV-tuženici) postupali u dobroj vjeri. Smatra da predmnjeva prava vlasništva i zaštita povjerenja u zemljišne knjige ne djeluje u korist osobe koja nije bila pošteni posjednik stvari (čl. 166. st. 3. ZVDSP-a), da je podnošenjem predmetnog ovršnog prijedloga i upisom zabilježbe ovrhe posjed tužitelja postao nepošten, a da nakon upisa prava vlasništva tužitelj više niti nema svojstvo predmnjevanog vlasnika. Cijeneći da je uknjižba prava vlasništva u zemljišne knjige ostvarena nakon zabilježbe ovrhe i tijekom ovršnog postupka, smatra da je tužitelj dužan trpiti prodaju nekretnine i predaju u posjed kupcu nekretnine u ovršnom postupku. Također, smatra da se prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ne zadire u pravo na mirno uživanje dobara po odredbi čl. 1. Protokola 1 uz Europsku Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN-MU-br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10).

 

Drugostupanjski sud potvrdio je prvostupanjsku presudu prihvaćajući navedena utvrđenja i iznesena pravna shvaćanja suda prvog stupnja.

 

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjski sud nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju povredu se revident poziva, jer pobijana presuda nema nedostataka, može se ispitati, usuglašena je s prikupljenom procesnom građom te sadrži jasne i uvjerljive razloge o odlučnim činjenicama. Time što je drugostupanjski sud prihvatio ocjenu dokaza izvedenu od strane nižestupanjskog suda i pravna shvaćanja glede (ne)savjesnosti pojedinih sudionika nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer su za takva utvrđenja i iznesena pravna shvaćanja i dali valjane razloge, a za što postoji podloga u provedenim dokazima, što i ovaj sud prihvaća.

Navodima kojima se nastoji dokazati postojanje navedene bitne povrede postupka u stvari se pokušava osporiti, po nižestupanjskim sudovima, utvrđeno činjenično stanje, što u reviziji nije dopušteno (čl. 385. ZPP-a) pa prigovori kojima se ukazuje na to nisu mogli biti predmet razmatranja u ovom postupku.

 

Osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava tužitelj navodi da je svoj tužbeni zahtjev temeljio na činjenici da zemljišnoknjižno stanje u trenutku upisa zabilježbe nije odražavalo stvarno stanje u pogledu vlasništva predmetne nekretnine. Poziva se na kupoprodajni ugovor iz 2008., na ugovor o diobi sa K. Š.. Ističe da se nalazio u zakupu predmetnog poslovnog prostora 15. mjeseci prije nego ga je kupio, da su navedeni ugovori u cijelosti realizirani u vrijeme kada u zemljišnim knjigama nije bila upisana nikakva zabilježba zabrane raspolaganja, da je na kupoprodajni ugovor platio porez na promet nekretnina, da živi u P. (200 km od B. na M.). Tvrdi da nije imao nikakvih informacija o predmetnom kaznenom djelu prodavatelja, a da su I.-IV. tuženici (koji žive u malom mjestu) zasigurno imali informacije o promjeni vlasništva, ali da je to zanemaren, već je cijenjena jedino savjesnost tuženika ad. I-IV. prilikom predaje prijedloga za ovrhu, odnosno u vrijeme zabilježbe ovrhe, što smatra pogrešnim, već da je trebalo utvrđivati (ne)savjesnost svih sudionika predmetnih pravnih poslova. Pri tome se poziva na odluke ovoga suda broj Rev-621/05-2 od 2. ožujka 2006., Rev-761/2007 i rješenje Županijskog suda u Puli broj Gž-537/17-2 od 3. listopada 2017., te zaključuje da sudovi nisu imali u vidu činjenicu da je on u trenutku stjecanja prava vlasništva postupao u dobroj vjeri, a da je u trenutku upisa zabilježbe ovrhe V. tuženik (prodavatelj) ostao samo formalno upisan kao vlasnik, pa da su tuženici ad I.-IV. zlorabili načelo povjerenja u istinitost upisa u zemljišne knjige.

 

Prema odredbi čl. 59. st. 1. OZ-a osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom.

 

Prema odredbi čl. 84 st. 3. OZ-a, nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva niti kojeg drugog stvarnog prava utemeljen na raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kad je ta raspoložba poduzeta.

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 22. veljače 2018. br. Su-IV-4/18-4 zauzeto sljedeće pravno shvaćanje:

 

"Predmnjevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo."

 

Glede pitanja nedostatka dobre vjere taj se prigovor ne može nekome predbacivati samo iz razloga što isti nije istraživao izvanknjižno stanje, pa stoga ni ovrhovoditelji u ovome slučaju nisu bili dužni to činiti (čl. 122. st. 3. ZVDSP-a).

 

U provedenom postupku tužitelj, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, nije dokazao da su ovrhovoditelji bili nesavjesni, odnosno nepošteni u vrijeme pokretanja ovršnog postupka, niti da su zloupotrijebili svoje pravo, pa su neosnovane tvrdnje tužitelja u tom pravcu s obzirom da tuženicima ad. I.-IV. nije bilo poznato postojanje navedenih ugovora, na koje se poziva tužitelj, u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu, a niti u vrijeme upisa zabilježbe predmetne ovrhe. Pri tome nije odlučno što je tužitelj prije sklapanja kupoprodajnog ugovora već bio u zakupu tog poslovnog prostora, što su navedeni ugovori izvršeni u cijelosti, što je tužitelj u vrijeme zaključenja navedenih ugovora i u vrijeme plaćanja poreza na promet nekretnina bio savjestan, kada su nižestupanjski sudovi utvrdili odlučne činjenice, prema kojima ovrhovoditelji (I.-IV. tuženici) u vrijeme pokretanja ovrhe i u vrijeme zabilježbe ovrhe nisu znali za promjenu vlasništva, odnosno za postojanje ugovora na koje ukazuje tužitelj, s obzirom da u zemljišnim knjigama ti podaci nisu postojali. Tek da je tužitelj dokazao da su oni u to vrijeme znali za njegovo izvanknjižno vlasništvo, neovisno o tada upisanom pravu vlasništva prodavatelja (V tuženika) ta činjenica bi bila odlučna.

 

U odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2536/2014., kao i u odlukama ovoga suda na koju se tužitelj poziva, iznesena su pravna shvaćanja prema kojima sud je sud dužan cijeniti ponašanje, savjesnost i dobru vjeru obiju ugovornih stranaka, kao i osobe koja tvrdi da ima pravo koje sprječava ovrhovoditelja na provedbu ovrhe na stvari koja je predmet ovrhe.

 

Prema navedenom, u ovoj pravnoj stvari nižestupanjski sudovi su, pri donošenju pobijanih presuda, pravilno primijenili materijalno pravo i nisu odstupili od prakse VSRH i Ustavnog suda iznesene u citiranim odlukama, nego su upravo postupili sukladno iznesenim shvaćanjima navedenih sudova.

 

Slijedom iznesenog valjalo je odbiti reviziju tužitelja i primjenom odr. čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci presude.

 

 

Zagreb, 19. svibnja 2020.