- 1 -              Rev-x 453/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 453/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice-protutuženice S. V. iz Z., OIB:…, II-tužiteljice-protutuženice B. M. iz Z., OIB:… i III-tužiteljice-protutuženice A. K. iz R., OIB:…, koje sve zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica u Z., protiv tuženice-protutužiteljice O. P., koju zastupa punomoćnik G. N., odvjetnik u P., po tužbi radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe i po protutužbi radi zaštite od uznemiravanja, odlučujući o reviziji tužiteljica-protutuženica protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-767/13-2 od 6. veljače 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-371/04 od 27.prosinca 2012., u sjednici dana 19. svibnja 2020.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-767/13-2 od 6. veljače 2015. se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Zadru presudom poslovni broj P-371/04 od 27.prosinca 2012. sudio je:

 

„I Utvrđuje se da su tužiteljice S. V., OIB:…, B. M., OIB:… i A. K., OIB:…, suvlasnice svaka za 1/3 dijela čest. zem. 143/236 k.o. P. površine 3875 m2 na skici sudskog očevida od dana 25. listopada 2005. godine označeno narančastom bojom, te dijela čest. zem. 143/125 k.o. P. površine 3000 m2 na skici sudskog očevida od dana 25. listopada 2005. godine označeno žutom bojom, obje čestice nastale od osnovne čest. zem. 143/125 k.o. P., a ona od čest. zem. 143/22 k.o. P., što je tuženik dužan priznati i trpjeti da se tužiteljice uknjiže kao suvlasnice svaka za 1/3 dijela čest. zem. 143/236 k.o. P. površine 3875 m2 na skici sudskog očevida od dana 25. listopada 2005. godine označeno narančastom bojom, te dijela čest. zem. 143/125 k.o. P. površine 3000 m2 na skici sudskog očevida od dana 25. listopada 2005. godine označeno žutom bojom, uz brisanje toga prava sa imena tuženika uz naknadu parničnog troška u iznosu od 17.745,00 kn, sve u roku od 15 dana.

 

II Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:

 

Nalaže se tužiteljicama-protutuženicama da prestanu sa svojatanjem i istupe iz posjeda dijela čest. 143/125 k.o. P. u površini od 3000 m2 i to dijela koji je na skici sudskog očevida od 25. listopada 2005. godine izrađena po vještaku geometru T. Ć., označen žutom bojom, dijela čest. 143/236 k.o. P. u površini od 3875 m2 i to dijela koji je na skici sudskog očevida od 25. listopada 2005. godine izrađenoj po vještaku geometru T. Ć. označen narančastom bojom i dijela nekretnine površine 95 m2 i to dijela koji je na skici sudskog očevida od 25. listopada 2005. godine izrađenoj po vještaku geometru T. Ć. označen plavom bojom te da iste nekretnine slobodne od osoba i stvari predaju u posjed tuženoj-protutužiteljici O. P. uz naknadu parničnog troška, sve u roku od 15 dana.“

 

Županijski sud u Zadru presudom poslovni broj Gž-767/13-2 od 6. veljače 2015. prihvatio je žalbu tuženice-protutužiteljice (dalje u tekstu: tuženica), te je odbio tužbeni zahtjev tužiteljica-protutuženica (dalje u tekstu: tužiteljice) naveden u toč. I. izreke prvostupanjske presude (točka 1. izreke).

 

Tom presudom je preinačenjem prvostupanjske presude prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženice iz točke II. prvostupanjske presude (toč. 2. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude iz točke 1. tužiteljice su podnijele i to:

 

-              protiv dijela presude iz toč. 1. izreke redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19), i izvanrednu reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP,

 

-              protiv dijela presude iz toč. 2. izreke izvanrednu reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Redovnom revizijom tužiteljice pobijanju presudu u toč 1. izreke zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U izvanrednoj reviziji podnesenoj protiv presude u toč. 1. i toč. 2. izreke tužiteljice su navele da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predložile su da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovni postupak ili podredno da preinači drugostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, a odbije protutužbeni zahtjev.

 

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija je nedopuštena.

 

Vijeće ovog revizijskog suda je prije odluke o osnovanosti revizije ispitalo njezinu dopuštenost imajući na umu da je protiv dijela presude iz toč 1. izreke podnesena i redovna i izvanredna revizija, a protiv toč. 2. izreke samo izvanredna revizija, te da izvanrednu reviziju stranke mogu podnijeti protiv drugostupanjske presude samo ako protiv nje ne mogu podnijeti redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP.

 

Stoga je prvenstveno ispitana dopuštenost redovne revizije koju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP mogu podnijeti protiv drugostupanjske presude: 1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna; 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa; 3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP.

 

Presuda iz toč. 1. izreke drugostupanjske presude nije presuda iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP, pa jer za dopuštenost redovne revizije mjerodavan vrijednosni kriterij koji u ovom slučaju, suprotno tvrdnji tužiteljica, nije ispunjen.

 

Tužbeni zahtjev o kojemu je odlučeno toč. 1. izreke ne odnosi ne na novčanu svotu, pa je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio (čl. 40. st. 2. ZPP), dakle 101.000,00 kn. Međutim u ovom slučaju je prvostupanjski sud rješenjem odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 10.000,00 kuna, što je u ovom slučaju i mjerodavna vrijednost predmeta spora tužbenog zahtjeva.

 

Tužiteljice su na ročištu na kojemu je sud odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 10.000,00 kuna naknadno naznačile vrijednost predmeta spora u iznosu od 201.000,00 kuna, što sud nije prihvatio jer je odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 10.000,00 kuna.

 

Nije utemeljena tvrdnja tužiteljica da je u ovom slučaju, sukladno pravnom shvaćanju Ustavnog suda RH U-III-727/2020, mjerodavna naknadno naznačena vrijednost predmeta spora u iznosu od 201.000,00 kuna.

 

Naime, shvaćanje u navedenoj odluci Ustavnog suda RH je zauzeto u procesno drugačijoj situaciji pred prvostupanjskim sudom, jer je u tom predmetu ustavni sud pošao od utvrđenja da tužitelj nije u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora, ali je sud postupio po čl. 40. st. 4. ZPP te je rješenjem odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 510.000,00 kuna čime je bio ispunjen vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije.

 

Sve ako bi se i uzelo da je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju su tužiteljice naknadno naznačile u iznosu od 201.000,00 kuna, nije ispunjen vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije propisan čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, jer na strani tužitelja postoje tri osobe, a ne radi se o jedinstvenim suparničarima. Stoga bi se i ta naknadno naznačena vrijednost predmeta spora po čl. 37. st. 2. ZPP dijelila na tri tužiteljice, pa bi u odnosu na svaku od njih VPS iznosila 67.000,00 kuna, što ne daje pravo tužiteljicama na redovnu reviziju.

 

U ovom slučaju se dakle ne radi niti o identičnoj procesnoj situaciji glede dopuštenosti revizije u odnosu na procesnu situaciju na temelju koje je donesena Odluka Ustavnog suda RH broj U-III-2325/2012.

 

U odnosu na izvanrednu reviziju protiv točke 1. izreke drugostupanjske presude:

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, od kojih su neki razlozi važnosti navedeni u toj odredbi samo primjerice.

 

U reviziji iz navedene odredbe stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U izvanrednoj reviziji protiv dijela presude iz toč. 1. izreke kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za utvrđenje prava vlasništva tužiteljice nisu određeno naznačile ni jedno pravno pitanje.

 

Podredno se napominje da je ovaj sud našao kako tvrdnje tužiteljica da se pobijana presuda u navedenom dijelu temelji na pravnom shvaćanju koje nije u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim u presudama Vrhovnog suda RH Rev-1541/1996 i Rev-642/86 ne odgovaraju stanju spisa.

 

Presuda Vrhovnog suda RH broj Rev-642/86 se temelji na pravnom shvaćanju da nedostatak upisa kmetskog prava sam po sebi nije dokaz da to kmetsko pravo nije postojalo.

 

U pobijanoj presudi nije izneseno pravno shvaćanje da je nedostatak upisa kmetskog prava na određenom zemljištu sam po sebi dokaz da to kmetsko pravo nije postojalo. U obrazloženju je navedeno da tužiteljice nisu dokazale upis kmetskog prava njihovog prednika, ali je također utvrđeno da one nisu ni drugim dokaznim sredstvima dokazale postojanje kmetskog prava njihovog prednika, a nisu dokazale ni posjedovanje predmetnih nekretnina neprekinutim nizom sve do tužiteljica, kao nasljednica iza pok. S. I., ud. P.. I. I..

 

Nadalje, pogrešno se tužiteljice pozivaju na pravno shvaćanje na kojemu se temelji presuda Vrhovnog suda RH broj Rev-1541/1996, a koje glasi: „Okolnost da te nekretnine (nap. ranije u posjedu prednika tužitelja-kmeta) nisu bile u popisu ostavinske imovine njihovog prednika u tijeku ostavinske rasprave, nije od značaja za presuđivanje predmetnog spora. Ove nekretnine tretiraju se kao naknadno pronađena ostavinska imovina (za koju se za vrijeme donošenja rješenja o nasljeđivanju nije znalo), pa se o njoj može raspraviti naknadno, a u parnici zato jer tuženi ne priznaju nasljednicima pravo na toj imovini (čl. 232. i 224. Zakona o nasljeđivanju).“

 

U ovoj parnici, prema utvrđenju drugostupanjskog suda, tužiteljice nisu dokazale postojanje kmetskog prava svojega prednika u odnosu na nekretnine navedene u presudi, pa se te nekretnine ne mogu tretirati kao naknadno pronađena ostavinska imovina za koju se za vrijeme donošenja rješenja o nasljeđivanju nije znalo, a nije ni pokrenut odgovarajući postupak u kojemu bi se naknadno raspravilo o predmetnoj nekretnini.

 

Samim time za rješenje spora nije odlučno pravno shvaćanje u navedenoj presudi ovog revizijskog suda.

 

U odnosu na izvanrednu reviziju protiv dijela presude iz točke 2, izreke:

 

Tužiteljice su u reviziji protiv dijela presude iz toč. 2. izreke, kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu, naznačile tri pravna pitanja, ali nisu određeno naznačile razloge važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Stoga izvanredna revizija ne udovoljava formalnim kriterijima dopuštenosti te je valjalo odbaciti redovnu reviziju po čl. 392. st. 1. ZPP, a izvanrednu reviziju po čl. 392.b. st. 2 ZPP.

 

Zagreb, 19. svibnja 2020.