- 1 -              Rev 1874/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1874/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. D. iz K., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u K., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Z., OIB ..., koga zastupa punomoćnica dipl. iur. G. P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1559/17-2 od 8. svibnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-160/17-52 od 13. srpnja 2017. ispravljena rješenjem tog suda broj Pr-160/17-57 od 25. srpnja 2017., u sjednici održanoj 19. svibnja 2019.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom ispravljenom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 135.600,00 kn na ime pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje s pripadajućim kamatama kako je to pobliže naznačeno u izreci presude (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 32.437,50 kn (točka II. izreke). Odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva od 308.900,00 kn s pripadajućim kamatama (točka III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda (točka I. izreke). Odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u točki III. izreke kao i u odluci o troškovima parničnog postupka (točka II. izreke). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka (točka III. izreke). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu (točka IV. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložio ukidanje pobijanih presuda i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a. ZPP).

 

Revident navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer iz nalaza i mišljenja vještaka da proizlazi da je tužitelju smanjena životna aktivnost u omjeru od 65%, dok sudovi, iako prihvaćaju taj nalaz u potpunosti, zaključuju da iz istog proizlazi da je tužitelju životna aktivnost smanjena u omjeru od 33%.

 

Nema proturječnosti na koju upućuje revident jer iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelju životna aktivnost smanjena u omjeru od 33 % radi gubitka funkcije na desnom oku kao posljedice štetnog događaja, da je od vremena štetnog događaja i vidna funkcija lijevog oka smanjena za 7/10 te u svakodnevnom životu i radu izrazito smanjuje sposobnost oštećene osobe za 65%, ali nije direktno vezana za štetni događaj.

 

Stoga zaključak suda da utvrđeno smanjenje životne i radne sposobnosti tužitelja u svakodnevnom životu u omjeru od 65% u odnosu na lijevo oko nije u uzročno posljedičnoj vezi sa štetni događajem, nije proturječan nalazu i mišljenju vještaka već proizlazi iz istog.

 

Revident bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 11. ZPP pronalazi i u zaključku suda da tužitelj nije dokazao da je imao putne troškove i troškove koje je njegova obitelj imala kada ga je posjećivala dok je bio na liječenju koji zaključak sudova, ističe revident, je suprotan sadržaju spisa iz kojeg proizlazi da tužitelj ima prebivalište u K., a liječio se u Z. stoga je morao putovati na operacije i liječenje što je prouzročilo troškove.

 

Zaključak suda da tužitelj nije dokazao putne troškove nije proturječan sadržaju spisa iz kojeg proizlazi da je tužitelj  naveo da je iznimno puno putovao na operacije i liječenje u Z. iz K., kao i njegova obitelj te za putne troškove zatražio naknadu od 4.500,00 kn. Tužitelj je, znači samo tvrdio da je putne troškove imao (kao i njegova obitelj), međutim tvrdnje i navodi tužitelj nisu dokazi o nastalim troškovima stoga su pravilno nižestupanjski sudovi ocijenili da navedenim tvrdnjama tužitelj nije dokazao putne troškove stoga nema proturječnosti na koju upućuje revident.

 

Suprotno revizijskim navodima u pobijanoj presudi navedeni su jasni i neproturječni razlozi i pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Neosnovano revident navodi da je došlo do bitne povrede odredbe čl. 260. st. 2. ZPP koja određuje da vještak mora uvijek obrazložiti svoje mišljenje. Budući da je vještak nalaz i  nalaz i mišljenje obrazložio te se očitovao i na primjedbe koje je na nalaz i mišljenje iznio tužitelj, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 260. st. 2. ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja je nastala fizičkim napadom pacijenta na tužitelja dok je tužitelj obavljao svoje poslove liječnika vještaka.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu liječnika vještaka, da je ozlijeđen 16. prosinca 2011. od pacijenta V. G. koji ga je udario šakom u glavu uslijed čega se razbilo staklo na naočalama tužitelja te je došlo do ozljede desnog oka.

 

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski su sudovi zaključili da tužitelj nije doprinio nastanku štetnog događaja i da je tuženik kao poslodavac odgovoran za štetu koju je tužitelj pretrpio na radu sukladno čl. 103. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 6/11, 82/12 i 88/12) i čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 59/96, 94/96, 114/03, 86/08, 75/09 i 143/12) te čl. 1095. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO). Nižestupanjski sudovi su ocijenili da je 33% smanjena životna i radna sposobnost tužitelja kao posljedica štetnog događaj pa je sukladno čl. 1100. ZOO tužitelju na ime neimovinske štete dosuđeno 135.600,00 kn dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu od 308.900,00 kn. Nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužitelja za naknadu putnih troškova i troškova posjete obitelji budući da putne troškove tužitelj nije dokazao.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava usmjeren je na osporavanje visine dosuđene naknade za neimovinsku štetu, za koju smatra revident da je prenisko određena.

 

Prema odredbi čl. 1100. st. 2. ZOO pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

Kod povrede prava osobnosti težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade kako propisuje čl. 1100. st. 1. ZOO, a u pobijanoj presudi sud je vodio računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi pravična novčana naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom sukladno čl. 1100. st. 2. ZOO.

 

Suprotno tvrdnji tužitelja, pravilno je primijenjeno materijalno pravo jer uz uvažavanja težine posljedica štetnog događaja, dosuđena naknada prema shvaćanju ovog suda predstavlja primjerenu novčanu naknadu.

 

Nije pogrešno primijenjena niti odredba čl. 1095. ZOO jer, kako je već obrazloženo, tužitelj putne troškove nije dokazao slijedom čega nije moglo doći do primjene odredbe koja određuje da se tužitelju naknade troškovi koje je imao u vezi liječenja (kad te troškove nije dokazao).

 

Stoga su neosnovani navodi revidenta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

 

Revident u preostalom dijelu revizije osporava činjenična utvrđenja, a ovaj sud očekivanja revidenta usmjerena na preispitivanje činjeničnih utvrđenja ocjenjuje nedopuštenim sukladno čl. 385. st. 1. ZPP.

 

Budući ne postoje razlozi zbog kojih je revizija tužitelja izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

 

Zagreb, 19. svibnja 2020.