- 1 -              Rev 3820/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3820/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz V., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici I. B., odvjetnici u Z., protiv tuženika V. o. d.o.o., V., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu K. & p. d.o.o. u Z., radi nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-653/2019-2 od 4. lipnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj Pr-51/18-22 od 22. ožujka 2019., u sjednici održanoj 19. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Tuženiku se ne dosuđuju troškovi sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-653/2019-2 od 4. lipnja 2019. potvrđena je presuda Općinskog suda u Zadru broj Pr-51/18-22 od 22. ožujka 2019. kojom je odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg mu je tuženik dao Odlukom od 3. svibnja 2018. zbog čega da mu nije prestao radni odnos kod tužitelja te nalaganje tuženiku vratiti tužitelja na posao sukladno Ugovoru o radu na radno mjesto "komunalni radnik" i ujedno tužitelju naloženo isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos 2.500,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja uz naknadu mu troškova postupka, podredno njezino ukidanje i vraćanje predmeta sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbijanje.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega se pravilnost iste može ispitati, posebno što je drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužitelja odgovorio na sve odlučne žalbene navode, davši za njih razumljive i prihvatljive razloge, sve u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a. Zbog toga nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a.

 

To što se drugostupanjski sud prihvaćajući činjenično utvrđenje iz prvostupanjske presude, sve polazeći od odredbe čl. 375. st. 5. ZPP-a pozvao na iste, ne može se smatrati izostankom razloga o odlučnim činjenicama, a kako to revident pogrešno smatra, a kada je to bilo zakonsko ovlaštenje drugostupanjskog suda u vrijeme donošenja pobijane presude. Pritom je drugostupanjski sud, a polazeći od žalbenih navoda tužitelja, obrazložio zašto je ocijenio dopuštenom odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, izrazivši pravno shvaćanje da izostanak tužitelja s posla, a bez da je taj izostanak valjano opravdao kao što je to ovdje bio slučaj, je u smislu odredbe čl. 101. Pravilnika o radu tuženika (dalje: Pravilnik) imao značaj osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, a zbog koje u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo opravdano očekivati da prije otkazivanja ugovora o radu tuženik kao poslodavac omogući tužitelju kao radniku iznošenje obrane, sve u smislu odredbe čl. 102. Pravilnika, zbog čega je ocijenjeno da je odluka o otkazu dopuštena, a sve vezano za odredbu čl. 119. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/17 – dalje: ZR).

 

Predmet spora je dopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu, a kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom od 3. svibnja 2018., a time i zahtjev tužitelja za njegovo vraćanje na rad kod tuženika.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog sa tuženikom 1. ožujka 2013. obavljao poslove građevinskog radnika sa dodatnim zaduženjima,

 

- da je 2. i 3. svibnja 2018. tužitelj izostao s posla ne izvijestivši o tome tuženika, time

 

- da je 2. svibnja 2018. tužitelj sa još 10-ak radnika tuženika se obratio liječniku ordinacije opće medicine V. žaleći se na umor i teškoće vezano za rad, te

 

- da ga je liječnica uputila na specijalistički pregled koji je obavljen 3. svibnja 2018. na Odjelu za psihijatriju Opće bolnice Z., te po obavljenom pregledu izdat nalaz liječnika prema kojem je kod tužitelja utvrđen uredan psihički status (status po sistemu b.o. – upisan u zdravstveni karton tužitelja) i nema indikacija za prijem na Odjel psihijatrije, te

 

- da tužitelj nije obavijestio tuženika o odlasku na specijalistički pregled niti ga obavijestio o razlozima izostanka s rada 2. i 3. svibnja 2018., niti u odnosu na ove zatražio korištenje slobodnih dana.

 

Na temelju prednjih utvrđenja, a polazeći od odredbe čl. 101. i čl. 102. Pravilnika te odredbe čl. 116. st. 1. i čl. 119. st. 2. ZR, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su zahtjev tužitelja odbili, ocijenivši da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju bila dopuštena.

 

U članku 12. Ugovora o radu sklopljenog između stranaka 1. ožujka 2013. propisano je da poslodavac ima pravo izvanredno otkazati ugovor o radu bez obveze poštivanja propisanog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako radnik povjerene poslove ne obavlja savjesno i odgovorno, odnosno ako počini povredu obveze iz radnog odnosa, koja je takve naravi da nastavak radnog odnosa čini nemogućim.

 

Odredbom čl. 101. Pravilnika, a koja uređuje pitanje izvanrednog otkaza ugovora o radu propisano je što se smatra osobito teškom povredom obveze iz radnog odnosa, pa se točkom 10. takvom povredom smatra: neopravdano uzastopno izostajanje s posla dva radna dana, odnosno neopravdano izostajanje s posla tri radna dana s prekidima unutar 12 mjeseci.

 

Prema odredbi čl. 102. Pravilnika prije izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem ili radom radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

Ta odredba Pravilnika jednaka je odredbi čl. 119. st. 3. ZR-a, dok je odredbom čl. 116. st. 1. ZR-a propisano da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Polazeći od citiranih odredbi, proizlazi da je tuženik kao poslodavac bio ovlašten izvanredno otkazati ugovor o radu tužitelju kao radniku ako se njegovo konkretno postupanje, a koje mu poslodavac stavlja na teret može podvesti pod jedan od razloga propisanih Pravilnikom ili Zakonom o radu, kao osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa.

 

Točno je da je tuženik u odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju njegov neopravdani izostanak s posla dva dana uzastopno ocijenio sudjelovanjem u nenajavljenom, a time i nedopušteno organiziranom štrajku. Međutim bez obzira na to je li izostanak 10-ak i više radnika tuženika s posla 2. i 3. svibnja 2018., među njima i tužitelja, sadržajno bila obustava rada (kako to tuženik smatra) ili ne, kod utvrđene činjenice:

 

- da je tužitelj 2. svibnja 2018., a bez da je obavijestio tuženika o postojanju razloga za to, samoinicijativno otišao k liječniku (a nije utvrđeno da se radilo o hitnoj, neodgodivoj potrebi za liječničkom pomoći!), a liječnik tužitelju nije otvorio bolovanje i dao doznake u svrhu pravdanja izostanka s posla,

 

- odnosno 3. svibnja 2018. tužitelj ponovno izostao s posla, a bez da je o tome obavijestio tuženika, time da ni nakon obavljenog specijalističkog liječničkog pregleda tužitelj nije ishodio doznake u svrhu pravdanja izostanka s posla dva dana uzastopno,

 

nameće se ocjena da je takvo postupanje tužitelja imalo obilježje osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa propisane toč. 10. čl. 101. Pravilnika jer se radilo o neopravdanom uzastopnom izostanku s posla dva radna dana. Pritom treba imati na umu i odredbu čl. 86. Pravilnika kojom je u stavku 2. propisano da za vrijeme trajanja radnog vremena radnik ne smije napustiti svoje radno mjesto niti se udaljiti iz radnih prostorija ako to priroda posla ne zahtijeva, niti obustaviti rad bez opravdanog razloga ili posebnog odobrenja nadređene osobe; odnosno odredbu stavka 3. tog članka prema kojoj u slučaju spriječenosti dolaska na rad radnik je dužan obavijestiti neposredno nadređenu osobu o razlozima spriječenosti najkasnije u roku od 24 sata od njihova nastanka, osim ako je to nemoguće učiniti iz objektivnih razloga ili više sile, u kojem slučaju je obavješćivanje dužan izvršiti odmah po prestanku razloga koji su onemogućili obavješćivanje.

 

U konkretnom slučaju tužitelj je 2. svibnja 2018. napustio radno mjesto te obustavio rad bez opravdanog razloga odnosno bez da je za to prethodno dobio odobrenje nadređene osobe, kao što i zbog odlaska na specijalistički pregled 3. svibnja 2018., a time spriječenosti dolaska na rad, nije obavijestio neposredno nadređenu osobu o tome najkasnije u roku 24 sata, a bez da su za to postojali objektivni razlozi ili viša sila, a kod činjenice da nakon tako obavljenog specijalističkog pregleda tužitelju nije određeno bolovanje odnosno izdate doznake kojima bi naknadno opravdao izostanak s posla. U skladu s navedenim, a sagledavajući konkretne okolnosti u kojima je došlo do neopravdanog izostanka tužitelja s posla, ocijeniti je da je tuženik doista izgubio povjerenje u tužitelja kao radnika, zbog čega nastavak radnog odnosa kod istog nije moguće, kao i ocijeniti da doista nije bilo opravdano očekivati da tuženik kao poslodavac u takvim okolnostima omogući tužitelju iznošenje obrane, posebno što se tužitelj oglušio o prethodne pozive tuženika da se odazove na rad, pa su ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 102. Pravilnika, odnosno čl. 119. st. 3. ZR, koje opravdavaju konkretno postupanje tuženika.

 

Slijedom navedenog, reviziju je trebalo odbiti sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Tuženiku nisu priznati troškovi sastava odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tužitelja.

 

Zagreb, 19. svibnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.