Broj: Rev 1131/13

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. N. iz S. T., kojeg zastupa punomoćnica M. E.-K., odvjetnica u D. S., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru (koja je stupila u pravni položaj prijašnje tuženice M. M. iz Z.), odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zlataru poslovni broj Gž-1438/09-2 od 10. veljače 2010., kojom je potvrđena  presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici, poslovni broj P-23/09-33 od 9. lipnja 2009., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2014.

r i j e š i o   j e

              Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zlataru poslovni broj Gž-1438/09-2 od 10. veljače 2010., i presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici, poslovni broj P-23/09-33 od 9. lipnja 2009. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev naloženo je tuženici M. M. isplatiti tužitelju M. N. 297.314,00 kn sa zateznim kamatama od 9. lipnja 2009. do isplate.

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela prijašnja tuženica M. M. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj predlaže da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

              U revizijskom stupnju postupka po prijedlogu Republike Hrvatske koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zlataru prvostupanjski sud je donio rješenje broj P-23/09-48 od 9. travnja 2013. pozivom na odredbu čl. 9. st. 3. i 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine" broj 86/08, 57/11, 51/13 i 148/13) kojim je utvrđeno da je Republika Hrvatska stupila u pravni položaj prijašnje tuženice M. M. u ovom postupku. U navedenom prijedlogu Republika Hrvatska je izričito navela da podnesenu reviziju prihvaća kao svoju.

              Navedena odluka stekla je svojstvo pravomoćnosti.

              Revizija je osnovana.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat novčanih sredstava koja je kao savjesni posjednik uložio u objekt tuženice za vrijeme dok mu je kao hrvatskom branitelju rješenjem Općine S. T. od 19. listopada 1995. (list 38) dodijeljen na privremeno korištenje njen stambeni objekt. Riječ je o novčanim sredstvima u ukupnom iznosu 297.314,00 kn, a koji iznos potražuje sa zateznim kamatama od 9. lipnja 2009. do isplate.

              Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji prihvatili su tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99  -  dalje: ZOO/91) kojim je uređen institut stjecanja bez osnove, posebice ocjenjujući da je riječ o nužnim troškovima (razlozi drugostupanjske presude).

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđene su sljedeće činjenice:

              - da je tuženica vlasnica predmetnog stambenog objekta koji je pozivom na čl. 5. Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom ("Narodne novine" broj 73/95) na osnovu rješenja Općine S. T. od 19. listopada 1995. privremeno dodijeljen na korištenje tužitelju kao hrvatskom ratnom vojnom invalidu,

              - da je tužitelj bio u posjedu objekta sve dok mu povodom zahtjeva tuženice za povrat objekta rješenjem Općine S. T. od 10. svibnja 2000. nije naloženo vraćanje objekta u posjed i vlasništvo tuženice, koja je pored rečenog ishodila povrat spornog objekta pravomoćnom presudom u predmetu poslovni broj P-452/01 od 10. listopada 2001., potvrđenog presudom Županijskog suda u Zlataru poslovni broj Gž-1461/01 od 13. srpnja 2005.,

              - da je vrijednost ulaganja tužitelja u navedeni objekt tuženice prema nalazu i mišljenju građevinskog vještaka iznosila 297.314,40 kn,

              - da su između parničnih stranaka vođeni pregovori o kupnji predmetnog objekta koji nisu uspjeli.

              Na osnovu izloženih činjenica drugostupanjski sud u pobijanoj presudi zaključuje da su sva tužiteljeva ulaganja u stambeni objekt tuženice i to zamjena jednofaznog priključka za struju sa tri faze, plaćanje priključka plina, troškovi rekonstrukcije vodovoda i odvodnje, rekonstrukcija septičke jame, uređenje okoliša, kao i dogradnja objekta bili nužni troškovi, zbog čega je pozivom na institut stjecanja bez osnove iz čl. 210. st. 1. ZOO/91 odbio žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev primjenom istog pravnog instituta.

              U prvom redu valja istaći da se pogrešno nižestupanjski sudovi pozivaju na odredbu čl. 210. ZOO/91.

              Naime, prema odredbi čl. 164. st. 2. Zakona o vlasništvu ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 – dalje: ZV) zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, o čemu je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova upravo riječ, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne  troškove koje je imao.

              Nužni troškovi su oni koji su nužni za održavanje stvari te bi bez njih stvar potpuno ili djelomično propala.

              Ne može se, bar za sada, prihvatiti da bi troškovi koji su navedeni u nižestupanjskim presudama po svojoj naravi predstavljali izdatke za osposobljavanje stvari za redovitu funkciju koju je predmetni stambeni objekt imao prije izvršenih ulaganja.

              Naime, tužitelj je već u tužbi tvrdio da u vrijeme njegovog useljenja objekt nije bio adekvatan za stanovanje jedne obitelji te je on, da bi osigurao normalne uvjete razvoja svojoj djeci, uredio i nadogradio kuću, a kako je prethodno utvrđeno.

              Korisni troškovi su oni troškovi kojima se povećava vrijednost stvari.

              Međutim, kod pitanja naknade takvih troškova nije raspravljeno u smislu st. 3. čl. 164. ZV je li riječ o korisnim troškovima kojima je posjednik (ako je bio pošten) promijenio namjenu stvari, a tužiteljici su ti troškovi bili korisni, budući da tužitelj sam tvrdi da je sve izdatke obavljao za osiguranje stambenih potreba svoje obitelji.

              Osim toga, korisni troškovi se umanjuju za ostvarene plodove i druge koristi, što za pravilnu primjenu materijalnog prava također nije raspravljeno (st. 5. čl. 164. ZV).

              Konačno, tuženica tvrdi da je prije iseljenja tužitelj devastirao objekt tuženice do neuseljivosti, o čemu nižestupanjske presude također nemaju razloge.

              Zbog svega rečenog u nižestupanjskim presudama ostvarena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se tuženica i poziva jer presude nemaju razloge o odlučnim činjenicama potrebnim za primjenu mjerodavnih odredbi čl. 164. st. 2., 3. i 5. ZV.

              Na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP valjalo je ukinuti obje presude u postupku koji je prethodio reviziji i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, u kojem će sudovi navesti potrebne razloge o odlučnim činjenicama za primjenu mjerodavnog prava, a kako je prethodno rečeno.

U Zagrebu, 5. ožujka 2014.