- 1 -              Rev 2321/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2321/2018-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić,  Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Ž. iz O., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnica M. D. P., odvjetnica u O., protiv tuženice R. H., OIB:..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u O., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2521/2016-2 od 17. svibnja 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pn-21/2016-10 od 17. svibnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž-2521/2016-2 od 17. svibnja 2018. i predmet se vraća tome sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici tužitelju na neimovinske štete tužitelju isplati 20.000,00 kn, a na ime imovinske štete iznos od 8.754,60 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama (toč. I. i II. izreke); odbijen je tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete u daljnjem iznosu od 100.000,00 kn, a imovinske u iznosu od 5.741,20 kn (toč. III. izreke) te je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 628,75 kn (toč. IV. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i prvostupanjska presuda potvrđena je u dijelu u toč. III. izreke, a preinačena  u dijelu toč. I., II. i IV. izreke na način da su tužbeni zahtjevi prethodno prihvaćeni u toč. I. i II. izreke odbijeni, a tužitelju je naloženo da tuženici naknadi troškove postupka u iznosu od 8.750,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnio je reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj prihvati reviziju, ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno da je preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.

 

              Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev za naknadu imovinske i neimovinske štete koja je tužitelju, kao osobi koja je imenovana javnim ovršiteljem, i time u vezi poduzela i određene radnje te snosila troškove, nastala nedosljednim postupanjem Republike Hrvatske kao zakonodavca u odabiru modela javne ovrhe.

 

Prvostupanjski sud djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev izrazivši shvaćanje da postoji odgovornost tuženice za štetu koju je pretrpio tužitelj.

 

Drugostupanjski sud, ne upuštajući se u druge žalbene navode stranaka, izrazivši shvaćanje da u postupanju tuženice nema protupravnosti, zaključio je da tuženica nije odgovorna za štetu koju je pretrpio tužitelj slijedom čega je žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu, dok je žalbu tuženice prihvatio u cijelosti i u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen preinačio prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbio i u tom dijelu.

 

U slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 2. ZPP).

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Smatrajući ih važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženik naznačuje pitanja:

 

"Može li se smatrati da je Republika Hrvatska donošenjem Zakona o javnim ovršiteljima, kao i imenovanjem javnih ovršitelja kod njih stvorila legitimna očekivanja da će obavljati posao za koji su imenovani, te da je ukidanjem javnih ovršitelja narušeno načelo pravedne ravnoteže između općih i javnih interesa zajednice (uvođenje novog zakonodavnog modela ovrhe) i zaštite prava pojedinaca – imenovanih javnih ovršitelja na njihovu štetu, te je li im stoga dužna naknaditi nastalu štetu?

 

Može li se Republika Hrvatska smatrati odgovornom za stanje neizvjesnosti i nesigurnosti u kojem su se našli imenovani javni ovršitelji zbog opetovanog odgađanja početka njihova rada i kasnijeg potpunog ukidanja profesije za koju su se te osobe pripremale i za koju su stekle kvalifikacije, čime je imenovanim javnim ovršiteljima nastala materijalna i nematerijalna šteta?

 

Je li odluka Ustavnog suda RH pravni temelj za osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu nastale materijalne i nematerijalne štete imenovanim javnim ovršiteljima?

 

Je li u nedostatku elementa protupravnosti, rješenje Ustavnog suda RH br. U-I-5612/2011 od 23. siječnja 2013. kojim se utvrđuje da svaki imenovani javni ovršitelj, osobno ime kojeg je navedeno u točki 17. obrazloženja ovog rješenja, ima pravo pred redovnim sudom zahtijevati naknadu pretrpljene štete prema općim pravilima obveznog prava, kao takvo pravni temelj za osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu nastale materijalne i nematerijalne štete imenovanim javnim ovršiteljima?"

 

Dakle, u bitnom naznačuje pitanje postoji li odgovornost Republike Hrvatske za nematerijalnu i materijalnu štetu koju su pretrpjeli imenovani javni ovršitelji nedosljednim postupanjem Republike Hrvatske kao zakonodavca u odabiru modela javne ovrhe.

 

Obrazlažući važnost naznačenih pitanja navodi da ovaj sud  o navedenim pitanjima nije zauzeo pravna shvaćanja, a o njima da postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. pritom ukazuje na konkretne odluke u kojima je izraženo drugačije shvaćanje.

 

Po ocjeni ovog suda pitanje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

O naznačenom pitanju ovaj sud izrazio je shvaćanje u rješenju broj Rev 1532/14-3 od 23. siječnja 2018.

 

Prema shvaćanju iz navedenog rješenja tuženica je odgovorna za štetu koju imenovani javni ovršitelj trpi vezano na povredu njegovih legitimnih očekivanja u oživotvorenje Zakona o javnim ovršiteljima („Narodne novine“ broj 139/10, 150/11, 70/12 i 112/12).

 

Štetnu radnju predstavlja postupanje kojim se oštećeniku nanosi šteta.

 

Nedosljedno postupanje tuženice kao zakonodavca u odabiru modela javne ovrhe u odnosu na individualna prava imenovanih javnih ovršitelja, koji su ostvarili sve pretpostavke za početak svog rada, ali nisu započeli s tom službom, što je u konačnici stvorilo za njih štetne posljedice, predstavlja štetnu radnju kao jednu od pretpostavki odgovornosti za štetu.

 

Osnovano je zaključivanje drugostupanjskog suda da je legitimno pravo tuženice kao zakonodavca da izabere model ovrhe, kao i da kasnije od izabranog modela odustane, slijedom čega postupanje tuženice nije protupravno.

 

Međutim, takvim postupanjem tuženica povrijedila je legitimna očekivanja tužitelja kao imenovanog javnog bilježnika, slijedom čega bi tužitelju, otklanjanjem odgovornosti tuženice za naknadu štete bio nametnut prekomjeran teret.

 

Stoga, radi uspostavljanja pravedne ravnoteže između općih ili javnih interesa zajednice i narušenih prava pojedinaca, i u slučaju izostanka protupravnosti u postupanju tuženice kao zakonodavca, postoji njena odgovornost za štetu koja je u konkretnom slučaju nastala tužitelju povredom njegovih legitimnih očekivanja.

 

Slijedom iznesenog pogrešno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je zaključio o nepostojanju odštetne odgovornosti tuženice.

 

Budući da je drugostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio raspraviti ostale žalbene navode stranaka od odlučnog značenja nema mjesta preinaci presude već je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 19. svibnja 2020.