1                                Poslovni broj: 35 Gž-491/2019-2

 

 

 

Poslovni broj: 35 Gž-491/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

i

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Sanje Bađun kao članice vijeća, na prijedlog višeg sudskog savjetnika-specijalista Zvonimira Biškupa, u pravnoj stvari tužitelja B. P., OIB: ..., iz M., kojeg zastupa punomoćnica J. S., odvjetnica u Z., protiv tuženika S. G.-J., OIB: ..., iz M., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Z., povodom žalbi tuženika i tužitelja podnesenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2384/16-21 od 29. studenog 2018., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, a žalba tuženika djelomično odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2384/16-21 od 29. studenog 2018.

 

r i j e š i o   j e

 

Žalba tuženika odbacuje se kao nedopuštena u odnosu na toč. II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2384/16-21 od 29. studenog 2018.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom suđeno je:

 

              "I.              Nalaže se tuženiku S. G.-J. iz M., OIB: ..., isplatiti tužitelju B. P. iz M., OIB: ..., iznos od 20.000,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. srpnja 2016. godine do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

 

              II.              Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznosa od 45.000,00 kn.

 

              III.              Nalaže se tuženiku S. G.-J. iz M., OIB: ..., da na portalu ..., portalu ..., portalu ..., te portalu ..., o svom trošku objavi u cijelosti sadržaj presude.

 

              IV.              Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.212,37 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. studenog 2018. godine do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana."

 

              Pravodobno podnesenom žalbom prvostupanjsku presudu "u cijelosti" pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da istu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Pravodobno podnesenom žalbom prvostupanjsku presudu u toč. II. i IV. izreke pobija tužitelj zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da istu preinači "na način da tužitelju dosudi višu naknadu štete" te da sukladno tome odluči i o troškovima postupka.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalba tužitelja je neosnovana, dok je žalba tuženika djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete i popravljanje neimovinske štete objavom presude, sve zbog izjava tuženika na tiskovnoj konferenciji 27. svibnja 2016.

 

Prvostupanjski sud svoju presudu temelji na sljedećim nespornim i tijekom postupka utvrđenim činjenicama:

 

-          da nije sporno da je tuženik 27. svibnja 2016. održao tiskovnu konferenciju u M., a razgledavanjem snimke iste tiskovne konferencije utvrđeno je da je tuženik kao razlog sazivanja tiskovne konferencije naveo svoj boravak u Irskoj te je u 3,30 minuti snimke naveo: B. P. i sekta M. oštetili Grad M. preko milijun kuna, pogodujući raznim svojim prijateljima sa liste M., svojim rođacima i susjedima", a u 4,50 minuti: "Ovom prilikom još jednom, ali ja ću njemu dat malo više vremena, psihijatru dr. P., da definitivno kaže kako se upisao na Medicinski fakultet u M. i tko ga je upisao, jer slijedeći put kada bude pressica uskoro, onda će doći čovjek koji ga je upisao",

 

-          da tuženik nije dokazao istinitost svojih navoda o tome da bi tužitelj oštetio Grad M. preko milijun kuna, pogodujući svojim prijateljima s liste M., rođacima i susjedima, čime ga je prozvao za kriminalno i nezakonito postupanje, a kaznena prijava koju je podnio protiv tužitelja odbačena je rješenjem Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 20. srpnja 2016., u kojem je izričito navedeno da u postupanju tužitelja nedostaju objektivni elementi potrebni za postojanje kaznenog djela za koje se prijavljuje, a to je radnja postupanja protivna potrebama i interesima službe ili stvarne svrhovitosti, vodeći se isključivo osobnim motivima, ili pak prekoračenjem granica svojih ovlasti ili neobavljanjem dužnosti postiže taj konačni cilj pribavljanja koristi ili prouzročenja štete,

 

-          da je 24. kolovoza 2017. donesena Odluka Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa iz koje proizlazi da je imenovanjem P. J. tužitelj propustio zaštititi vlastitu vjerodostojnost i povjerenje građana u tijelu javne vlasti, čime da je počinio povredu čl. 5. st. 1. Zakona o sprječavanju sukoba interesa, ali da ista ne dokazuje istinitost iznesene tvrdnje tuženika, tim više što članovi nadzornih odbora u Gradu M. nisu primali nikakvu novčanu naknadu, zbog čega prvostupanjski sud smatra da nije moguće da bi tužitelj na taj način oštetio Grad M. "preko milijun kuna" jer zapošljavanjem navedene osobe nije nastala šteta za grad M., iako je u tom slučaju utvrđeno pogodovanje,

 

-          da navod tuženika da će "dat malo više vremena, psihijatru dr. P., da definitivno kaže kako se upisao na Medicinski fakultet u M. i tko ga je upisao jer slijedeći put kad bude presica uskoro onda će doći čovjek koji ga je upisao" nije obuhvaćen pojmom političke debate te je iznesen izvan konteksta tiskovne konferencije koju je sazvao tuženik, radi se o sasvim osobnoj stvari koja nema baš nikakve povezanosti s političkim djelovanjem tužitelja, kojeg prikazuje kao osobu negativnih osobina koje postoje još od upisa na fakultet jer iz te tvrdnje tvrdnje nedvosmisleno proizlazi da tuženik tvrdi kako je tužitelj upisao Medicinski fakultet "preko veze" te je takva tvrdnja sasvim sigurno podobna povrijediti čast i ugled tužitelja,

 

-          da su takve tvrdnje tuženika kod tužitelja izazvale duševne boli te su se manifestirale, kako na njegov privatni, tako i na poslovni život, budući da sporni članak sadrži uvredljive informacije iz kojih se kod čitatelja može stvoriti negativan zaključak o moralnim i stručnim kvalitetama tužitelja, tim više što su navedene izjave tuženika prenijeli brojni mediji, a naslovi članaka koji su se bavili tiskovnom konferencijom tuženika upravo su upućivali na to kako tuženik optužuje tužitelja za pronevjeru i za upisivanje na fakultet preko veze, a da je tuženik, iznoseći navedene informacije, znao ili barem morao znati da su iste i štetne za tužitelja, kojim postupanjem je pristao i na štetne posljedice koje su za tužitelja nastupile,

 

te na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja zaključuje da je spornim postupanjem tuženik prouzročio povredu prava osobnosti tužitelja kod koje je intenzitet duševnih bolova bio takvog stupnja i trajanja da opravdava dosuđenje naknade u novčanom iznosu od 20.000,00 kn, imajući u vidu da je svrha i cilj naknade duševna zadovoljština, a sve s obzirom na utvrđenje da je zbog predmetnog članka tužitelj osjećao pritisak, tjeskobu i nelagodu, trpio stalne pozive osoba kojima je morao objašnjavati kako se upisao na fakultet, a sve je utjecalo i na njegov obiteljski život, zbog istog se osjećao nemoćno, osjećao je pritisak u grudima, stres i slično. Osim toga, prvostupanjski sud je, na temelju odredbe čl. 1099. Zakona o obveznim odnosima, prihvatio i tužbeni zahtjev za obvezivanje tuženika da na portalima ..., ..., ..., i ..., o svom trošku objavi u cijelosti sadržaj presude.

 

              U odgovoru na žalbene navode parničnih stranaka prije svega valja reći da tuženik nema pravni interes za pobijanje toč. II. izreke prvostupanjske presude jer je u tom dijelu on uspio (tužitelj je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 45.000,00 kn) pa je, stoga, njegovu žalbu u tom dijelu – budući da izričito navodi da presudu pobija u cijelosti – valjalo rješenjem odbaciti kao nedopuštenu, primjenom čl. 367. st. 1. u vezi sa čl. 358. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – nastavno: ZPP).

 

              Protivno navodima žalbe tuženika, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda nema takvih nedostataka zbog kojih je ne bi bilo moguće ispitati, s obzirom da ne sadrži proturječnosti, a u istoj su navedeni jasni, dostatni, razboriti i na provedenim dokazima utemeljeni razlozi o odlučnim činjenicama, a isto tako i o primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

 

              Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na tužbu niti je pristupio na pripremno ročište koje je održano 9. veljače 2017., na kojem je odlučeno koji će se dokazi izvesti tijekom postupka te je zaključen prethodni postupak (listovi 41 i 42 spisa).

 

              Odredbom čl. 299. ZPP propisano je da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke (st. 1.). Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka (st. 2.). Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno st. 2. tog članka sud neće uzeti u obzir (st. 3.).

 

              S obzirom da se tuženik u predmetni postupak uključio tek u fazi glavne rasprave, koja je uslijedila nakon zaključenja prethodnog postupka, prvostupanjski sud opravdano nije proveo dokaz saslušanjem tuženika kao stranke jer dokazni prijedlog takvog sadržaja nije dan najkasnije na pripremnom ročištu, a iz stanja spisa ne proizlazi da bi tuženik obrazložio zbog čega navedeni dokaz ne bi mogao predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, pa tim više takvu nemogućnost nije dokazao. U tom kontekstu radi se o novom dokaznom prijedlogu koji prvostupanjski sud nije mogao uzeti u obzir na temelju ranije citirane odredbe čl. 299. st. 3. ZPP, a isti sud navedeno je i obrazložio navodeći da dokazni prijedlozi koji su izneseni nakon zaključenja prethodnog postupka nisu uzeti u obzir, sukladno čl. 299. ZPP.

 

              Tuženik žalbom prigovara i neprovođenju dokaza saslušanjem svjedoka D. M., aktualnog gradonačelnika Grada M., koji dokazni prijedlog je prvostupanjski sud odbio rješenjem od 27. srpnja 2018., u pobijanoj presudi posebno obrazloživši da je i navedeni dokazni prijedlog istaknut nakon zaključenja prethodnog postupka, a da se ne radi o dokaznom prijedlogu koji tuženik bez svoje krivnje nije mogao predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, kao i da izjave predloženog svjedoka sadržane u, spisu priloženom, članku Jutarnjeg lista nisu takvog sadržaja da bi bile odlučne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

 

              U žalbi tuženik ističe da je navedeni stav suda prvog stupnja pogrešan jer je tuženik tek nakon pripremnog ročišta saznao za okolnosti u odnose na koje je predložio saslušanje D. M., s obzirom da je ... 21. kolovoza 2017. objavio članak vezano za temu otpuštanja vatrogasaca koje je M. u M. zaposlio prije izbora.

Iz zapisnika s ročišta od 25. siječnja 2018. proizlazi da je tuženik predložio saslušanje D. M. kao svjedoka, posebno ne obrazlažući na koje konkretne okolnosti ga predlaže saslušati. Navedeni dokazni prijedlog uslijedio je, doduše, nastavno na tvrdnju punomoćnika tuženika da predaje u spis presliku članka J. l. od 21. kolovoza 2017. koji, kako navodi, sadrži izjave gradonačelnika Grada M. i sindikalnog povjerenika Ž. M. iz kojih je razvidno da je zapošljavanje 7 novih vatrogasaca dovelo na rub opstanka Javnu vatrogasnu postrojbu M.. Međutim, kada se analizira sadržaj navedenog članka ... pod naslovom "... otpušta 6 vatrogasaca koje je zaposlio M. prije izbora" (listovi 89-a tergo i 90 spisa), u kojem se navodi da: M. nema novca za financiranje šest vatrogasaca koje je zaposlila bivša, M. gradska vlast prije lokalnih izbora" odnosno: "u travnju je zaposleno sedam novih vatrogasaca, s time da je njih šest iznad minimalnih standarda", te imajući u vidu da su lokalni izbori u Republici Hrvatskoj, pa tako i u Gradu M., održani krajem svibnja i početkom lipnja 2017., slijedi zaključak da okolnosti koje tuženik spominje na ročištu (na kojem je predložio saslušanje D. M.) prilažući članak J. l. (da je zapošljavanje 7 novih vatrogasaca dovelo na rub opstanka Javnu vatrogasnu postrojbu M.) ne može biti od utjecaja za ovaj postupak jer je jasno da se tuženik nije mogao na spornoj konferenciji 27. svibnja 2016. osvrtati na činjenice (eventualnih nezakonitosti) koji bi se dogodile kasnije – u travnju/prije lokalnih izbora 2017. pa te okolnosti ne mogu ni na koji način ekskulpirati tuženika za sporne izjave. Zbog toga u tom smislu nisu povrijeđene odredbe ZPP niti je odbijanje ovog dokaznog prijedloga dovelo do nepravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, tim više što navedene okolnosti ni na koji način ne mogu biti od utjecaja na jednu od spornih izjava tuženika, koja se tiče upisa tužitelja na fakultet.

 

Što se tiče sadržaja spornih izjava tuženika S. G.-J. na tiskovnoj konferenciji 27. svibnja 2016., prvostupanjski sud pravilno je ocijenio istinitost i značaj istih, a posljedično i posljedice koje su one izazvale tužitelju B. P..

 

              Kod toga je sud prvog stupnja pravilno zaključio da tuženik nije dokazao istinitost svojih navoda da su B. P. i sekta M. oštetili Grad M. preko milijun kuna, pogodujući raznim svojim prijateljima s liste M., svojim rođacima i susjedima, i ujedno obrazložio da odluka Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa iz koje proizlazi da je tužitelj imenovanjem P. J. propustio zaštititi vlastitu vjerodostojnost i povjerenje građana u tijelu javne vlasti, čime da je počinio povredu čl. 5. st. 1. Zakona o sprječavanju sukoba interesa, ne dokazuje istinitost iznesene tvrdnje tuženika, tim više što članovi nadzornih odbora u Gradu M. nisu primali nikakvu novčanu naknadu. Stoga je opravdan zaključak prvostupanjskog suda da na taj način tužitelj nije oštetio Grad M., a imajući u vidu da je rješenjem od 20. srpnja 2016. (listovi 57 do 69 spisa) USKOK odbacio tuženikovu kaznenu prijavu protiv tužitelja zbog kaznenog djela zlouporabe službenog položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona, zaključivši da nije utvrđeno niti da bi bila ostvarena obilježja nekog drugog kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti, te da nema drugih dokaza za tvrdnju da je tužitelj oštetio Grad M. preko milijun kuna, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se radi o neistinitoj tvrdnji tuženika koja je podobna naštetiti časti i ugledu tužitelja.

 

              Tužitelj u svojem iskazu ističe da ga je od svih izjava tuženika kritične zgode najviše zasmetala ona da je upisao fakultet preko veze. Žalba tuženika problematizira stav prvostupanjskog suda da njegova izjava predstavlja tvrdnju o upisu na fakultet preko veze, ističući da tuženik "nije izrekao niti jednu uvredu niti neistinitu tvrdnju koja bi se odnosila na tuženika već je pozvao samog tužitelja da objasni okolnosti vezane za svoj upis na medicinski fakultet u M." te da izjava tuženika ničim ne insinuira da bi se radilo o nezakonitom ili nečasnom postupanju tužitelja.

 

              Žalbenim navodima takvog sadržaja isključivi cilj je oslobođenje od građanskopravne odgovornosti za štetu jer iz sadržaja sporne izjave: "Ovom prilikom još jednom, ali ja ću njemu dat malo više vremena, psihijatru dr. P., da definitivno kaže kako se upisao na Medicinski fakultet u M. i tko ga je upisao, jer slijedeći put kada bude pressica uskoro, onda će doći čovjek koji ga je upisao" nije moguće razumno zaključiti ništa drugo nego da tuženik aludira da se tužitelj na Medicinski fakultet u M. upisao neredovitim putem, odnosno "preko veze". Iz prozivanja tužitelja da kaže kako se upisao i tko ga je upisao nedvosmisleno proizlazi imputiranje nezakonitog upisa na fakultet, koje insinuacije tuženik dodatno osnažuje svojevrsnim obećanjem da će u protivnom na sljedeću tiskovnu konferenciju "doći čovjek koji ga je upisao". Na taj način tuženik nedvojbeno nije ostavio prostora za zaključak da je tužitelj fakultet upisao zakonitim i redovnim putem, nego je jasno implicirao da je tužitelj postupio na protuzakonit i neetičan način. Nijedan provedeni dokaz ne upućuje da bi sporni navodi tuženika bili istiniti, a znakovito je da u spisu nema podataka da bi tuženik i izvan sudskog postupka rekao koja bi osoba upisala tužitelja na fakultet odnosno da bi neka osoba potvrdila tvrdnje u tom pravcu.

 

              Radi se, dakle, o klevetničkim tvrdnjama (pritom ovaj sud ne ulazi u pitanje kaznene odgovornosti tuženika koja se utvrđuje po pravilima Kaznenog zakona) jer, kao što je navedeno, nema nikakvih dokaza koji bi upućivali da su one istinite, a koje tvrdnje su nesumnjivo podobne naštetiti časti, ugledu i dostojanstvu tužitelja. Iskaz tužitelja u tom smislu osnovano je prihvaćen kao uvjerljiv jer je logično i životno prihvatljivo da se tužitelj, kako navodi, osjećao nelagodno i nemoćno, da je osjećao tjeskobu, pritisak u grudima, bio pod stresom, kao i da je bio izložen pitanjima u tom pravcu. Tužitelj je Medicinski fakultet uspješno završio, što podrazumijeva brojna odricanja i ulaganje znatnog truda, pa je i zbog toga razumljivo da su ga ove tuženikove izjave osobito pogodile i povrijedile njegovu čast, ugled i dostojanstvo, a sve to tim više što se u modernom društvu informacije lako i brzo šire te je općepoznato da naknadni demantiji ili utvrđenja neistinitosti javnosti obznanjenih informacija ne dođu do svih kojima je prethodno priopćena dezinformacija.

 

              Izjave tuženika o upisa tužitelja na fakultet ne tiču se, uostalom, političke aktivnosti tužitelja, nego se odnose na privatan život tužitelja. Potpuno je jasno da je zaobilaženje redovitog postupka upisa na fakultet odnosno upisivanje "preko veze" nezakonito i moralno krajnje neprihvatljivo, stoga osoba koja u javnosti bude prokazana kao takva gubi kredibilitet te je takve tvrdnje moralno diskreditiraju.

 

              Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – u daljnjem tekstu: Ustav) jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli (čl. 38. st. 1.), time da sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito, između ostalog, slobodu govora i javnog nastupa, a pravo na slobodu izražavanja jamči i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 – u daljnjem tekstu: Konvencija), koja je u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila na snagu 5. studenog 1997., propisujući u čl. 10. st. 1. da svatko ima pravo na slobodu izražavanja te da to pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice.

 

Pravo na slobodu izražavanja potrebno je, međutim, tumačiti u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka, a to su sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav (čl. 3. Ustava).

 

Isto tako, Konvencija u daljnjoj odredbi čl. 10. st. 2. propisuje da, kako ostvarivanje tih sloboda (iz st. 1. istog članka) obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprečavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.

 

Tužitelj, kao političar, mora iskazivati veći stupanj tolerancije prema kritici javnosti nego što su to dužne privatne osobe koje nisu izložene javnosti. Za pluralno i demokratsko društvo od velike je važnosti osiguravanje prava na slobodu izražavanja, no to ne znači da se radi o apsolutnom pravu, nego je isto podložno ograničenjima.

 

Tuženikova izjava kojom je, kako je objašnjeno, moralno diskreditirao tužitelja dovodeći u pitanje zakonitost njegova upisa na Medicinski fakultet u M., povrijedila je tužiteljeva prava osobnosti, i to pravo na ugled, čast i dostojanstvo. Spornu izjavu treba smatrati izjavom o činjenici (nezakonitog upisa na fakultet), koja se pokazala neistinitom. Ista nije bila ni od kakvog doprinosa raspravi o javnom interesu jer se ne tiče političkog djelovanja  tužitelja, a dana je u vrijeme kada je upisani fakultet tužitelj već završio, tako da nisu vidljivi razlozi čime bi navedena izjava trebala doprinijeti raspravi od javnog interesa. Tuženik je, valja ponoviti, naveo da će na sljedeću tiskovnu konferenciju doći čovjek koji je upisao tužitelja, no to nikad nije realizirano, zbog čega se izjava tuženika može smatrati ničim potkrijepljenom glasinom, a osim toga, tuženik je navedenu izjavu dao na tiskovnoj konferenciji koju je on prethodno sazvao, a navodi s iste potom su objavljeni u medijima i tako postali dostupni širem krugu ljudi.

 

Zbog svega navedenog ovaj sud ocjenjuje pravilnim zaključak suda prvog stupnja da je upravo posljedično opisanom postupanju tuženika povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja, kao i da težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade neimovinske štete u iznosu od 20.000,00 kn. Ranije je navedeno da se tužitelj zbog izjava tuženika osjećao nelagodno i nemoćno, da je osjećao tjeskobu i pritisak u grudima, bio pod stresom, kao i da je došao u situaciju da treba odgovarati na pitanja kojima je u tom pravcu bio izložen. Kod toga nije od odlučnog značaja što tužitelj nije priložio medicinsku dokumentaciju u prilog svojim tvrdnjama jer medicinska obrada nije uvjet za zaključak o povredi prava osobnosti, već se isto može, što je i ovdje slučaj, dokazivati i drugim dokaznim sredstvima. Isto tako, kod takvog stanja stvari nije nužno niti provođenje psihijatrijskog vještačenja jer se povreda prava osobnosti nameće sama po sebi, a isto je, valja reći, i ustaljeno stajalište sudske prakse. Također, zaključak o povredi prava osobnosti ne mijenja niti činjenica da je tužitelj naknadno izabran za potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske i predsjednika Hrvatskog sabora, jer te okolnosti same po sebi ne znače da sporne izjave nisu povrijedile tužiteljevo pravo na čast, ugled i dostojanstvo, dok povreda prava osobnosti sama po sebi ne znači da bi tužitelj u budućnosti bio nesposoban obavljati odgovorne poslove.

 

Prema čl. 19. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – nastavno: ZOO) svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom (st. 1.), a pod pravima osobnosti u smislu ZOO razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. (st. 2.).

 

U čl. 1100. ZOO propisano je  da će sud, u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (st. 1.), time da će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (st. 2.).

 

Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, upravo dosuđeni iznos od 20.000,00 kn predstavlja, i po stavu ovog suda, adekvatnu satisfakciju za prouzročenu povredu prava osobnosti. S obzirom da je taj iznos ekvivalent težini povrede i okolnostima ovog slučaja, ne radi se o pretjeranoj sankciji za tuženika, dok s druge strane valja reći da je utemeljen na pravilnoj primjeni materijalnog prava na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Tužitelj svojom žalbom osporava pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja, prigovarajući da je prvostupanjski sud premalo cijenio značaj pretrpljenih duševnih boli, ukazujući da ga je tuženik napao na osobnoj razini, putem medija, nakon što je za tu svrhu sazvao tiskovnu konferenciju, da su izjave prenijeli i brojni drugi mediji, da je zbog toga tužitelj osjećao pritisak, tjeskobu i nelagodu i trpio stalne pozive osoba kojima je morao objašnjavati kako se upisao na fakultet, kao i da je cijeli pritisak utjecao i na njegov obiteljski život, no po ocjeni ovog suda sve utvrđene okolnosti, pa tako i da je tužitelj političar, opravdavaju dosuđenje upravo iznosa od 20.000,00 kn.

 

U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je neosnovan jer iz provedenog postupka dokazivanja nedvojbeno ne proizlazi da bi težina povrede prava osobnosti tužitelja i okolnosti slučaja bile takve da bi opravdale naknadu štete u iznosu koji prelazi onaj dosuđeni, a kod toga je ovaj sud uzeo u obzir i stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi N. l. d.d. protiv H. od 8. studenog 2018. (Zahtjev br. 2782/12) prema kojem mora postojati razuman odnos razmjernosti s pretrpljenom štetom. U toj presudi navedeno je da (tamo dosuđeni) iznos od 50.000,00 kn predstavlja 2/3 iznosa naknade neimovinske štete koju hrvatski sudovi određuju radi pretrpljenih duševnih boli zbog smrti brata ili sestre, uslijed čega da je teško prihvatiti da je šteta ugledu tamošnjeg tužitelja bila toliko ozbiljna da bi opravdala taj iznos naknade štete. Imajući u vidu sporne izjave tuženika i iskaz tužitelja, ovaj sud smatra da niti ovdje (neovisno o postojanju određenih razlikovnih elemenata u odnosu na predmet koji je ispitivan pred Europskim sudom za ljudska prava) ne postoje takve okolnosti koji bi opravdale naknadu neimovinske štete u iznosu višem od 20.000,00 kn, već da upravo navedeni iznos predstavlja pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete.

 

Navedenome se, s obzirom na referiranje tuženika u žalbi na odluke Europskog suda za ljudska prava U. M. G. protiv U. od 12. listopada 2005. i A. protiv R. od 14. listopada 2010., dodaje da je u konkretnom slučaju utvrđeno da se nije radilo samo o pretjeranim odnosno uvredljivim izjavama tuženika, nego o činjenično netočnim tvrdnjama, jer njihovu istinitost tuženik nije dokazao. Kod takvog stanja stvari, obrazloženog u ranijem dijelu ove presude, miješanje u tuženikovo pravo na slobodu izražavanja, osim što je utemeljeno na ZOO i ima legitiman cilj zaštite prava tužitelja, nužno je u demokratskom društvu.

 

Budući da se odluka o objavi presude u medijima, sadržana u toč. III. izreke pobijane presude, temelji na odredbi čl. 1099. ZOO, kojom je propisano da u slučaju povrede prava osobnosti oštećenik može zahtijevati, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravka, povlačenje izjave kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom naknadom, pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev je prihvaćen i u tom dijelu, što tuženik žalbom posebno ne osporava,  a kako pored svega navedenog nije počinjena niti koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP) te je pravilna i odluka o troškovima parničnog postupka, valjalo je slijedom svega navedenog, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužitelja i djelomično odbiti žalbu tuženika te potvrditi pobijanu presudu.

 

U Varaždinu 19. svibnja 2020.