- 1 -              Rev-x 516/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 516/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grad Zagreb, Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu M. & L. u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja NK C., Z., zastupanog po punomoćniku I. S., odvjetniku u Z., protiv tuženika J. o. d.d., Z., OIB: .., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu G. & P. u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Z. Ž. iz Z., zastupanog po punomoćnici I. B., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2610/17-2 od 7. prosinca 2017., kojom je u odluci o glavnoj stvari potvrđena, a djelomično preinačena u odluci o troškovima postupka presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2540/96-95 od 26. svibnja 2017., u sjednici održanoj 19. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e:

 

Revizija protiv presude se odbija kao neosnovana.

 

Revizija protiv rješenja o troškovima postupka se odbacuje.

 

Tuženiku se ne dosuđuju troškovi sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2610/17-2 od 7. prosinca 2017. potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2540/96-95 od 26. svibnja 2017. kojom je odbijen zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos 370.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 10. travnja 1996. do isplate, kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju iznos 51.129,20 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju na dan isplate, sve s pripadajućim zateznim kamatama, dok je preinačena u odluci o troškovima postupka nalaganjem tužitelju na ime troškova postupka isplatiti tuženiku iznos 79.406,25 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja uz naknadu mu troškova postupka, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbijanje.

 

Revizija protiv pobijane presude nije osnovana dok revizija protiv rješenja o  troškovima postupa nije dopuštena.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja upravljen na isplatu 370.000,00 kn (podredno kunske protuvrijednosti iznosa 51.129,20 EUR-a) vezano za štetu od požara nastale na ugostiteljskom objektu u buffetu naziva O. u Z., ..., 7. lipnja 1994., a što je osigurani slučaj pokriven policom osiguranja sklopljene za razdoblje 10. ožujka 1994. – 10. ožujka 1995.

 

Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev tužitelja polazeći od nespornih te u postupku utvrđenih činjenica i to:

 

- da je predmetni ugostiteljski objekt smješten u prostoru bivšeg Nogometnog kluba P. g. na temelju Ugovora o zakupu sklopljenog 3. travnja 1992. između NK P. g. (preimenovanog u NK C.) kao zakupodavca i D. C. i Z. Ž. kao zakupoprimcima, dat u zakup na rok od pet godina, nakon čega

 

- da je Z. Ž. kao ugovaratelj osiguranja i osiguranik 10. ožujka 1994. sklopio sa OS M. – o. s. d.d. P. kao osigurateljem policu osiguranja broj 890524 od opasnosti požara i nekih drugih opasnosti, a za razdoblje 10. ožujka 1994. – 10. ožujka 1995. uz osiguranu svotu od 100.000,00 DEM,

 

- da je 7. lipnja 1994. u noćnim satima došlo do požara na tom objektu u kojem je on uništen, a

 

- da je Zaključkom o preuzimanju športskih objekata i drugih nekretnina u vlasništvu Grada Zagreba od 10. siječnja 1996. ("Službeni glasnik" broj 2/96) između ostalih, Grad Zagreb, a na temelju čl. 88. st. 1. Zakona o športu preuzeo u vlasništvo između ostalog i nogometno igralište P. g. bivšeg nositelja prava korištenja NK C.,

 

ocijenivši da tužitelj nema aktivnu legitimaciju u ovom postupku, a time da je njegov zahtjev neosnovan. Pritom drugostupanjski sud izražava pravno shvaćanje da za ocjenu aktivne legitimacije tužitelja u ovom sporu, a koji zahtjev se temelji na ugovoru o osiguranju od opasnosti od požara i nekih drugih opasnosti za predmetni objekt, sklopljenog s pravnim prednikom tuženika, nije odlučno vlasništvo na tom objektu, već tko je bio osiguranik u tom ugovoru o osiguranju, dakle osoba u čiju korist je ugovoreno osiguranje u slučaju nastanka osiguranog slučaja. Pritom se drugostupanjski sud poziva na odredbu čl. 897. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93 i 3/94 – dalje: ZOO), a koja je opća odredba.

 

Prema toj odredbi ugovorom o osiguranju se ugovaratelj osiguranja obvezuje da na načelima uzajamnosti i solidarnosti, udružuje određeni iznos u zajednici osiguranja odnosno zajednici rizika (osiguratelj), a zajednica se obvezuje da, ako se dogodi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplatiti osiguraniku ili nekoj trećoj osobi naknadu odnosno ugovorenu svotu ili učiniti nešto drugo.

 

Pitanje osiguranja imovine, a što je ovdje slučaj uređeno je odredbom čl. 924. i dr. ZOO.

 

Prema odredbi čl. 924. st. 1. ZOO-a osiguranje imovine može zaključiti svaka osoba koja ima interes da se ne dogodi osigurani slučaj, pošto bi inače trpio neki materijalni gubitak.

 

Prema odredbi stavka 2. tog članka prava iz osiguranja mogu imati samo osobe koje su u vrijeme nastanka štete imale materijalni interes da se osigurani slučaj ne dogodi.

 

Polazeći od sadržaja citirane odredbe prema kojoj osiguranje imovine može sklopiti svaka osoba koja ima materijalni interes da se ne dogodi osigurani slučaj (jer bi inače pretrpjela materijalni gubitak) te da prava iz osiguranja može imati samo osoba koja je u vrijeme nastanka štete imala materijalni interes da se osigurani slučaj ne dogodi, te dovodeći ga u vezu sa stanjem spisa predmeta, ocijeniti je da tužitelj, a koji prema polici osiguranja predmetnog objekta u vrijeme nastanka osiguranog slučaja, niti je bio ugovaratelj osiguranja (osoba koja s osigurateljem sklapa ugovor o osiguranju) niti je bio osiguranik (osoba čija je imovina osigurana, kojoj pripadaju prava iz osiguranja), već je to bio Z. Ž., ne pripada potraživati prava iz osiguranja, a vezano za nastali osigurani slučaj. Naime, time što je tužitelj stvarnopravna ovlaštenja na nekretnini u čijem sklopu se nalazi i u požaru oštećeni ugostiteljski objekt naknadno stekao (1996.) nije doveden u položaj osiguranika iz ugovora o osiguranju sklopljenog za razdoblje ožujak 1994. – ožujak 1995. između Z. Ž. kao ugovaratelja osiguranja i osiguranika i pravnog prednika tuženika kao osiguratelja.

 

Prema odredbi čl. 925. st. 1. ZOO-a osiguranjem imovine osigurava se naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika zbog nastupa osiguranog slučaja. U vrijeme sklapanja police osiguranja glede predmetnog ugostiteljskog objekta isti je bio u zakupu Z. Ž., a koji je u njemu upravno obavljao ugostiteljsku aktivnost i kao takav imao materijalni interes da se osigurani slučaj (požar) ne dogodi, zbog čega je i sklopio tu policu osiguranja i stekao položaj osiguranika, a time i prava koja nastupom osiguranog slučaja mu pripadaju, za razliku od tužitelja koji vezano za nastup osiguranog slučaja nije u obveznopravnom odnosu sa tuženikom. Stoga je pravilno ocijenjen nedostatak aktivne legitimacije tužitelja te njegov tužbeni zahtjev odbijen.

 

Stoga je reviziju protiv drugostupanjske presude trebalo odbiti kao neosnovanu sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Tužitelj revizijom pobija i odluku o troškovima postupka, no kako rješenje kojim je odlučeno o troškovima postupka nije rješenje kojim se postupak pravomoćno završava, to protiv istog nije dopušteno podnošenje revizije. Stoga je u tom dijelu reviziju tužitelja trebalo odbaciti kao nedopuštenu sve na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a.

 

Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tužitelja.

 

Zagreb, 19. svibnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.