Broj: Rev 783/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja H. k. S. s.p.o. S., Srbija, koga zastupa Zajednički odvjetnički ured D. Š., I. K. i B. R., odvjetnici u O. protiv I. tužene K. d.o.o. O., koju zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z. i II. tužene J. K. iz O., koju zastupa punomoćnik S. N., odvjetnik u O., radi utvrđenja prava vlasništva i drugo, rješavajući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1656/08-2 od 9. prosinca 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1691/03-32 od 20. veljače 2008., u sjednici održanoj 25. ožujka 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev II. tuženice za naknadu troškova odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1656/08-2 od 9. prosinca 2010. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1691/03-32 od 20. veljače 2008. kojom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj kao pravni slijednik poduzeća S. industrija obuće i plastike iz S., vlasnik poslovnog prostora kao posebnog dijela zgrade u O., … sagrađeno na kčbr. 5427/3, površine 519 m², u naravni poslovni prostor – prodavaonica sa priručnim skladištem i wc-om za osoblje, caffe bar i wc za goste, površine 207 m², upisan u knjigu položenih ugovora Pu-17595, zk.ul. 4 k.o. O., koji se nalazi u prizemlju zgrade, što su I. tuženik pravni slijednik ranije zemljišnoknjižnog vlasnika L. k. d.o.o. iz O., te II. tuženica, kao sadašnji zemljišnoknjižni vlasnik dužni priznati u roku od 15 dana, a što će u suprotnom zamijeniti ova presuda, te je II. tuženik dužan trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužitelja na istoj nekretnini u knjizi položenih ugovora, na predaju posjeda predmetnog poslovnog prostora slobodnog od osoba i stvari, i na isplatu naknade na ime korištenja poslovnog prostora mjesečno iznos 30.000,00 kn, za razdoblje od 1. listopada 2000. do 3. ožujka 2005., a II. tužena za razdoblje od 29. rujna 2006. do zaključenja glavne rasprave. Ujedno je nalaženo tužitelju naknaditi I. tuženiku parnične troškove u iznosu 219.600,00 kn a II. tuženoj u iznosu 151.400,00 kn. U st. II. izreke drugostupanjske presude odbijena je II. tuženica s zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predloživši da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači nižestupanjske presude i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tuženike na naknadu parničnih troškova, podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju II. tuženica se protivi navodima revizije te predlaže da se ista kao neosnovana odbije. Potražuje trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Postupajući u smislu prethodno citirane odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi u konkretnom slučaju bila počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje u reviziji. Tužitelj neosnovano ističe da je drugostupanjska presuda nerazumljiva i da se zasniva na činjeničnim utvrđenjima koja su suprotne izvedenim dokazima kojima se te iste odlučne činjenice utvrđuju. Suprotno navodima revizije sudovi su se očitovali o tome koje su činjenice odlučne za rješenje spora te obrazložili utvrđenja o spornim činjenicama a koja nisu suprotna izvedenim dokazima. Revident neosnovano navodi da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika i iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, poglavito o nedostatku činjenice osnivanja i nastanka zasebne pravne osobe sa sjedištem u Republici Hrvatskoj. Presuda sadrži razloge o tome, razlozi su jasni i međusobno ne proturječje.

 

Revident ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. u vezi sa čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP navodeći da nema nikakve odluke o tome da bi radnici prodavaonice u ulici Republike Hrvatske 24 formirali posebno trgovačko društvo, niti da je upis takve pravne osobe izvršen u registru Trgovačkog suda u Osijeku, pa da se radi o ne postojećoj pravnoj osobi u Republici Hrvatskoj, odnosno da je nepostojeća ili nepostojeći pravni subjekt sa svojom imovinom pripojen predniku I. tuženika. Tužitelju valja odgovoriti da je drugostupanjski sud sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP obrazložio žalbene navode od odlučnog značaja, pa tako i navedeni prigovor prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda kao i ocjenu provedenih dokaza pa upravo suprotno tvrdnji tužitelja nižestupanjski sudovi utvrđuju da je u registru Trgovačkog suda u Osijeku pod brojem Fi-3537/91 proveden postupak pripajanja tvrtke S. O. i društvenog poduzeća S. O. te je 28. rujna 1992. doneseno rješenje o pripajanju, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. u vezi s čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP. Tužitelj u reviziji prigovara pravilnosti rješenja broj Fi-3537/91 od 28. rujna 1992., a što s uspjehom ne može činiti u ovom postupku.

 

U reviziji tužitelj zapravo iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i izvodi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja a revizijski sud odlučuje o reviziji polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

 

Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze sudovi nisu tumačili u skladu sa stavom tužitelja nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju revident ukazuje niti pred prvostupanjskim sudom, a nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju revident ukazuje niti pred drugostupanjskim sudom.

 

Nije ostvaren ni revizijski razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da su 1968. K. b. i š. O. i S. i. o. i p. S., prednik tužitelja sklopili privremeni ugovor broj 2/1966 o kupoprodaji lokala i skladišnog prostora, predmetne nekretnine a da nisu sklopili konačni kupoprodajni ugovor,

 

- da je 1991. Zbor radnika prodavaonice S. u O. donio odluku o izdvajanju iz matične kuće S. iz S. i pripajanju S. t. k. i k. O.,

 

- da iz registra Trgovačkog suda u Osijeku proizlazi da je 28. rujna 1992. upisano organiziranje tvrtke S. S. poslovna jedinica O., ulica …, kao poduzeće u društvenom vlasništvu i pripajane ovog poduzeća društvenom poduzeću S. t. k. i k. p.o. O.,

 

- da je Agencija RH za restrukturiranje i razvoj izdala suglasnost za popis i procjenu sredstava tvrtke S. S., Poslovna jedinica O. sačinjenog radi organiziranja pravne osobe i upisa iste u sudski registar,

 

- da je izdana suglasnost na odluku Zbora radnika DP S. O. o pripajanju društvenom poduzeću S. O.,

 

- da je u sudski registar 31. prosinca 1993. upisana pretvorba društvenog poduzeća S. t. k. i k. O. s.p.o. odgovornošću u dioničko društvo S. d.d. O.,

 

- da je Hrvatski fond za privatizaciju je 30. travnja 1998. donio rješenje kojim se u postupku pretvorbe DP S. O. određene nekretnine procjenjuju u vrijednost društvenog kapitala a među kojima je i predmetna nekretnina,

 

- da je pravni slijednik S. d.d. O. u L. k. d.o.o. O. I. tuženoj prodala predmetnu nekretninu i koja se u zemljišnim knjigama uknjižila kao vlasnica 11. ožujka 2005.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su ocijenili da je prednik I. tuženika predmetne nekretnine stekao u vlasništvo sukladno Uredbi o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 39/91, 44/91, 52/91 i 5/92 – dalje: Uredba), slijedom čega odbijaju tužbeni zahtjev.

 

Pravilno su i prema mišljenju ovog suda nižestupanjski sudovi postupili kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan jer i prema shvaćanju ovog suda tužitelj nije dokazao vlasništvo predmetne nekretnine.

 

Prema odredbi čl. 6. st. 1. Uredbe osnovne jedinice i drugi organizacijski oblici pravnih osoba sa sjedištem na teritoriju Republike Srbije, Autonomnih pokrajina Kosovo i Vojvodine, Republike Crne Gore, te Institucija federacije mogu se odlukom zaposlenih u jedinci odnosno organizacijskom obliku donesenom osobnim izjašnjavanjem organizirati kao društveno poduzeće ili druga odgovarajuća pravna osoba u društvenom vlasništvu.

 

Prema odredbi čl. 8. iste Uredbe sredstva pravnih osoba čije je sjedište na teritoriju Republike Srbije, Autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine, te Republike Crne Gore koja se nalazi na teritoriju Republike Hrvatske prenose se na pravne osobe nastale organiziranjem njihovih poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika.

 

Imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, kao i sadržaj odredbi čl. 6. i 8.Uredbe, te utvrđenja da je I. tuženica putem pravnog slijednika na valjan način stekla vlasništvo predmetne nekretnine, te su iste temeljem kupoprodajnog ugovora prodani II. tuženoj koja je uknjižila pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, pravilno su i prema mišljenju ovog suda nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev jer su sporne nekretnine prenesene sukladno odredbi čl. 6. i 8. Uredbe.

 

Prema odredbi čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 – dalje: ZV) da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

 

Tužitelj je ustao vlasničkom tužbom tražeći da se utvrdi da je vlasnik predmetne nekretnine i da mu tuženi preda u posjed sporne nekretnine i isplati naknadu za korištenje istih. Da bi uspio u sporu tužitelj u smislu odredbe čl. 162. st. 1. ZV mora između ostalog dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo. Tužitelj nije dokazao da je vlasnik spornih nekretnina pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev koji se odnosi na predaju nekretnine u posjed kao i zahtjev za naknadu za korištenje predmetne nekretnine, a sve na temelju odredbe čl. 162. ZV.

 

Zbog svega izloženog reviziju je valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Ujedno je odbijen zahtjev II. tuženice za naknadu troška odgovora na reviziju, jer se radi o trošku koji nije nužan za vođenje ovog postupka (čl. 155. i 166. st. 2. ZPP).

 

U Zagrebu, 25. ožujka 2014.