REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 26 Pž-1356/2017-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Maja Bilandžić, u pravnoj stvari
tužitelja JUŠTINA d.o.o., Pakoštane, Kraljice Jelene 78, OIB 30462513878, kojeg zastupa
punomoćnik Jakov Bačić, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d.
(ranije: JADRANSKO OSIGURANJE d.d.), Zagreb, Listopadska 2, OIB 94472454976, kojeg
zastupa punomoćnik Ivica Ćosić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o.,
Zagreb, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u
Zagrebu poslovni broj P-808/2014 od 13. siječnja 2017., 18. svibnja 2020.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u
Zagrebu poslovni broj P-808/2014 od 13. siječnja 2017. u dijelu točke I. njezine izreke kojim
je naloženo tuženiku platiti tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 60.306,39 kn od 25.
svibnja 2012. do isplate.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u
Zagrebu poslovni broj P-808/2014 od 13. siječnja 2017. u dijelu točke III. njezine izreke
kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od

14.026,23 kn i u dijelu točke IV. njezine izreke kojim se nalaže tužitelju isplatiti tuženiku
trošak parničnog postupka u iznosu od 3.147,65 kn s pripadajućom zakonskom zateznom
kamatom tekućom od 13. siječnja 2017. do isplate u roku od 8 dana.

III. Uvažava se tužiteljeva žalba i preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu
poslovni broj P-808/2014 od 13. siječnja 2017.:

1. U točki III. njezine izreke u dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.365,25 kn i sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 4.365,25 kn (četiritisućetristošezdesetpet kuna i dvadesetpet lipa) u roku od 8 dana.

Poslovni broj: 26 Pž-1356/2017-3 2

2. U točki IV. njezine izreke u dijelu kojim se nalaže tužitelju isplatiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 377,79 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u
iznosu od 377,79 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 2.630,50 kn.

V. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 1.576,00 kn.

r i j e š i o j e

Odbacuje se kao nedopuštena tužiteljeva žalba protiv točaka II. i V. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-808/2014 od 13. siječnja 2017.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-808/2014 od 13. siječnja 2017.
naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 60.306,39 kn sa zakonskom zateznom
kamatom tekućom od 25. svibnja 2012. do isplate (točka I. izreke), naloženo je tuženiku
platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 11.046,52 kn u roku od 8 dana (točka II. izreke),
odbijen je tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova u iznosu od 18.391,48 kn
(točka III. izreke), naloženo je tužitelju platiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.525,44
kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka IV. izreke), odbijen je tuženik sa
zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 11.474,56 kn (točka V. izreke) te je
rješenjem od istog dana utvrđeno da je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev u dijelu
kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 40.693,61 kn s
pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Protiv te presude tužitelj je podnio žalbu protiv rješenja o troškovima postupka.
Tužitelj smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom odmjeravanja
troškova postupka kao i uspjeha stranaka u sporu, da mu je sud neosnovano za zastupanje na
ročištima od 26. studenog 2014., 3. ožujka 2015., 20. ožujka 2015. i 5. srpnja 2016. priznao
samo pola Tarife, odnosno samo 100 bodova smatrajući da se na istima raspravljalo samo o
procesnim pitanjima sukladno Tbr. 9.2 Tarife, navodeći da su suprotno stajalištu
prvostupanjskog suda stranke raspravljale o glavnoj stvari te smatra da mu je za citirana
ročišta trebalo priznati trošak sukladno Tbr. 9.1. Tarife. Isto tako da mu je sud pogrešno
odmjerio trošak postupka i s obzirom na uspjeh stranaka u sporu, navodeći da u situaciji kada
je tuženik osporavao osnovu tužbenog zahtjeva u potpunosti zbog čega su nastali troškovi
parničnog postupka, tužitelju je trebalo priznati takve troškove u cijelosti, bez obzira na visinu
dosuđenog iznosa. Tužitelj smatra da je sud pogrešno utvrdio uspjeh stranaka gledajući samo
kvantitativni uspjeh te da je tužitelj u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev uspio u
cijelosti pa nije jasno zbog čega sud uspjeh stranaka u odnosu na sve troškove postupka cijeni
kroz uspjeh tužitelja u omjeru od 59,71%, odnosno kroz uspjeh tuženika u omjeru od 40,29%.
Tužitelj navodi da je sud pogrešno odmjerio troškove tužitelju i u pogledu troškova predujma

Poslovni broj: 26 Pž-1356/2017-3 3

za provođenje vještačenja, da je trošak prometnog vještačenja radi utvrđivanja visine
tužbenog zahtjeva bio nužan i opravdan te je isti trebalo tužitelju priznati u cijelosti, a ne
procjenjivati kroz uspjeh stranaka u sporu. Predlaže preinačiti pobijanu odluku o trošku.

Tuženik je podnio žalbu protiv dijela točke I. izreke presude, i to u odnosu na početak
tijeka zateznih kamata, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne
primjene materijalnog prava. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio
materijalno pravo kada je obvezao tuženika da plati tužitelju na ime naknade imovinske
nenovčane nereparirane štete zatezne kamate za period prije donošenja prvostupanjske
presude, navodeći da budući da se ovdje radi o tzv. totalnoj šteti koja nije reparirana, a ta šteta
postaje novčanom tek kada se na pravno obvezujući način iskaže u novcu, a to je dan
presuđenja. Tuženik navodi da se temeljem čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima šteta
nadoknađuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, stoga i zatezne kamate na tu
štetu teku od dana presuđenja kada je ista na pravno obvezujući način iskazana u novcu.
Predlaže preinačiti presudu na način da sud odbije tužitelja sa zatraženim zateznim kamatama
za period prije donošenja prvostupanjske presude.

Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika navodeći da Zakon o obveznim osiguranjima u
prometu kao specijalni zakon propisuje tijek zatezne kamate na imovinsku štetu od
podnošenja odštetnog zahtjeva. Predlaže odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potražuje
trošak sastava odgovora na žalbu.

Pobijana presuda ispitana je sukladno odredbama čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom
postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,
96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u
žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,

4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

U tijeku postupka je provedeno vještačenje na okolnost visine štete te je sud prihvatio
kao stručan nalaz vještaka u kojemu je vještak naveo da troškovi popravka parkirališne
opreme u iznosu od 95.670,00 kn premašuju utvrđeni limit popravka u iznosu od 19.505,16
kn te je zaključak vještaka da popravak predmetne parkirališne opreme nije tehnički i
ekonomski opravdan, pri čemu je na predmetnoj parkirališnoj opremi nastupila potpuna ili
totalna šteta u iznosu bez PDV-a od 60.306,39 kn. Sud je tijek zakonskih zateznih kamata na
navedeni iznos utvrdio primjenom odredbe čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u
prometu („Narodne novine“ broj 151/05) i uzimajući u obzir nespornu činjenicu da se tužitelj
obratio tuženiku sa zahtjevom za naknadu štete dopisom od 24. svibnja 2012. te da isplata
štete nije izvršena u prethodno navedenim rokovima pa je sud ocijenio da tužitelju pripada
pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku. Sud je
tužitelju sve priznate troškove dosudio prema razmjernom uspjehu u sporu za 59,71%, dok je
tuženiku sve priznate troškove u postupku dosudio prema razmjernom uspjehu u sporu za
40,29%.

Tuženikova žalba nije osnovana.

Sukladno čl. 12. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“
broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: Zakon o obveznim osiguranjima u prometu),
odgovorni osiguratelj je dužan u roku od 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva utvrditi

Poslovni broj: 26 Pž-1356/2017-3 4

osnovanost i visinu toga zahtjeva te dostaviti podnositelju zahtjeva: 1. obrazloženu ponudu za
naknadu štete, ako su odgovornost za naknadu štete te visina štete nesporne, ili 2. utemeljen
odgovor na sve točke iz odštetnog zahtjeva u slučaju ako su odgovornost za naknadu štete ili
visina štete sporne.

U slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete ili nespornog iznosa naknade štete,
u roku iz st. 1. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, odnosno uz dužni
nesporni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate, i to od dana podnošenja
odštetnog zahtjeva (čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu).

Pored nesporne činjenice podnošenja tužiteljeva odštetnog zahtjeva tuženiku 24.
svibnja 2012. prije podnošenja tužbe, kao i činjenice da isplata štete nije izvršena u
navedenom roku, tužitelju, s obzirom na citirane odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u
prometu pripada pravo na zateznu kamatu od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku,
neovisno o tome je li šteta popravljena, a ne tek od podnošenja tužbe, kako to pogrešno
smatra tuženik.

Stoga je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u točki I. izreke.

Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana.

Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, sud je pravilnom primjenom materijalnog
prava za zastupanje na ročištima od 26. studenog 2014., 3. ožujka 2015., 20. ožujka 2015. i 5.
srpnja 2016. priznao tužitelju za svako ročište 100 bodova sukladno Tbr. 9.2. Tarife o
nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14,
118/14 i 107/15; dalje: Tarifa), obzirom da je iz zapisnika s održanih ročišta vidljivo da se na
istima raspravljalo samo o procesnim pitanjima.

U odnosu na tužiteljev žalbeni navod da je tužitelj u odnosu na konačno postavljeni
tužbeni zahtjev uspio u cijelosti pa da nije jasno zbog čega je sud uspjeh stranaka u sporu u
odnosu na sve troškove postupka cijenio kroz uspjeh tužitelja u omjeru 59,71% odnosno kroz
uspjeh tuženika u omjeru 40,29%, valja reći kako se tijekom postupka mijenjala vrijednost
predmeta spora.

Iz spisa proizlazi da je vrijednost predmeta spora u tužbi iznosila 101.000,00 kn, a
podneskom od 17. ožujka 2016. tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 60.306,39 kn.
Smanjenje tužbenog zahtjeva ima učinak povlačenja tužbe, a prilikom obračuna troškova ima
učinak tužiteljevog neuspjeha u sporu. Prema tome, razmjer uspjeha stranaka u sporu se
mijenjao tijekom postupka (tužitelj s 59,71% na 100%, a tuženik s 40,29% na 0% uspjeha u
sporu).

Stoga je prvostupanjski sud o troškovima postupka nastalim do 17. ožujka 2016.
pravilno odlučio prema omjeru uspjeha stranaka u sporu, utvrdivši da je tužitelj uspio s
59,71%, a tuženik s 40,29%.

Prema razmjernom uspjehu u sporu valjalo je tužitelju priznati sljedeće troškove:
sastavljanje tužbe od 3. travnja 2014. u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 8.1. Tarife), za zastupanje
na ročištu od 26. studenog 2014. u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 9.2. Tarife), za zastupanje na

Poslovni broj: 26 Pž-1356/2017-3 5

ročištu od 3. ožujka 2015. u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 9.2. Tarife), za zastupanje na ročištu
od 20. ožujka 2015. u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 9.2. Tarife), za sastavljanje podneska od 8.
srpnja 2014. u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 8.1. Tarife), za sastavljanje podneska od 8. rujna

2015. u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 8.1. Tarife) sve uvećano za PDV 25% što iznosi

14.062,50 kn, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 1.360,00 kn pa sukladno razmjernom
uspjehu u sporu (59,71%) trošak koji valja priznati tužitelju do 17. ožujka 2016. iznosi

9.208,77 kn.

Međutim, odluka suda o parničnim troškovima nastalim nakon 17. ožujka 2016.
donesena je uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, obzirom da je tužitelj nakon smanjenja
tužbenog zahtjeva u cijelosti uspio u sporu.

Prema takvom uspjehu u sporu tužitelju je valjalo priznati sljedeće troškove: za
zastupanje na ročištu od 5. srpnja 2016. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9.1. Tarife), za
zastupanje na ročištu od 24. studenog 2016. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9.1. Tarife), za
pristup na ročište za objavu od 13. siječnja 2017. u iznosu od 500,00 kn, za trošak sastavljanja
podneska od 17. ožujka 2016. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8.1. Tarife) što uvećano za PDV
25% iznosi 3.750,00 kn. Tome valja pridodati iznos pristojbe na presudu u iznosu od 953,00
kn te trošak predujma za vještačenje u iznosu od 1.500,00 kn pa osnovan trošak iznosi

6.203,00 kn.

Suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, ocjena je ovoga suda kako je trošak
prometnog vještačenja radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva bio nužan i opravdan te je
isti trebalo tužitelju priznati u cijelosti, neovisno o razmjeru uspjeha u sporu.

Nadalje, budući da je trošak sudske pristojbe na presudu odmjeren prema vrijednosti
predmeta spora nakon smanjenja tužbenog zahtjeva te obzirom da je tužitelj nakon smanjenja
tužbenog zahtjeva u cijelosti uspio u sporu, valjalo je tužitelju trošak sudske pristojbe na
presudu dosuditi prema stopostotnom uspjehu u sporu, a ne prema razmjernom uspjehu u
sporu, kako je to pogrešno učinio prvostupanjski sud.

Sveukupno je tužitelju dakle valjalo priznati trošak u iznosu od 15.411,77 kn.

Tuženiku je prema razmjernom uspjehu u sporu do 17. ožujka 2016. valjalo priznati
sljedeće troškove: trošak sastava odgovora na tužbu od 25. svibnja 2014. u iznosu od 2.500,00
kn (Tbr. 8.1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu od 26. studenog 2014. u iznosu od 1.250,00
kn (Tbr. 9.2. Tarife), trošak zastupanja na ročištu od 3. ožujka 2015. u iznosu od 1.250,00 kn
(Tbr. 9.2. Tarife), trošak zastupanja na ročištu od 20. ožujka 2015. u iznosu od 1.250,00 kn
(Tbr. 9.2. Tarife), što uvećano za PDV 25% iznosi 7.812,50 kn te razmjerno uspjehu u sporu
od 40,29% tuženiku je valjalo priznati trošak u iznosu od 3.147,65 kn.

Tuženiku ne pripada naknada troškova za zastupanje na ročištu od 5. srpnja 2016. i za
zastupanje na ročištu od 24. studenog 2016. jer je nakon toga i prema ovoj drugostupanjskoj
odluci tužitelj uspio u sporu u cijelosti.

Sveukupno je dakle tuženiku valjalo priznati trošak u iznosu od 3.147,66 kn s
pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Poslovni broj: 26 Pž-1356/2017-3 6

Stoga je, na temelju čl. 368. st. 2. i čl. 373. t. 3. ZPP-a valjalo odlučiti kao pod točkama II. i III. izreke.

Tužitelj je uspio sa žalbom u razmjerno neznatnom dijelu i to dijelu koji se tiče
sporednog zahtjeva (trošak postupka) koji ne čini vrijednost predmeta spora koja je relevantna
za određivanje nagrade za sastav tog podneska (čl. 35. ZPP-a) pa mu ne pripada trošak sastava
žalbe (čl. 166. st. 2. ZPP-a). Stoga je odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude.

Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada niti trošak sastava žalbe (čl. 166. st. 2. ZPP-a).

Budući da trošak odgovora na žalbu nije potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, odlučeno je kao u točki V. izreke ove presude.

Tužiteljeva žalba nije dopuštena protiv točaka II. I V. izreke presude. Točkom II.
izreke presude tužitelj je uspio sa svojim zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od

11.046,52 kn, dok je točkom V. tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u
iznosu od 11.474,56 kn pa tužitelj nema pravnog interesa pobijati odluku u tim dijelovima.

Stoga je, na temelju odredbe čl. 380. t. 1. u vezi sa čl. 358. st. 3. Zakona o parničnom postupku, riješeno kao u izreci drugostupanjskog rješenja.

Zagreb, 18. svibnja 2020.

Sutkinja Maja Bilandžić