- 1 -              Rev 645/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 645/2016-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. S. K. u. M. G., G., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva H., K. i p. d.o.o. Z., protiv tuženika D. A. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik B. P., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž-2319/13-5 od 28. kolovoza 2015., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-16717/10-17 od 17. svibnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

Ukidaju se rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž-2319/13-5 od 28. kolovoza 2015. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-16717/10-17 od 17. svibnja 2012., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na daljnji postupak.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjski sud se oglasio nenadležnim, ukinuo je sve provedene radnje i odbacio tužbu.

 

Drugostupanjski sud je odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsko rješenje, a ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

 

Protiv rješenja suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), u vezi čl. 400. st. 1. ZPP. Revizija se podnosi zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se ukinu oba nižestupanjska rješenja i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik poriče sve navode tužitelja, ističe da odluke na koje se poziva tužitelj u reviziji nisu primjenjive u konkretnom slučaju, pa se predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti kao neosnovanu, time da tuženik potražuje i naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tužitelja je osnovana.

 

Rješenje suda prvoga stupnja kojim se prvostupanjski sud oglašava nenadležnim, ukidaju sve provedene radnje i odbacuje tužba je rješenje kojim postupka pravomoćno završava. Stoga je prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP protiv takvog rješenja dopuštena revizija iz čl. 382. ZPP.

 

Obzirom na vrijednost predmeta spora od 250.225,21 EUR, u konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je prihvatio prigovor tuženika o apsolutnoj nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj, budući je Garancijom za ugovor o leasingu broj 26470013 prorogirana nadležnost suda u Grazu, Republici Austriji, a tuženik nije suglasan da u ovoj pravnoj stvari postupak domaći sud, tj. sud u Republici Hrvatskoj. Pri tome se prvostupanjski sud poziva na odredbu čl. 49. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 88/01 - dalje ZSRZ) koja propisuje da se stranke mogu sporazumjeti o nadležnosti stranog suda ako je barem jedna od stranaka strani državljanin ili pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu te kako su stranke gore navedenom garancijom ugovorile nadležnost suda u Grazu, Republika Austrija, to je, prema shvaćanju prvostupanjskog suda, sud u Republici Hrvatskoj apsolutno nenadležan za postupanje u ovom predmetu. Osim toga, prvostupanjski sud ističe da se ne radi o sporu za koji postoji isključiva nadležnost suda u Republici Hrvatskoj, bilo prema odredbi čl. 49. st. 1. i 3. ZRSZ ili kojeg drugog zakona, pa je pozivom na odredbu čl. 16. u vezi čl. 301. ZPP odlučeno kao u izreci prvostupanjskog rješenja.

 

Drugostupanjski sud potvrđuje pravilnim navedeno shvaćanje prvostupanjskog suda, time da isti navodi da se odredba čl. 50. ZRSZ, obzirom da tuženik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi nije osporio nadležnost suda u Republici Hrvatskoj i da je time dao svoj pristanak da mu sudi sud u Republici Hrvatskoj, u konkretnom slučaju ne može primijeniti. To iz razloga što u konkretnom slučaju postoji sporazum između stranaka o nadležnosti suda u Republici Austriji, pa takav sporazum obvezuje i stranke u ovom predmetu.

 

Pravilno tužitelj u reviziji ukazuje da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP, a kada su se oglasili nenadležnim za postupanje, ukinuli sve provedene radnje, te kada su odbacili tužbu u ovom predmetu.

 

Naime, pogrešno su nižestupanjski sudovi zaključili da iz Garancije za ugovor o leasingu br. 26470013 proizlazi prorogirana nadležnost suda u Republici Austriji. Naime, navedena Garancije nije potpisana od strane tužitelja, pa ista ne predstavlja sporazum o nadležnosti stranog suda. Naime, iz sadržaja Garancije vidljivo je da se radi o izjavi tuženika kojom garantira za uredno ispunjenje svih potraživanja i prava iz glavnih i sporednih obveza iz predmetnog Ugovor o leasingu br. 264740013. Tom izjavom tuženik tužitelju daje „neograničenu ponudu da za sve sporove u svezi s ovom garancijom ugovorite G. kao sudsku nadležnost“. Takva jednostrana izjava tuženika nije, niti se može smatrati sporazumom stranaka o nadležnosti suda u Grazu za slučaj spora, a niti su stranke nakon takve ponude tuženika sklopile pisani ugovor kojim bi ugovorili nadležnost suda u Republici Austriji.

 

Treba dodati da niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da bi tužitelj prihvatio ponudu tuženika, te da bi bila ugovorena nadležnost suda u Grazu.

 

Obzirom na navedeno prema odredbi čl. 27. ZPP sud je u Republici Hrvatskoj nadležan kad je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom ili međunarodnim ugovorom. Ako u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe o nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj za određenu vrstu sporova, sud u Republici Hrvatskoj nadležan je za suđenje u toj vrsti sporova i kad njegova nadležnost proizlazi iz odredaba zakona o mjesnoj nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj.

 

Prema odredbi čl. 47. st. 1. ZPP za suđenje je općemjesno nadležan sud na čijem području tuženika ima prebivalište.

 

Stoga je pogrešno primijenjena odredba čl. 49. st. 1. i 3. ZRSZ, budući u konkretnom slučaju ne postoji sporazum o nadležnosti stranog suda za suđenje u ovom predmetu. U tom smislu navodi tuženika u odgovoru na reviziju nisu osnovani.

 

Valja dodati da je o pitanju nadležnosti za postupanje u sličnom predmetu revizijski sud već zauzeo shvaćanje u predmetima Revt-214/13-2 od 1. veljače 2017., odnosno Rev-4206/19-2 od 22. listopada 2019.

 

Radi navedenog valjalo je zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP ukinuti obje nižestupanjske odluke primjenom odredbe čl. 394. st. 1. ZPP te predmet vratiti na daljnji postupak prvostupanjskom sudu.

 

Ujedno je valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

Zagreb, 19. svibnja 2020.