Poslovni broj: 7 Gž–471/2020-2

 

              

      Republika Hrvatska

   Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9                                                  Poslovni broj:7 Gž-471/2020-2

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Mirjani Macuri, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz G. B., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima-odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V. & R. & C. C., protiv tuženice E. & S. OIB: …, zastupane po punomoćniku D. M., odvjetniku iz Odvjetničkog društva H. & p. d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici, poslovni broj P-1039/2019 od 27. studenoga 2019., ispravljenog rješenjem istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-1039/19 od 15. travnja 2020., dana 18. svibnja 2020.

 

riješio je

 

Odbija se žalba tuženice E. & S. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici, poslovni broj P-1039/2019 od 27. studenoga 2019., ispravljeno rješenjem istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-1039/19 od 15. travnja 2020.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem suda prvog stupnja od 27. studenoga 2019. odlučeno je:

           „Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru istaknut po tuženiku E. & S. OIB: …, kao neosnovan.”

 

              Rješenjem suda prvog stupnja od 15. travnja 2020. odlučeno je:

 

»Ispravlja se  rješenje ovoga suda broj  P-1039/2019-7. od 27. studenoga 2019. godine i to u obrazloženju istoga na trećoj stranici u četvrtom odlomku  u prvom redu tako da umjesto teksta "Odredba članka 16. stavak 7. Ugovora o kreditu zaključenog između stranka", treba stajati: "Odredba članka 16. stavak 5. Ugovora o kreditu zaključenog između stranka".»

 

Protiv gornjeg rješenja od 27. studenoga 2019. žalbu je izjavila tuženica pobijajući ga zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak, podredno da se isto rješenje preinači sukladno žalbenim navodima te tuženici naknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 625,00 kn. U žalbi ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, ističe da sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka na ovakav način donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i ponajprije saslušanjem stranaka. Bila je dužnosti i obveza prvostupanjskog suda prilikom ocjene je li predmetna ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, a što isti nije napravio. Sud prvog stupnja izvodi samo paušalne zaključke, a uopće ne navodi koje je kriterije primijenio prilikom odnošenja odluke i što je utvrdio primjenom navedenih kriterija. Navodi da je trebao obavijestiti stranke u postupku o postojanju namjere za odlučivanje o nepoštenosti odredbe o prorogaciji nadležnosti te je u tom smislu trebao provesti kontradiktorni postupak. Ovakvim postupanjem sud je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku. Navodi sve da i nije bila ugovorena mjesna nadležnost suda u Rijeci u slučaju spora između stranaka u ovom postupku, opet bi za suđenje u predmetnoj pravnoj stvari bio nadležan sud u Rijeci i to sukladno odredbama čl. 46. i čl. 48. Zakona o parničnom postupku. Zakon o potrošačkom kreditiranju da se ne može uopće primijeniti na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika iz razloga što je stupio na snagu 1. siječnja 2010., a sam propisuje u odredbi čl. 29. da se ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog Zakona.

U odgovoru na žalbu tuženice, tužitelj je osporio osnovanost žalbenih navoda te predložio da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi pobijano rješenje.

Žalba nije osnovana.

Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. u vezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), na koju ukazuje tuženica u žalbi kada tvrdi da sud prije donošenja pobijanog rješenja nije održao ročište odnosno nije saslušao stranke, jer prema odredbi čl. 20. st. 1. ZPP sud se može, u povodu prigovora tuženika, proglasiti mjesno nenadležnim, ako je prigovor podnesen najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje, a prema odredbi čl. 15. st. 2. ZPP sud, kada odlučuje o nadležnosti, to čini na temelju stanja spisa, odnosno navoda u tužbi i ostalih činjenica koje su sudu poznate. Prvostupanjski je sud pobijanu odluku donio po prigovoru nenadležnosti istaknutom od strane tuženice u kojem je iznijela svoje stajalište, mišljenje, razloge i dokaze, pa je time ostvareno pravo i mogućnost tuženice na raspravljanje pred sudom.

 

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. u vezi čl. 381. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da pobijano rješenje ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, slijedom čega se isto može ispitati.

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. u vezi čl. 381. istoga Zakona.

Pobijanim rješenjem sud prvog stupnja pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 i „Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19), Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine” broj 75/2009, 112/2012, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) i Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. odbio je kao neosnovan prigovor tuženice o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda, smatrajući da se na temelju nepoštene odredbe ugovora o kreditu ne može zasnivati nadležnost suda u Rijeci, kao registriranog sjedišta tuženice, slijedom čega je tužitelj, koji ima prebivalište na području nadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici, a s obzirom da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe ZPP o mjesnoj nadležnosti, pravilno podnio predmetnu tužbu tom sudu kao mjesno nadležnom za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari.

Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. toga članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova  koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

Iz odredbe čl. 16. st. 5. Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke prilikom sklapanja istog ugovorile za slučaj sporova proizašlih iz tog ugovora mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke.

Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/03 – dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.).

Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

 

Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993. - dalje Direktiva).

Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2).

Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv José M. Sánchez Alcón Prades i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

O odredbi čl. 16. st. 5. Ugovora, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo pa tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u Garešničkom Brestovcu, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena.

Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Rijeci.

Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP.

Prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine” broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 - dalje ZPK), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP. S obzirom na to da ova odredba uređuje nadležnost sudova, njezina primjena po prirodi stvari ne ovisi o tome kad je nastao ugovor u vezi s kojim nastane spor, već o tome kad je postupak pred sudom pokrenut, a ovaj postupak je pokrenut 13. lipnja 2019., dakle nakon stupanja na snagu navedene odredbe (30. rujna 2015.).

Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP o opće mjesnoj nadležnosti suda na koje se tuženica poziva u žalbi, već odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK (tako i Vrhovni sud u odluci Gr1 - 143/2019 od 11. prosinca 2019.).

Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti prvostupanjskog suda, koji je nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, pa prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženice, nije osnovan.

Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje suda prvog stupnja.

 

Zadar, 18. svibnja 2020.

 

 

S U T K I N J A

 

Mirjana Macura