Broj: Gž-363/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

          Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Sanje Prosenice, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marine Tante, kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja R. B. pok. N. iz B., zastupan po punomoćniku M. M., odvjetniku iz B., protiv tuženice R. H., zastupana po O. državnom odvjetništvu, G.-upravni odjel, radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Benkovcu od 4. prosinca 2013.godine poslovni P-199/13, u sjednici vijeća održanoj dana 4. ožujka 2014. godine,

p r e s u d i o   j e

          Uvažava se žalba tuženice R. H. te se preinačuje presuda Općinskog suda u Benkovcu od 4. prosinca 2013.godine poslovni P-199/13 tako da se odbija tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je tužitelj stekao pravo vlasništva na dijelu čest. zem. 143/1  k.o. B. koji dio je u skici mjernika I. B. označeni likom i točkama A, B, C, D, E, F i A u površini od 9300 m2 te radi uknjižbe toga prava u zemljišnoj knjizi i nalaže tužitelju R. B. pok. N. da tuženici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.250,00 kuna, u roku od 15 dana, dok se tužitelja odbija zahtjev za naknadom troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

          Pobijanom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je tužitelj stekao pravo vlasništva na dijelu čest. zem. 143/1  k.o. B. koji dio je u skici mjernika I. B. označeni likom i točkama  A, B, C, D, E, F i A u površini od 9300 m2 te radi uknjižbe toga prava u zemljišnoj knjizi.

Protiv gornje presude žalbu je izjavila tuženica zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana odluka preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.

U odgovoru na žalbu, u bitnome, su ponovljeni navodi iznijeti tijekom prvostupanjskog postupka i osporeni žalbeni prigovori te predloženo odbijanje žalbe.

Žalba je osnovana.

            Po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije ostvarila niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8.,  9., 11., 13. i 14.  Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11 i 25/13 - dalje ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istog Zakona.

U ranijoj ukidnoj odluci ovog suda rečeno je:

- da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na spornom zemljištu nasljeđivanjem svoga oca N., a on dosjelošću osobno i putem prednika svoga oca M., djeda tužitelja, koju tezu prihvaća sud prvog stupnja, pozivom na paragraf 1472. bivšeg OGZ-a,

            - da se tada s pravom u žalbi navodilo da je prednji zaključak suda za sada ipak preuranjen, jer iz povijesti promjena posjeda Ispostave za katastar B. od 14. travnja 2011.godine proizlazi da je revizijom posjedovnog stanja 1956.godine na dijelu čestice u površini od 4000 m2 kao posjednik evidentiran djed tužitelja, koja ogromna razlika u površini nije razjašnjena tijekom prvostupanjskog postupka budući zemljište u sjeverozapadnom dijelu nije ograđeno suhozidom, doduše tužitelj tvrdi da bi tuda prošao vodovod, ali navod nije provjeren, odnosno dokazan. Isto tako, svjedoci govore o parceli u deminutivu kao ogradici što bi više odgovaralo površini od 4000 m2, a ne o utuženoj od 9300 m2. To je trebalo sa sigurnošću utvrditi, jer vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od onog dana kada je posjednik stupio u posjed, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost prema važećem materijalnom propisu.

            Nakon ponovljenog i dopunjenog postupka sud svoju odluku obrazlaže time:

            - da dodatno saslušan na ročištu dana 13. studenog 2013.godine svjedok B. S. predmetnu nekretninu opisuje kao ogradu koja je od davnine bila ograđena suhozidom, nepravilnog oblika kao klin, koja je na južnoj strani malo uža, a prema sjeveru malo šira,  da dužina ogradnog suhozida iznosi po njegovoj slobodnoj procjeni oko sto metara, a širina oko osamdeset metara i da je tužitelj gradio pomoćne gospodarske zgrade unutar ograđenog prostora te da je tužitelju srušen jedan dio suhozida radi gradnje vodovoda. Svjedok I. R. S. u ponovljenom iskazu naveo je da je predmetno zemljište, koje je od ranije bilo ograđeno suhozidom, istog oblika kao i u vrijeme očevida. Svjedok B. D., zaposlenik Vodovoda, u iskazu je naveo da je tužitelju 2000.g. prilikom gradnje mjesnog vodovoda porušen dio suhozida, kojega je svjedok pokazao na skici na listu spisa 34 u pravcu između točke F i točke A i da se svjedok M. P. nije se mogao očitovati o veličini predmetne nekretnine za koju je međutim naveo da je prema donjoj tj. južnoj strani uža, a prema sjevernoj strani šira i da je po cijeloj duljini nekretnine sa zapadne strane postojao suhozid za kojega misli da je postojao i sa drugih strana,

            - da uzimajući u obzir iskaze navedenih svjedoka te utvrđeno postojanje suhozida na licu mjesta, koji je na skici vještaka mjernika prikazan po cijeloj duljini između točaka D i E, zatim točaka D-C, C-B i djelomično B-A te također iskaz svjedoka Brane Dubravice i skicu mjerenja na listu spisa 63 sud utvrđuje da je prilikom gradnje vodovoda djelomično porušen suhozid između točaka F-A. Sve nekretnine, uključujući i pomoćne gospodarske objekte, građene su unutar starog kamenog suhozida, kojim je bilo ograđeno zemljište u posjedu pravnih prednika tužitelja. Iako je pok. M. B. u katastru upisan kao posjednik ove nekretnine u površini od 4000 m2, iz iskaza saslušanih svjedoka i očevida na licu mjesta proizlazi da su pok. M. B. i njegovi pravni prednici faktički držali u posjedu dio k.č. 143 k.o. B., koji je na skici mjerenja (list spisa 34) označen slovima A-B-C-D-E-A. To proizlazi ne samo iz opisa predmetne nekretnine, koja je prema jugu uža, a prema sjeveru šira, nego i o izravnom očitovanju svjedoka Bože Savića o veličini suhozida (približno 100x80 metara), što daje površinu od oko 8000 m2. Svjedok B. S. se o veličini zemljišta izrazio po slobodnoj procjeni, u svakom slučaju iz njegovog iskaza te ostalih provedenih dokaza proizlazi da su pravni prednici tužitelja posjedovali više od 4000 m2 ove parcele i to upravo u dijelu k.č. 143/1 koji je na skici mjerenja vještaka mjernika označen slovima A-B-C-D-E-F-A,

            - da se na temelju Paragrafa 1472. bivšeg Općeg građanskog zakonika moglo se steći pravo vlasništva nekretnine neprekidnim posjedovanjem duljim od četrdeset godina. Navedeno pravno pravilo Općeg građanskog zakonika primjenjuje se na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa prije 6. travnja 1941.g. Budući da je u postupku utvrđeno da su se tužiteljevi pravni prednici nalazili u posjedu dijela k.č. 143/1 k.o. B., prikazan na skici izmjere slovima A-B-C-D-E-F-A, kroz razdoblje duže od četrdeset godina prije 6. travnja 1941.g. stekli su pravo vlasništva dosjelošću. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev je u cijelosti prihvaćen kao osnovan.

            Po pravnom motrištu ovog suda ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, kako se to opravdano ukazuje u žalbi.

            Naime, točno je da je danas teško dokazivati činjenice iz tog vremena, ali se ni u tom slučaju tužitelj ne može osloboditi tereta dokaza o postojanju pozitivnih činjenica koje njemu idu u prilog, u smislu čl.219. i čl. 221. a ZPP, a u ponovljenom postupku nije u smislu upute ovog suda kompletirano činjenično stanje tako da se pribavi, prije svega, ključan materijalni dokaz, odnosno podatak iz pisanog dijela katastarskog operata temeljem čega je izvršen upis posjeda u korist djeda tužitelja 1956.godine u površini od svega 4000 m2 kako bi se razjasnila velika diskrepanca u površni, a koja treba reći ukazuje na uzurpaciju nakon Drugog svjetskog rata i da bi manja površina odgovara opisu parcele u deminutivu (ogradica) kako je istu očito vjerno opisao svjedok I. S. pok. I. u svom prvom redovito vjerodostojnom iskazu, već je samo utvrđeno da se trasa vodovoda proteže uz sjeverozapadni dio parcele, ali izvan parcele daleko od neograđenog dijela, kako to proizlazi iz skice lica mjesta na listu spisa 63, pa time nije dokazana tvrdnja tužitelja da je parcela ranije bila ograđena u cijelosti i da bi izgradnjom vodovoda 2000. - 2001.godine suhozid bio srušen. Doduše, (do)slušani su i svjedoci, ali oni zbog svoje dobi objektivno gledajući ne mogu iskazivati o odlučnim činjenicama na temelju svojih neposrednih zapažanja, radi se o klasičnim svjedocima po čuvenju  koji iskazi se kao posredni dokazi mogu koristiti u sveobuhvatnoj ocjeni dokazne građe, ali imaju dokaznu vrijednost samo ako postoje i drugi posebno materijalni (kontrolni) dokazi koji potkrjepljuju takove navode, čega ovdje nema (primjerice dokaz kada je Mate rođen i sklopio brak budući bi on izgradio „staru kuću“) pa se samo na temelju takvih neodređenih i neprovjerenih iskaza ne može sa sigurnošću zaključiti da je djed tužitelja sada pok. M. na spornom zemljištu u izvornom državnom vlasništvu stekao pravo vlasništva dosjelošću računajući vrijeme posjedovanja počevši, u smislu citiranog paragrafa, od 6. travnja 1901. godine pa do 6. travnja 1941.godine, s time da se nakon toga na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu po tom osnovu, u smislu čl.112. Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta („Službeni list“ FNRJ broj 43/59 i 53/62), kasnije čl.113. Osnovnog Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta („Službeni list“ SFRJ broj 10/65 do 52/73), potom čl.29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima («Narodne novine», broj 53/91, 9/92 i 77/92) nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću niti se to vrijeme može danas uračunavati u korist tužitelja, u smislu čl.388.st.4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje ZVDSP).

Nadalje, to pravo tužitelj nije mogao steći po tom osnovu ni osobno počevši od 8. listopada 1991.godine, u smislu odredbe čl.159.st.4. ZVDSP, jer je tom odredbom propisano da na nekretninama u vlasništvu R. H. samostalni posjednik može steći pravo vlasništva dosjelošću tek pošto je njegov pošten posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme iz st. 3. toga članka, odnosno protekom roka od 40 godina i to računajući od 8. listopada 1991.godine (v. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz 139/2004 i Rev 485/1999), koje vrijeme u konkretnom slučaju nije proteklo.

Kraj navedenog stanja svari trebalo je temeljem čl.373.točka 3. ZPP uvažiti žalbu tuženice i preinačiti prvostupanjsku presudu kao u točki 1. izreke ove presude, a posljedično i odluku o trošku temeljem čl.166.st.2. ZPP, s time da je tuženici obistinjen popisani trošak sastava odgovora na tužbu i zastupanja na tri ročišta, dok je zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na žalbu odbijen (čl.166.st.1. ZPP).     

U Zadru, 4. ožujka 2014. godine.