Poslovni broj: 26 Pž-250/2018-3

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 26 Pž-250/2018-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Maja Bilandžić, u pravnoj stvari tužitelja H. d.d., B., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik J. R., odvjetnik u B., protiv tuženika B. B. V. d.o.o., B., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik u B., radi isplate iznosa od 474.203,31 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-577/2015-21 od 20. studenog 2017., 18. svibnja 2020.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-577/2015-21 od 20. studenog 2017.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-577/2015-21 od 20. studenog 2017. u točki 1. izreke ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. K. poslovni broj Ovrv-375/2015 od 23. ožujka 2015. kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 474.203,31 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te kojim se nalaže tuženiku isplatiti troškove ovršnog postupka u iznosu od 12.575,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je u točki 2. izreke naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.875,00 kn.

Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj iz svih žalbenih razloga. Tužitelj navodi kako je sklapanjem ugovora o cesiji broj 101001.013 od 13. prosinca 2013. doista ustupio svoje potraživanje društvu E. F. d.o.o., međutim, da to ne znači da je sklapanjem tog ugovora tužitelj kao cedent bez ikakvih obaveza prema cesionaru. Nadalje, ističe da tužitelj kao cedent odgovara cesionaru za naplatu dugovanja i da je zato cesionar E. F. d.o.o. pozvao tužitelja i tuženika dopisom od 10. veljače 2015. da će pokrenuti prisilnu naplatu ukoliko se dugovanje ne podmiri i da je tužitelj tada, da bi izbjegao ovrhu, platio dugovanje koje je trebao platiti tuženik. Tužitelj obrazlaže da je imao interes platiti iznos od 17.328,81 kn pozivajući se na odredbu čl. 91. ZOO-a. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno, ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 11.562,50 kn.

Žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu sukladno odredbama čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnoga prava, žalbeni sud nalazi da je presuda pravilna i zakonita.

U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi ni u pobijanoj presudi nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti.

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 474.203,31 kn. Navedeno
potraživanje tužitelj je iskazao u izvodu iz poslovnih knjiga na način da se isto sastoji od otvorenih stavaka: 1. dug po Ugovoru o cesiji broj 101001-013 i Aneksa broj 1 Ugovora o cesiji br. 100101.013 u iznosu od 456.874,50 kn, 2. dug po isplaćenom iznosu od 17.328,81 kn po Ugovoru o cesiji br. 100101.013 koji je uplatio tužitelj umjesto tuženika po opomeni društva E. F. d.o.o.

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti jer je ocijenio osnovanim
tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije budući da je tužiteljeva tražbina prema
tuženiku ustupljena pa tužitelj više nije ovlašten od tuženika zahtijevati ispunjenje tražbine koja je ustupljena novom vjerovniku E. F. d.o.o. Također, sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za isplatu iznosa od 17.328,81 kn koji je tužitelj platio novom vjerovniku pozivajući se na spomenuti Ugovor o cesiji s obrazloženjem da tuženikova obveza prema E. F. d.o.o. nije obveza koja proizlazi iz zakona, već je riječ o ugovornoj obvezi pa tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati naknadu tog iznosa.

Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da među strankama nije sporno da je tužitelj svoju tražbinu prema tuženiku u iznosu od 474.203,31 kn prenio na trgovačko društvo E. F. d.o.o. Ugovorom o cesiji broj 101001.013 od 31. prosinca 2013. (dalje Ugovor o cesiji) te da je tuženik u tom Ugovoru potvrdio da je obaviješten o ustupu tražbine.

Prije svega, da bi se razriješilo sporno pitanje aktivne legitimacije tužitelja u ovom
postupku, potrebno je utvrditi o kojoj vrsti ustupa tražbine (cesije) je riječ u ovom predmetu.
Sukladno čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO), vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Ovo je tzv. redovita cesija.

Međutim, potrebno je istaknuti kako postoje i posebni slučajevi ustupanja tražbine, i to: 1. ustupanje umjesto ispunjenja, 2. ustupanje radi ispunjenja i 3. ustupanje radi osiguranja.

O ustupanju umjesto ispunjenja je riječ kada dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze
ustupi vjerovniku svoju tražbinu ili jedan njezin dio te se u tom slučaju sklapanjem ugovora o
ustupanju dužnikova obveza gasi do iznosa ustupljene tražbine (čl. 88. st. 1. ZOO-a), dok u
slučaju ustupanja radi ispunjenja dužnik ustupa svome vjerovniku svoju tražbinu samo radi

ispunjenja, i njegova se obveza gasi, odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu (čl. 88. st. 2. ZOO-a).

U slučaju ustupanja radi ispunjenja dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kad je obaviješten o ustupanju (čl. 88. st. 4. ZOO-a).

Iz spisa je vidljivo da su tužitelj u svojstvu cedenta (ustupitelja tražbine) i E. F. d.o.o. u svojstvu cesionara (primatelja tražbine) sklopili Ugovor o cesiji (str. 29. spisa) i Aneks Ugovora o cesiji broj 101001.013 od 4. srpnja 2014., dalje: Aneks Ugovora o cesiji (str. 31. spisa). Potpisnik istog Ugovora je i cesus (dužnik), a koji je tuženik u ovom postupku. Člankom 1.1. Ugovora o cesiji ugovorne strane suglasno utvrđuju da cedent ima potraživanja prema cesusu na temelju obrasca dokumenta „Konto kartica otvorenih stavaka“ u ukupnom iznosu od 474.203,31 kn. Potpisom istog Ugovora cedent cedira cesionaru potraživanja prema cesusu na temelju obrasca dokumenta „Konto kartica otvorenih stavaka“ u ukupnom iznosu od 474.203,31 kn (čl. 1.3. Ugovora o cesiji). Iznos naznačen u čl. 1.3. cesus je dužan platiti isključivo na račun cesionara (čl. 2.1. Ugovora o cesiji).

Iz sadržaja spomenutog Ugovora o cesiji i Aneksa Ugovora o cesiji, kao niti iz činjeničnih navoda u spisu, ne proizlazi da su tužitelj u svojstvu cedenta (ustupitelja tražbine), i cesionar (primatelj tražbine), a to je društvo E. F. d.o.o., bili u dužničko-vjerovničkom odnosu i da bi Ugovor o cesiji bio sklopljen radi namirenja cesionara (primatelja tražbine), pa ovaj sud zaključuje da je riječ o tzv. redovitoj cesiji. U tom slučaju, nakon sklapanja ugovora o cesiji tražbina se može ispuniti samo cesionaru (primatelju tražbine), a ne i cedentu (ustupitelju tražbine). Ovakva materijalnopravna ovlaštenja povezana su i s procesnopravnim učincima ustupanja tražbine, odnosno s aktivnom legitimacijom u parničnom postupku, u kojem slučaju cedent (ustupitelj tražbine), odnosno tužitelj u ovom postupku nema aktivnu legitimaciju za naplatu ustupljene tražbine jer je s ustupom tražbine prestalo njegovo pravo zahtijevati ispunjenje ustupljene tražbine.

U odnosu na žalbeni navod da tužitelj kao cedent (ustupitelj tražbine) odgovara
cesionaru (primatelju tražbine) za naplatu dugovanja, valja reći kako je odredbom čl. 87. st. 1. ZOO-a propisano da ustupitelj odgovara za naplativost ustupljene tražbine ako je to bilo ugovoreno, ali samo do visine onoga što je primio od primatelja te za naplativost kamata, troškova oko ustupanja i troškova postupka protiv dužnika. To znači da cedent (ustupitelj potraživanja) odgovara cesionaru (primatelju potraživanja) za naplativost tražbine samo kad je ustupanje izvršeno ugovorom s naknadom i ako je to bilo ugovoreno, a što ovdje, s obzirom na sadržaj Ugovora o cesiji i Aneksa Ugovora o cesiji, nije slučaj.

Tužitelj u žalbi iznosi određene činjenice za koje je vidljivo da ih uopće nije iznosio u
tijeku prvostupanjskog postupka (da je platio dug tuženika kako bi izbjegao ovrhu koja nosi
samo nove troškove) pa je riječ o činjeničnim navodima koje tužitelj iznosi po prvi put tek u
žalbi, što nije dopušteno ni u smislu odredbe čl. 352. st. 1. ZPP-a.

Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj, pozivajući se na Ugovor o cesiji, novom vjerovniku E. F. d.o.o. Zagreb 22. prosinca 2014. platio iznos od 17.328,81 kn. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da u konkretnom slučaju ne dolazi u obzir primjena odredbe čl. 1119. ZOO-a, kojom je propisano da tko za drugog učini kakav izdatak ili što drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega, jer je utvrdio da tuženikova obveza prema društvu E. F. d.o.o. nije obveza koja proizlazi iz zakona, već je u konkretnom slučaju riječ o ugovornoj obvezi.

U odnosu na žalbeni navod tužitelja da je isti imao pravni interes podmiriti ustupljenu tražbinu sukladno čl. 91. ZOO-a i samim time da ima pravo na naplatu iznosa od 17.328,81 kn koji je isplatio novom vjerovniku, valja reći kako je istom odredbom propisano da kad obvezu ispuni osoba koja ima neki pravni interes u tome, samim ispunjenjem obveze na nju prelazi vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima. Treća osoba s pravnim interesom svakako je ona koja može imati obveze ne ispuni li se obveza dužnika ili ne ispuni li se obveza na vrijeme i dopušteno joj je dokazivati postojanje njezina pravna interesa. Uzimajući u obzir da je u konkretnom slučaju ustupanjem tražbine došlo do promjene vjerovnika u obveznom odnosu, odnosno da je cedentu (ustupitelju tražbine), a to je tužitelj u ovom postupku, prestalo svojstvo vjerovnika, a to svojstvo je stekao cesionar (primatelj tražbine), društvo E. F. d.o.o., kao i to da nije ugovorena odgovornost cedenta za naplativost tražbine, ocjena je ovog suda da tužitelj nije imao pravni interes za ispunjenje ustupljene tražbine.

Stoga, ne dolazi u obzir niti primjena odredbe čl. 91. ZOO-a pa tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 17.328,81 kn koji iznos je platio novom vjerovniku, društvu E. F. d.o.o. s osnova Ugovora o cesiji.

Odbijanjem tužiteljeve žalbe kao neosnovane, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 11.562,50 kn.

Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao u izreci drugostupanjske presude.

Zagreb, 18. svibnja 2020.

Sutkinja Maja Bilandžić