Poslovni broj: 26 Gž-1938/2019-2

 

Poslovni broj: 26 Gž-1938/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Tanje Novak-Premec kao predsjednice vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Dubravke Bosilj kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. D., OIB: ..., iz K., kojeg zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u M., protiv tuženice A. b. d.d., OIB: ..., Z., koju zastupa punomoćnik B. B. odvjetnik iz O. d. Š. & P. d.o.o. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Metkoviću broj P-391/2019 od 7. studenog 2019., u sjednici vijeća 19. svibnja 2020.

 

p r e s u d i o   je

 

              Djelomično se odbija a djelomično prihvaća žalba tuženice, te se presuda Općinskog suda u Metkoviću broj P-391/2019 od 7. studenog 2019.:

 

-            potvrđuje pod toč. I. izreke,

 

-            preinačuje pod toč. II. izreke i odbija zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 35.641,37 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose,

 

-            preinačuje pod toč. III. izreke i sudi:

 

              Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

              Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak žalbenog postupka od 781,25 kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 256-101/2005 od 24. kolovoza 2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženice, te da kao takav ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane. Toč. II. izreke presude naloženo je tuženici isplatiti tužitelju s osnova povrata preplaćenih kamata iznos od 35.641,37 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dospjelosti do isplate. Toč. III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka od 18.386,50 kn sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

Navedenu presudu, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući ovome sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

Žalba tuženice djelomično je osnovana.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti čl. 6. Ugovora o kreditu broj 256-101/2005 od 24. kolovoza 2005. kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženice i da kao takav ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane i zahtjev za isplatu pretplaćenih iznosa u visini razlike anuiteta obračunatih primjenom ugovorne redovne kamatne stope od 5,25% godišnje i promjenjive stope redovne kamate koje je isplatio tuženici temeljem ništetne odredbe.

 

Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

 

-          da je između stranaka 24. kolovoza 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj 256-101/2005 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tuženica kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 98.000,00 CHF na rok otplate od 240 mjeseci uz ugovorenu kamatnu stopu od 5,25% godišnje i kojim je u čl. 6. ugovoreno da je tuženica ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženice;

 

-          da ugovorne stranke nisu pregovarale o promjenjivosti kamatne stope niti je tužitelj na tu ugovornu odredbu mogao utjecati, da Ugovor o kreditu i Odluka o kamatnim stopama ne sadrže podatke o referentnoj stopi koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti je određen način utvrđivanja promjene kamatne stope u vidu egzaktnih i jasno definiranih parametara o kojima ovisi;

 

-          da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja zbog stjecanja bez osnove jer zahtijevati isplatu temeljem ništetne odredbe vjerovnik ima pravo tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne, da je podnošenjem kolektivne tužbe u sporu broj P-1401/12 prekinuta zastara i da je počela ponovno teći donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.;

 

-          da iz nalaza iz mišljenja vještakinje Ivanke Sušić proizlazi da obračunom visine anuiteta prema početno ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i plaćenih anuiteta koji sadrže promijenjenu kamatnu stopu postoji preplata za razdoblje od rujna 2007. do rujna 2016. u ukupnom iznosu od 35.641,37 kn;

 

-          da je između stranaka sklopljen Aneks ugovora o kreditu broj 256-101/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. siječnja 2016. (u daljnjem tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno čl. 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju, ali da iz obavijesti tuženice (list 266-267 spisa) proizlazi da je konverzija provedena tek 6. srpnja 2017., te da tužitelj u iskazu navodi da je do 6. srpnja 2017. otplaćivao kredit prema Ugovoru o kreditu.

 

Na temelju navedenoga pozivajući se na čl. 59., 84. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.), te na čl. 3. st. 1. i čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. prvostupanjski sud utvrđuje da je ugovorna odredba kojom je ugovoren način promjenjivosti kamatne stope ništetan i da tužitelj ima pravo na isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenom čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima i to bez obzira na činjenicu što je sklopljen Aneks od 26. siječnja 2016. Kako je konverzija provedena tek 6. srpnja 2017., a tužitelj potražuje isplatu preplaćenih kamata za razdoblje od rujna 2007. do rujna 2016., što znači za razdoblje koje prethodi konverziji, to zaključuje da sklapanje Aneksa nije od utjecaja na pravo tužitelja na isplatu, a slijedom toga i da tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe.

 

U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer nije iznio razloge o odlučnim činjenicama, nego je iznio uopćene razloge iz obrazloženja drugih presuda u sličnim predmetima. Ustraje u prigovoru zastare i smatra da kolektivna tužba nije od utjecaja na tijek zastare, a prvostupanjski sud se nije izjasnio zašto bi kolektivna tužba bila od utjecaja na postupak koji se ne odnosi na naknadu štete, kao što se nije izjasnio o pravnim učincima konverzije kroz primjenu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br.: 102/15.), te pritom citira pravna mišljenja prof. dr. sc. Siniše Petrovića i doc. dr. sc. Tomislava Jakšića, zbog čega smatra da presuda ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati. Osporava utvrđeno činjenično stanje u dijelu kojim je prvostupanjski sud utvrdio kako je općenito ništetna odredba kojom se ugovara promjenjiva kamatna stopa i smatra da je dosudom razlike isplaćenih anuiteta s osnova promjenjive kamatne stope proizveden učinak fiksne kamatne stope. Ističe da tužitelj nema pravni interes za vođenje postupka, a svakako nema pravo na isplatu jer su svi iznosi koje potražuje već uračunati u provedenu konverziju, te je sklapanjem Aneksa kojom je ugovorena promjena valute kredita iz CHF u EUR i promjena kamatne stope otpala osnova potraživanja navodne preplate iz CHF kredita, o čemu se izjasnila sudska praksa kroz više odluka županijskih sudova na koje se tuženica u žalbi određeno poziva. Stoga osporava pravni interes tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i pravo na isplatu temeljem stjecanja bez osnove jer bi se potrošaču omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane kojoj bi se nametnula dvostruka obveza, te s tim u vezi smatra da je prvostupanjski sud i pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer su u obrazloženju pobijane presude navedeni razlozi na temelju kojih sud zaključuje da tužitelj ima pravni interes na utvrđenje ništetnosti i pravo na isplatu s osnova stjecanja bez osnova. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Pravilno je pravno stajalište prvostupanjskog suda kojim zaključuje da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženice i da tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u tom dijelu.

 

Međutim, nije pravilno stajalište da tužitelj ima pravo na isplatu unatoč provedenoj konverziji te je u tom dijelu, iz razloga što je prvostupanjski sud pogrešno protumačio pravne učinke provedene konverzije, materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

 

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1041/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženice izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

 

Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi ali i odredbe 502.c ZPP-a koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

 

Kako je predmetnom odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu ugovorna kamata sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna i protivno žalbenim navodima tuženice na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze (iako ih je proveo). Identično pravno stajalište izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

 

Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženice kojima ističe da je prvostupanjski sud pogrešno protumačio pravne učinke konverzije propisane Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br.: 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK) i koja je na temelju Aneksa od 26. siječnja 2016. u konkretnom slučaju provedena 6. srpnja 2017.

 

U odluci broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je pravno stajalište da ugovor o konverziji koji su stranke sklopile na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. To polazeći od načela konverzije kredita koje je sadržano u čl. 19.b ZID ZPK i glasi: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR-e i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-e podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR-e, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-e“; da je način izračuna konverzije propisan čl. 19.c ZID ZPK dok je odredbom čl. 19.d propisan postupak informiranja, pa je tako za potrebe provjere izračuna konverzije vjerovnik dužan izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u čl. 19.c ZID ZPK te je dužan učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, a kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, te da je prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici vjerovnik dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZID ZPK i takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupnja na snagu ZID ZPK; da je prema čl. 19.e ZID ZPK kojim je propisana sama konverzija kredita banka kao vjerovnik bila dužna u roku od 45 dana po stupanju na snagu ZID ZPK preporučenom pošiljkom obavijestiti korisnike kredita - potrošače o izračunu konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu; da je zajedno s izračunom konverzije kreditna institucija bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka od potrošača na temelju ugovora o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015. preračunato u kune po tečaju one vrste koji je vjerovnik primijenio za izračun konverzije, te da je izračun trebao sadržavati jasan pregled svih promjena iz kojeg mora biti vidljivo na koji način je utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR-ima i kunama s valutnom klauzulom u EUR-ima iz čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZID ZPK, iznos preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZID ZPK ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK ako je on utvrđen; da je potrošač o prihvatu izračuna konverzije dužan preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno obavijestiti vjerovnika u roku 30 dana od dana primitka izračuna konverzije i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka (st. 5. čl. 19.e ZID ZPK), a ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK da se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona, iz čega proizlazi da su banke bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

 

Imajući u vidu da je primjenom citiranih zakonskih odredaba o konverziji prilikom izračuna obveze potrošača banka bila dužna uzeti u obvezi sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja odlučna je činjenica da je između stranaka sklopljen Aneks od 26. siječnja 2016.

 

Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, na ime ispunjenja obveze po definiranim uvjetima Aneksom u kojima nema nepoznanica u smislu definiranja kamatne stope i načina njezine promjene, radi čega Aneks sada predstavlja onu pravnu osnovu temeljem koje tuženica ima pravo zadržati primljene anuitete na ime ispunjenja obveze ugovorene Aneksom, pa zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u tom slučaju ne može biti osnovan.

 

U konkretnom slučaju nije relevantna činjenica što je konverzija provedena 6. srpnja 2017. i što je tužitelj nakon stupanja na snagu ZID ZPK pa do provedbe konverzije otplaćivao kredit po osnovnom Ugovoru o kreditu. Naime, iz Obavijesti o provedenoj konverziji od 6. srpnja 2017. (list 266-267 spisa) je evidentno da je tuženica prikazala obračunski rekapitulaciju provedene konverzije na dan 30. rujna 2015. (dan stupanja na snagu ZID ZPK), te da je nakon toga uzela u obzir sva izvršena plaćanja u razdoblju od 30. rujna 2015. do 6. srpnja 2017. u odnosu na visinu obveze tužitelja utvrđene novim otplatnim planom za to razdoblje, nakon čega je utvrđena preplata na dan provođenja konverzije od 6.859,71 kn. Obzirom na navedeno nisu točne tvrdnje tužitelja da nije obeštećen za preplaćene kamate jer je isplaćeni iznos po tom osnovu uzet u ispunjenje nove ugovorne obveze, dok daljnje tvrdnje da mu tuženica nije dostavila podatke ili dokumentaciju na osnovu čega je napravljen izračun, time da tužitelj u iskazu samo navodi da „ne zna da li je dobio novi otplatni plan“, nisu predmetom ovog postupka jer se tužba tužitelja činjenično ne temelji na tvrdnji da konverzija nije provedena sukladno ZID ZPK ili da tuženica nije uzela u obračun sve otplaćene anuitete, već na tvrdnjama da unatoč provedenoj konverziji ima pravo na preplaćenu kamatu po osnovu ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora.

 

Vezano uz pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosti u situaciji kada je provedena konverzija valja istači da je odgovarajući na pravno pitanje da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. iznio pravno stajalište da činjenica što su stranke sklopile ugovor o konverziji na temelju ZID ZPK ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a to iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen), te da korisnik kredita stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Kako je tužitelj i u ovom postupku smatrao da ima pravo na isplatu zbog ništetnosti ugovorne odredbe iz osnovnog ugovora, valja zaključiti da ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti u zasebnom postupku, odnosno da pravni interes nije otklonjen time što je zahtjev za isplatu ocijenjen neosnovanim iz drugih razloga.

 

              Obzirom je odluka djelomično preinačena ovaj sud je o troškovima postupka odlučio primjenom čl. 166. st. 2. i 154. st. 2. ZPP-a, na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka jer je kvalitativno gledajući obzirom na dva zahtjeva uspjeh stranaka podjednak.

 

              Tuženica ima pravo na trošak žalbenog postupka razmjerno uspjehu od 50% primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a od 781,25 kn za sastav žalbe primjenom Tbr. 10. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15.).

 

U Varaždinu 19. svibnja 2020.