-   -              Poslovni broj: 3 UsImio-97/20-2

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Splitu,  po sucu toga suda Leandri Mojtić te Ljiljani Lijić zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja ad.1) T. M. i ad.2) V. M. obojica iz Z., na adresi …, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, odlučujući o tužbi tužitelja od 6. kolovoza 2019., radi nepripadne isplate obiteljske mirovine, izvanraspravno, dana 15. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

              Poništava se osporavano rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, KLASA: UP/II-140-03/19-01/03004163695, URBROJ: 341-99-05/3-19-000223 od 4. srpnja 2019. te se predmet vraća na ponovni postupak i odlučivanje.

 

 

Obrazloženje

 

Tužitelji ad. 1) T. M. i ad. 2) V. M. su protiv osporavanog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, KLASA: UP/II-140-03/19-01/03004163695, URBROJ: 341-99-05/3-19-000223 od 4. srpnja 2019., podnijeli tužbu Upravnom sudu u Z., a tužba je kod istog suda zavedena pod poslovnim brojem UsI-2550/19.

              Rješenjem poslovni broj UsI-2550/19-2 od 12. kolovoza 2019. Upravni sud u Z.  je dostavio tužbu tužitelja tuženiku na odgovor.

              Tuženik je dostavio odgovor na tužbu 20. rujna 2019. zajedno uz spis tuženog tijela.

Na temelju Rješenja predsjednika Visokog upravnog suda RH u Zagrebu poslovni broj 31 Su-122/2020-2 od 23. siječnja od 2020., a po prijedlogu predsjednice Upravnog suda u Zagrebu, predmetni upravni spis ustupljen je Upravnom sudu u Splitu, a sve u skladu s odredbom čl. 11. st. 3. Zakona o sudovima (Narodne novine, broj: 28/13,33/15,82/15 i 82/16 dalje ZS-a).

Odredbom članka 11. stavkom 1. ZS-a propisano je da će predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda  odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno i mjesno nadležni sud, ako sud koji je po zakonu stvarno i mjesno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, zbog postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova.

Stavkom 2., istog članka, propisano je da prijedlog za donošenje rješenja iz stavka 1. ovog članka mogu dati predsjednik suda i ministar pravosuđa. Predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda odredit će rješenjem koji se predmeti ustupaju na suđenje drugom stvarno i mjesno nadležnom sudu.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da će Sud prvog stupnja kojem je predmet ustupljen o tome obavijestiti stranke, odnosno njihove punomoćnike ili zastupnike uz prvo pismeno koje im bude upućeno.

Predmet je kod ovog Suda zaprimljen 28. siječnja 2020. i zaveden pod poslovnim brojem 3 UsImio-97/20.

Protiv osporavanog rješenja tužitelji ad.1) i ad. 2) su podnijeli tužbu zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, u bitnom navodeći da nakon što su Upravni sud u Z. i Visoki upravni sud RH u više navrata donijeli odluke, da Središnja služba HZMO-a i Područni ured HZMO-a B. i dalje nastavljaju s odbijanjem žalbe na rješenje o nepripadnoj isplati mirovine nakon smrt njihovog oca.

Tužitelji navode da u cijelosti ustraju u svojim do sada iznijetim navodima te ističu kako smatraju da su Sudovi donijeli odluke i da bi se svi sudionici u ovom sporu trebali pridržavati tih odluka bezuvjetno, naročito što da je HZMO bio obaviješten od Visokog upravnog suda Republike Hrvatske da je 11. travnja 2017. na sjednici svih sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske donesen slijedeći Zaključak: „Nakon smrti korisnika prava na mirovinu nije moguće pokrenuti upravni postupak radi utvrđivanja nepripadne isplate mirovine i donijeti rješenje o nepripadnoj isplati koje glasi na umrlu osobu",  te da je Visoki upravni sud RH u svojoj Presudi poslovni broj Usž-1777/15-2 od 13. travnja 2017., potvrdio Presudu Upravnog suda u Z. poslovni broj UsI-1664/15-3 od 27. srpnja 2015., pozivajući se pritom na obrazloženje citirane presude.

Tužitelji nisu naveli ni precizirali tužbeni zahtjev, ali iz navoda i sadržaja tužbe proizlazi da predlažu poništenje osporavanog rješenja.

              Tuženo tijelo u svom odgovoru na tužbu od 20. rujna 2020. je navelo da je osporavano rješenje doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja u skladu sa zakonskim propisima te je u cijelosti ustrajalo u navodima i razlozima sadržanim u obrazloženju osporavanog rješenja.

              Tuženo tijelo je nadaje navelo da  navodi i razlozi navedeni u tužbi nisu osnovani budući da je prvostupanjskim rješenjem HZMO-a, Područne službe u B.  od 28. studenog 2018. sukladno presudi Visokog upravnog suda RH poslovni broj Usž-1777/15-2 od 13. travnja 2017. odlučeno da su zakonski nasljednici pok. Z. M., ovdje tužitelji V. i T. M. iz Z. dužni vratiti novčano davanje iz mirovinskog osiguranja u svoti od 98.899,09 kn. Dakle, da je prvostupanjskim rješenjem utvrđena činjenica da je korisnik mirovine Z. M. u razdoblju od 01.10.1996. do 20.04.2000. po osnovi obiteljske mirovine stekao imovinsku korist koja mu ne pripada te činjenica da su tužitelji V. i T. M. njegovi zakonski nasljednici. Da je prvostupanjsko rješenje o nepripadnoj isplati naslovljeno na tužitelje, zakonske nasljednike Z. M., a ne na umrlog kako to navode  tužitelji. Stoga, da je time ispoštovan Zaključak donesen na sjednici sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske 11. travnja 2017. koji glasi: „Nakon smrti korisnika prava na mirovinu nije moguće pokrenuti upravni postupak radi utvrđivanja nepripadne isplate mirovine i donijeti rješenje o nepripadnoj isplati koje glasi na umrlu osobu", a na kojem se temelje presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-1777/15-2 od 13. travnja 2017. i Upravnog suda u Z., poslovni broj: usil­1664/15-3 od 27. srpnja 2015.

Također je navelo da je odredbom članka 139. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, broj: 48/03, 163/03. 35/05, 127;13 i 33/15) propisano da nasljednik odgovara za naslijeđene dugove.

U odnosu na vrijeme pokretanja postupka, tuženo tijelo je navelo da je u obrazloženju prvostupanjskog rješenja Zavoda, Područnog ureda u B. donesenog 26. studenoga 2018., kronološki opisan tijek postupanja, odnosno odlučivanja o zahtjevu za priznanje prava na obiteljsku mirovinu pok. Z. M. pa da je tako utvrđeno da je pok. Z. M. pravo na obiteljsku mirovinu iza smrtno stradalog vojnog osiguranika N. M., priznato rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja Republike Hrvatske, Područne službe u B., broj: MP-HV-36835 od 18. studenog 1996., počevši od 1. listopada 1996.

Budući da žalba ne odgađa izvršenje rješenja, da se Z. M. obiteljska mirovina isplaćivala od 1. listopada 1996. Da je tijekom upravnog postupka povodom žalbe, a nastavno i upravnog spora u kojem je predmet spora bilo pravo na mirovinu, korisnik toga prava Z. M. 20. travnja 2000. umro.

Da je kasnijim rješenjem Područne službe u B. od 8. veljače 2001. odlučeno da pok. Z. M. ne ispunjava uvjete za priznanje prava na obiteljsku mirovinu te da je njegov zahtjev odbijen kao na zakonu neosnovan.

Da je činjenica nepriznavanja prava na obiteljsku mirovinu Z. M. uzročno posljedična pravna podloga za pokretanje postupka utvrđivanja nepripadne isplate mirovine sada već pokojnom Z. M..

Stoga, a budući da su tužitelji zakonski nasljednici Z. M., da je pravilno utvrđena i njihova obveza povrata nepripadno isplaćene svote Zavodu. Slijedom navedenog, tuženo tijelo smatra da je osporavano rješenje na zakonu utemeljeno te je stoga predložilo da Sud donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

Kako se u konkretnom slučaju radi o delegiranom spisu, te kako tužitelji u tužbi, a ni tuženik u odgovoru na tužbu nisu predložili izvođenje dokaza, te kako u konkretnom slučaju  i predmetnoj upravnoj stvari činjenice nisu sporne već primjena materijalnog prava, Sud je premetni spor odlučio riješiti bez rasprave, a sve na temelju odredbe čl. 36. ZUS-a.

Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu te cjelokupnog spisa tuženog tijela koji je ovom Sudu dostavljen, kao i svih isprava koje su istome priložene.

Predmet spora je ocjena zakonitosti osporavanog rješenja KLASA: UP/II-140-03/19-01/03004163695, URBROJ: 341-99-05/3-19-000223 od 4. srpnja 2019.

Među strankama je sporno je li pravilno i zakonito Rješenjem Područne službe u B., KLASA: 140-03/18-01/OB:03004163695, URBROJ: 341-02-05/3-18-11087 od 26. studenog 2018. utvrđeno da su V. M. rođ. ... i T. M., rođ. ..., zakonski nasljednici pokojnog Z. M., koji je primio novčano davanje iz mirovinskog osiguranja u svoti od 98.899,09 kn bez osnove, te kojim rješenjem su V. M. i T. M. obvezani novčano davanje iz mirovinskog osiguranja u svoti od 98.899,09 kn vratiti Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, nakon provedenog sudskog postupka, ocjenom svakog dokaza posebno te ocjenom svih dokaza zajedno, Sud je utvrdio da  je tužbeni zahtjev tužitelja ad. 1) i ad. 2) osnovan.

Među strankama nije sporno da je pravomoćnim rješenjem, nakon smrti Z. M., pravnog prednika tužitelja ad. 1) i ad. 2), odbijen njegov zahtjev za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu koja mu je isplaćivana do smrti na temelju rješenja koje je u međuvremenu ocijenjeno nezakonitim.

Među strankama nije sporno da je u razdoblju od priznavanja prava na obiteljsku mirovinu do smrti Z. M., pravnog prednika tužitelja ad. 1) i ad. 2), nastala nepripadna svota mirovine pozivom na odredbu članka 164. ZOMO-a.

Sporno je može li se u upravnom postupku pokrenutom po službenoj dužnosti nakon smrti Z. M., pravnog prednika tužitelja ad. 1) i ad. 2) donijeti rješenje o nepripadnoj isplati  mirovine pozivom na čl. 164. ZOMO-a.

Tužba tužitelja ad. 1) i ad. 2) je osnovana.

              Odredbom čl. 164. st. 1. ZOMO-a propisano je da je osoba koja primi neko novčano davanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada, dužna ga je vratiti Zavodu.

              Stavkom 2., istog članka, je propisano da obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove postoji:

1) kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno ovom Zakonu,

2) kada je novčano davanje isplaćeno u svoti većoj od pripadajuće.

3) Zavod rješenjem u upravnom postupku po službenoj dužnosti utvrđuje visinu nepripadno isplaćenih sredstava prema ovome članku i članku 165. ovoga Zakona.

Nadalje, odredbom članka 4. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09, dalje ZUP-a) je propisano da je stranka u upravnom postupku fizička ili pravna osoba na zahtjev koje je pokrenut postupak, protiv koje se vodi postupak ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo sudjelovati u postupku.

Da bi fizička osoba mogla biti stranka u postupku u smislu članka 4. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku, mora prije svega imati stranačku sposobnost, koja se priznaje u pravilu samo onima kojima je pravni poredak priznao pravnu sposobnost, radi toga da im se omogući zaštita prava i obveza kojih su nositelji, a koja se, kao i pravna sposobnost, stječe rođenjem i gubi smrću.

Međutim, s obzirom na podatke iz spisa predmeta i nesporna činjenična utvrđenja da je Z. M., pravni prednik tužitelja ad. 1) i ad. 2) umro 20.04.2000., a da je rješenjem HZMO-a, Područne službe u B., broj 3916 od 08.02.2001. odbijen zahtjev pok. Z. M. za priznanje prava na obiteljsku mirovinu te da je na temelju navedenog rješenja Područna služba u B. donijela Rješenje  broj 3916 od 13.03.2006.  o nepripadnoj isplati, razvidno je da je prvostupanjskim rješenjem odlučeno o pravu umrle osobe, odnosno o pravu na isplatu već isplaćene mirovine korisnika koji je umro prije donošenja tog rješenja (20.04.2000.) koje glasi na njegovo ime, a da on u tom času više nije mogao biti stranka u postupku, te izvršenje rješenja nije pravno niti stvarno moguće.

Nadalje, iz stanja i sadržaja spisa tuženog tijela koji je Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu, razvidno je i kao nesporno utvrđeno da su radi nepripadne isplate obiteljske mirovine pok. Z. M. već vođeni upravi sporovi te da su Presudom Upravnog suda u Z. poslovni broj Us-5182/2007-5 od 11. studenog 2010., zatim presudom Upravnog suda u Z. poslovni broj Us-1664/15-3 od 27. srpnja 2015. poništavana rješenja o utvrđenoj nepripadnoj isplati obiteljske mirovine sada pok. Z. M. te da je Presudom Visokog upravnog suda RH u Zagrebu poslovni broj Usž-1777/15-2 od 13. travnja 2017. potvrđena presuda Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Us-1664/15-3 od 27. srpnja 2015., u kojoj je pored ostalog, u bitnom navedeno:

„Činjenica da u konkretnom slučaju postoji nepripadno isplaćeni iznos mirovine, koju činjenicu žalitelj (HZMO) smatra dostatnom za pokretanje postupka i donošenje rješenja o nepripadnoj isplati nakon smrti stranke, u nedostatku zakonske odredbe koja bi omogućavala postupanje u takvoj situaciji, ne može imati prednost pred temeljnim postupovnim jamstvima stranaka u smislu članka 29. st.1. Ustava i članka 6. stavka 1. Konvencije, niti može derogirati odredbe ZUP-a o stranačkoj sposobnosti.

              U tom je smislu na sjednici svih sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 11. travnja 2017. donesen zaključak o pravnom shvaćanju koji glasi: “Nakon smrti korisnika prava na mirovinu nije moguće pokrenuti upravni postupak radi utvrđivanja nepripadne isplate mirovine i donijeti rješenje o nepripadnoj isplati koje glasi na umrlu osobu.“

              Međutim, i pored naprijed navedenih pravomoćnih sudskih presuda i zauzetih i izraženih jasnih pravnih stajališta izraženih u citiranim presudama, prvostupanjsko upravno tijelo ponovno pokreće postupak po službenoj dužnosti te sada donosi rješenje o nepripadnoj isplati obiteljske mirovine u odnosu na zakonske nasljednike pok. Z. M., pravnog prednika tužitelja ad. 1) i ad. 2) obvezujući ih  na povrat nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja pozivom na odredbu čl. 166. st. 3.  ZOMO-a u svezi s odredbom čl. 139. Zakona o nasljeđivanju, a tuženo tijelo odbija žalbu zakonskih nasljednika, ovdje tužitelja ad. 1) i ad. 2). uz obrazloženje sadržano u bitom, budući da su tužitelji zakonski nasljednici Z. M., da je pravilno utvrđena i njihova obveza povrata nepripadno isplaćene svote Zavodu.

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, slijedom naprijed navedenih nespornih utvrđenja i jasno izraženih pravnih stajališta, po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju je povrijeđen Zakon na štetu tužitelja ad. 1) i ad. 2), radi čega je valjalo odlučujući  u granicama tužbenog zahtjeva primjenom odredbe čl. 58. st. 1. u svezi s odredbom čl. 31. st. 1. Zakona o upravnim sporovima, poništiti osporavano rješenje tuženog tijela te predmet vratiti na ponovni postupak i odlučivanje.

              Tuženo tijelo će u postupku nakon ove presude ponovno odlučiti o žalbi žalitelja, ovdje tužitelja ad.1) i ad. 2) pridržavajući se pravnog shvaćanja i primjedaba Suda, naprijed iznesenih te donijeti novu na Zakonu osnovanu odluku.

Radi navedenog, valjalo je  odlučiti kao u izreci.

 

U Splitu 15. svibnja 2020.

 

 

  S U D A C

                           

                                                                                                                                                         Leandra Mojtić, v. r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki upravni sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje presude.

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ljiljana Lijić