- 1 -              Revr 273/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 273/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. H. iz R., OIB: …, kao zakonske nasljednice iza pok. S. R. iz K., Dom umirovljenika „M. K.“, koju zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik u R., protiv tuženika H.-P. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici N. K. i drugi odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu K. u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2480/15-5 od 11. listopada 2016. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3034/12-36 od 10. srpnja 2015., u sjednici održanoj 19. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

I.              Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2480/15-5 od 11. listopada 2016., osim u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice za razdoblje od 1. lipnja 2010. do 15. lipnja 2010., i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3034/12-36 od 10. srpnja 2015. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

 

Općinski sud u Rijeci presudom poslovni broj P-3034/12-36 od 10. srpnja 2015. pod točkom 1. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 237.191,94 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2010. i to na svaki pojedinačni mjesečni iznos kako je to pobliže opisano u točki 1. izreke, dok je pod točkom 2. izreke naložio tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 43.625,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 10. srpnja 2015. do isplate.

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž R-2480/15-5 od 11. listopada 2016. odbio je kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrdio je prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu točke 1. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 237.191,94 kuna sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos kako je to pobliže opisano u izreci drugostupanjske presude te u točki 2. izreke. Nadalje, preinačio je prvostupanjsku presudu u dijelu toč. 1. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih od 1. lipnja 2010. sa zaključno s 15. lipnja 2010. te je odbio zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice za razdoblje od 1. lipnja 2010. sa zaključno s 15. lipnja 2010.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je potvrđena točka 1. i točka 2. izreke prvostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i ukinuti drugostupanjsku presudu, a podredno ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

Tuženik u reviziji ističe da je odbijajući dokazni prijedlog tuženika da se provede dopunsko vještačenje sud onemogućio tuženika da dokaže osnovanost svojih navoda čime tuženik sadržajno upire na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. st. 2. ZPP.

 

Naime, odredbom čl. 220. st. 2. ZPP propisano je da sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica te je odbijanjem prijedloga za provođenje dopunskog vještačenja sud postupio sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP ocijenivši da su činjenice dovoljno utvrđene. Međutim, sud zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nije utvrdio odlučnu činjenicu o čemu će biti riječi u nastavku ove odluke.

 

Predmet spora je naknada štete u vidu izgubljene zarade za razdoblje od svibnja 2010. do ožujka 2014. zbog ozljede na radu.

 

Među strankama je sporno treba li izračun razlike između invalidske mirovine i plaće koju bi tužitelj primao da je radio računati u omjeru od 1:1 ili u omjeru 1:1,5246884378.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj kao radnik (zidar) tuženika 1987. pretrpio ozljedu na radu uslijed koje je 1990. otišao u invalidsku mirovinu,

 

- da tužitelj gubi na zaradi i to u razlici između plaće koju bi primao da je radio i invalidske mirovine,

 

- da je u prethodno utuženim razdobljima prema pravomoćnim sudskim presudama utvrđena razlika između isplaćene invalidske mirovine i plaće u omjeru od 1:1 (presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-4464/93 od 1. travnja 1999., P-8318/99 od 25. ožujka 2002. i P-434/03 od 21. lipnja 2004.),

 

- da je za daljnja utužena razdoblja prema pravomoćnim sudskim presudama utvrđena razlika između isplaćene invalidske mirovine i plaće u omjeru od 1:1,5246884378 (presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-5864/04 od 21. travnja 2005., P-1332/06 od 29. rujna 2008. i Prs-2/10 od 26. studenog 2010.),

 

- da je iz financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku I. M. utvrđen gubitak na zaradi tužitelja usporedbom s primanjima usporednih radnika I. D. i Z. M. koje je predložio tuženik, a koji su s obzirom na radno mjesto i sistematizaciju radnih mjesta bili najbliže usporedivi s tužiteljem,

 

- da je tužitelj u razdoblju od 6 mjeseci prije ozljede na radu ostvarivao veća primanja u odnosu na primanja usporednih radnika u omjeru 1: 1,5246884378,

 

- da razlika između isplaćene invalidske mirovine i plaće u razdoblju od svibnja 2010. do ožujka 2014. iznosi 237.191,94 kuna.

 

Odlučujući o tužbenom zahtjevu nižestupanjski sudovi su primjenom odredbe čl. 1095. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, dalje: ZOO) dosudili tužitelju razliku između invalidske mirovine i plaće koju bi tužitelj primao da je radio u omjeru od 1:1,5246884378 jer je tužitelj u razdoblju od 6 mjeseci prije ozljede na radu ostvarivao veća primanja u odnosu na primanja usporednih radnika.

 

Revident smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno jer smatra da je pretpostavljenu plaću tužitelja trebalo utvrditi primjenom sistematizacije radnih mjesta i bodova koje bi sukladno stručnoj spremi i kvalifikaciji ostvario.

 

Tuženik je tijekom postupka predlagao utvrditi koliko sistematizacija radih mjesta i bodovanje omogućuju tužitelju ostvarenje osobnog dohotka pri čemu nije presudna usporedba radnika. Nadalje, tuženik je tvrdio da je tužitelj mogao sukladno sistematizaciji radnih mjesta ostvariti najviše 760 bodova te je predlagao dopunu vještačenja u tom pravcu.

 

Budući da je kod tuženika izvršena sistematizacija radnih mjesta prema kojoj su radnici svrstani u pojedine grupe s obzirom na svoju stručnu spremu i kvalifikaciju te im je s obzirom na to dodijeljen određen broj bodova prema kojem se određivala plaća radnika, prema shvaćanju ovog suda više nije bilo osnove za određivanje visine plaće primjenom omjera 1:1,5246884378 nego je plaću tužitelja trebalo utvrditi primjenom važeće sistematizacije radnih mjesta i maksimalnog broja bodova kojeg bi tužitelj mogao ostvariti (odnosno broja bodova koje bi ostvario prema redovnom tijeku stvari) da je radio s obzirom na svoje kvalifikacije i stručnu spremu.

 

Iz obrazloženja presuda nižestupanjskih sudova proizlazi da su sudovi prilikom određivanja razlike plaće u odnosu na invalidsku mirovinu koristili omjer od 1: 1,5246884378 zbog toga što je tužitelj 6 mjeseci prije nesreće primao plaću veću od plaće usporednih radnika u navedenom omjeru. Međutim, sud nije uzeo u obzir da je usporedni radnik koji je imao plaću manju od tužiteljeve 6 mjeseci prije ozljeđivanja tužitelja mogao tijekom vremena i doseći plaću tužitelja (ovisno o broju bodova koje je postigao). Stoga nakon uvođenja sistematizacije radnih mjesta i bodovanja radnika više nije bilo razloga za primjenu omjera 1: 1,5246884378.

 

Pri tome se napominje da u pravomoćnim presudama Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-5864/04 od 21. travnja 2005., P-1332/06 od 29. rujna 2008. i Prs-2/10 od 26. studenog 2010. u kojima je razlika plaće računata u omjeru 1: 1,5246884378 tuženik tijekom postupka nije isticao ovakve prigovore kao u ovom predmetu niti je predlagao dokaze u tom pravcu pa sud o njima nije niti mogao raspravljati.

 

Kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova nisu utvrđene odlučne činjenice (visina plaće koju bi tužitelj primao sukladno važećoj sistematizaciji radnih mjesta i bodovanju radnika) za sada nema uvjeta za preinaku presude te je primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci.

 

U ponovljenom će postupku sudovi uzimajući u obzir predložene dokaze, donijeti novu, zakonitu odluku, sve sukladno čl. 394.a ZPP.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 19. svibnja 2020.