- 1 -              Rev 1517/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1517/2016-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja R. H., OIB: ..., zastupan po Općinskom državnom odvjetništvu u V., Građansko-upravni odjel, protiv ovršenika F. M. iz K., OIB: ..., radi ovrhe, odlučujući o reviziji ovrhovoditelja protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovnog broja Gž Ovr-384/15-2 od 28. listopada 2015., kojim je potvrđeno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu poslovnog broja Ovr-58/15-3 od 6. veljače 2015., u sjednici održanoj 19. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

I. Prihvaća se revizija ovrhovoditelja pa se ukida rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovnog broja Gž Ovr-384/15-2 od 28. listopada 2015. i ukida se rješenje o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu poslovnog broja Ovr-58/15-3 od 6. veljače 2015. u dijelu pod točkom III. izreke, te se predmet vraća sudu prvoga stupnja na ponovno odlučivanje.

 

II. Odluka o trošku revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskim rješenjem o ovrsi riješeno je:

 

„I/ Temeljem ovršne isprave – pravomoćne presude Općinskog suda u Varaždinu, broj K-132/07-22 od 17. rujna 2007. godine nalaže se ovršeniku da ovrhovoditelju namiri tražbinu u iznosu od 1.260,00 kn te troškove ovršnog postupka u iznosu od 250,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana 06. veljače 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, u roku od 8 dana od dana dostave ovog rješenja.

 

II/ Ukoliko ovršenik ne postupi prema toč. I/ izreke ovog rješenja, sud radi naplate potraživanja ovrhovoditelja iz toč. I/ izreke ovog rješenja određuje ovrhu pljenidbom i prijenosom novčane tražbine.

 

Nalaže se Financijskoj agenciji da izda nalog banci da novčani iznos za koji je ovrha određena prenese sa svih ovršenikovih računa koji se vode pod njegovim osobnim identifikacijskim brojem na račun punomoćnika ovrhovoditelja.

 

Financijska agencija će nakon što primi ovo rješenje o ovrsi naložiti bankama koje vode ovršenikove račune da zaplijene iznos novčanih sredstava s računa ovršenika koje vode do visine tražbine radi naplate koje je ovrha određena tim rješenjem. Dostavom rješenja o ovrsi banci, ovrhovoditelj, do iznosa ovršne tražbine, stječe založno pravo na ovršenikovoj tražbini prema banci za isplatu novčanih sredstava na računu. Ako po dostavi naloga Financijske agencije na računima ovršenika nema novčanih sredstava u visini potrebnoj za naplatu tražbine u cijelosti banka će prema nalogu Financijske agencije zabraniti raspolaganje novčanim sredstvima po računima i oročenim novčanim sredstvima ovršenika do visine određene u nalogu Financijske agencije, sve do novoga naloga Financijske agencije.

 

Ako banka u roku od 60 dana od dana kada joj je dostavljeno nepravomoćno rješenje o ovrsi ne primi rješenje o odgodi ovrhe ili rješenje o ukidanju rješenja o ovrsi ili o obustavi ovrhe, isplatiti će ovrhovoditelju zaplijenjeni iznos. Financijska agencija će naložiti prijenos i prije proteka roka od 60 dana ako ovršenik u Financijskoj agenciji da pisanu suglasnost kojim izričito dozvoljava prijenos zaplijenjenih sredstava prije proteka toga roka.

 

Banka je dužna u roku od 8 dana od dostave rješenja o ovrsi obavijestiti sud i ovrhovoditelja da nema ili da nema dovoljno sredstava na računu da bi mogla rješenje o ovrsi provesti u cijelosti.

 

III/ Odbija se prijedlog za ovrhu u dijelu u kojem ovrhovoditelj predlaže odrediti ovrhu radi naplate zateznih kamata tekućih na iznos od 1.260,00 kn od dana 03. listopada 2007. godine do isplate, kao neosnovan.“.

 

Drugostupanjskim rješenjem je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o ovrsi u točki III. izreke.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja ovrhovoditelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novineˮ broj 112/12, 25/13 i 93/14 - dalje OZ), u svezi s čl. 400. st. 1. i čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), a koji se pri ovome odlučivanju primjenjuje sukladno odredbi čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 70/19). Predlaže da se pobijano rješenje preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Zahtjeva trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema čl. 12. st. 1. OZ-a, u ovršnom postupku i postupku osiguranja revizija se može izjaviti samo ako odluka donesena u drugom stupnju ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u skladu s pravilima parničnog postupka.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a u reviziji iz st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Ovršni se postupak vodi radi prisilne naplate naknade troškova (kaznenog postupka) za svjedoka u iznosu 1.260,00 kuna, koje je ovršenik obvezan naknaditi, a određenih ovršnom ispravom – presudom Općinskog suda u Varaždinu poslovnog broja K.132/07-38 od 17. rujna 2007. Pobijanim dijelom rješenja nižestupanjski su sudovi odbili prijedlog za ovrhu u dijelu u kojem je ovrhovoditelj predlaže odrediti radi naplate zateznih kamata tekućih na iznos 1.260,00 kuna počam od 3. listopada 2007. godine do isplate, uz obrazloženje da u ovršnoj ispravi temeljem koje se traži određivanje ovrhe rok za dobrovoljno ispunjenje tražbine nije određen, pa da je nižestupanjski sud, primjenom odredbe čl. 29. st. 3. OZ-a, tek u rješenju o ovrsi odredio rok za dobrovoljno ispunjenje obveze, pa da bi ovršenik došao u zakašnjenje sa ispunjenjem predmetne tražbine u smislu odredbe čl. 183. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11) tek neispunjenjem tražbine u tom roku određenom rješenjem o ovrsi, od kada bi počele teći zatezne kamate.

 

Nastavno na izraženo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova ovrhovoditelj, kao bitno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni naznačuje sljedeće pitanje:

 

„Da li ovrhovoditelj, u smislu odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona, u ovršnom postupku pokrenutom radim naplate troškova kaznenog postupka, ima pravo i na zakonsku kamatu na troškove postupka, tekućom od dana donošenja odluke (u ovom slučaju kaznene presude) pa do isplate, ukoliko u kaznenoj presudi nije naznačen rok za dobrovoljno ispunjenje obveze?“.

 

Pri tome, revident smatra da je pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci nepodudarno sa onim izraženim u odlukama Županijskog suda u Varaždinu poslovnog broja Gž Ovr-402/15-2, u kojoj činjenici nalazi razlog važnosti postavljenog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Ovaj sud primjećuje nepodudarnost između pravnog shvaćanja izraženog u drugostupanjskoj odluci na koju se revident poziva sa onim izraženim u pobijanoj odluci i ocjenjuje da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, slijedom čega je revizija dopuštena pa je pristupljeno ispitivanju pobijane odluke u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, sve sukladno odredbi  čl. 392. a. st. 2. ZPP-a.

 

U pogledu bitno identične pravne problematike, određivanja zateznih kamata vezanih za troškove kaznenog postupka, a koji trošak u konkretnom ovršnom predmetu predstavlja glavni dio ovršnog zahtjeva, ovaj je, revizijski sud, zauzeo pravno shvaćanje u odluci poslovnog broja Rev-2534/2016 od 10. listopada 2018. i to pravno shvaćanje glasi: „ (…) Obzirom da se radi o troškovima postupka, to je u smislu odredbe čl. 30. st. 2. OZ ovršni sud ovlašten na traženje ovrhovoditelja odrediti zatezne kamate na takvo potraživanje i to od trenutka pravomoćnosti ovršne isprave, pa do trenutka kada je izvršeno plaćanje glavnice.“. Ovo je pravno shvaćanje ponovljeno i u drugim odukama revizijskog suda (tako VSRH Rev-3113/2016-2 od 28. svibnja 2019.).

 

Proizlazi, dakle, da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odredbu čl. 30. st. 2. OZ-a, kada su odbili prijedlog za ovrhu za iznos zateznih kamata na glavnični iznos tekućih od 3. listopada 2007. do isplate uz obrazloženje kakvo su dali u pobijanim odlukama.

 

Slijedom navedenog, valjalo je, temeljem odredbe čl. 395. st. 2. i čl. 400. st. 3. ZPP-a, a sve u svezi čl. 21. st. 1. OZ-a, ukinuti nižestupanjske odluke u pobijanom dijelu i predmet u ukinutom dijelu vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

 

U ponovljenom će postupku nižestupanjski sudovi, vezani materijalnopravnih shvaćanjem ovoga suda (čl. 394.a ZPP-a), utvrditi sve činjenice bitne za odlučivanje i primjenu materijalnog prava protumačenog tim shvaćanjem i donijeti novu, zakonitu odluku.

 

 

Odluka o trošku postupka utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

 

Zagreb, 19. svibnja 2020.