Poslovni broj Gž-1472/2019-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-1472/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

                                                                                                               

 

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Marijane Žigić, predsjednice vijeća, te dr. sc. Sanje Zagrajski sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Snježane Androš, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja Ž.A. iz Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik Z.N., odvjetnik u Z., protiv tuženika T.G. iz Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik T.G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G., H., Ž. d.o.o. Z., radi: proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1686/16-47 od 28. veljače 2019., u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Žalba tužitelja se prihvaća kao djelomično osnovana i odbija kao djelomično neosnovana, a žalba tuženika se odbija kao neosnovana, pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1686/16-47 od 28. veljače 2019.:

 

              a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke u kojem je proglašena nedopuštenom pljenidba i prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava po zahtjevu za izravnu naplatu koji je  17. rujna 2014. Financijskoj agenciji podnio tuženik T.G. iz Z., OIB …, temeljem presuda Općinskog građanskog suda u Z. poslovni broj … od 18. lipnja 2013. i Županijskog suda u Z. poslovni broj … od 29. listopada 2013., protiv tužitelja Ž.A. iz Z., OIB …,

 

              b) preinačava u pobijanoj odluci o troškovima postupka pod toč. II. izreke tako da sada glasi:

 

Nalaže se tuženiku T.G. iz Z., OIB …, platiti tužitelju Ž.A. iz Z., OIB …, parnični trošak u iznosu od 13.777,38 kn sa zateznom kamatom tekućom:

 

- na iznos od 13.569,05 kn od 28. veljače 2019. do isplate i

- na iznos od 208,33 kn od 15. svibnja 2020. do isplate, po stopi koja se izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

              „I/ Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava po zahtjevu za izravnu naplatu koji je dana 17. rujna 2014. Financijskoj agenciji podnio tuženik T.G. iz Z., OIB: …, temeljem presuda Općinskog građanskog suda u Z. br. … od 18. lipnja 2013. i Županijskog suda u Z. br. … od 29. listopada 2013., protiv tužitelja Ž.A. iz Z.,  OIB: ….

 

II/ Nalaže se tuženiku T.G. naknaditi tužitelju Ž.A. parnični trošak u iznosu od 12.875,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2019. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

 

              Ovu presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenim žalbama pobijaju tužitelj i tuženik.

 

              Tužitelj presudu suda prvog stupnja pobija u odluci o troškovima postupka pod toč. II. izreke zbog razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se žalba prihvati, pobijano rješenje preinači u dijelu u kojem nije usvojen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u zahtijevanom iznosu, tako da usvoji daljnji zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka i dosudi mu iznos od 2.569,05 kn sa zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2019. do isplate, s tim da potražuje trošak za sastav žalbe u iznosu od 625,00 kn.

 

              Tuženik presudu suda prvog stupnja pobija u cijelosti zbog razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan, a tuženiku dosude troškovi postupka uvećani za trošak za sastav žalbe, podredno ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na žalbu tuženika, tužitelj je osporio žalbene navode kao neosnovane, te predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana, a glede troškova postupka prihvati žalba tužitelja, s tim da potražuje trošak za sastav odgovora na žalbu.

 

              Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a žalba tuženika nije osnovana.

 

              Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tužitelja i tuženika, te navode tužitelja iz odgovora na žalbu tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

              Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda suda prvog stupnja jasna je i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, pa se može ispitati, tako da donošenjem iste sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa zaplijenjenih novčanih sredstava po zahtjevu za izravnu naplatu koji je 17. rujna 2014. Financijskoj agenciji podnio tuženik protiv tužitelja, a na temelju presuda Općinskog građanskog suda u Z. br. … od 18. lipnja 2013. i Županijskog suda u Z. br. … od 29. listopada 2013.

 

              Osnovano tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika navodi da u većem dijelu žalbe tuženik ponavlja činjenice koje su bile nesporne u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, kao i one činjenice koje su pravilno utvrđene u postupku pred sudom prvog stupnja, odnosno da nepotrebno citira obrazloženje presude suda prvog stupnja i ponavlja ocjenu izvedenih dokaza.

 

              Naime, uistinu tuženik u žalbi na gotovo tri stranice ponavlja navode iz obrazloženja presude suda prvog stupnja, a tek na posljednjoj stranici konkretno navodi da presudu suda prvog stupnja osporava zbog toga što sud nije prihvatio njegov dokazni prijedlog za provođenje novog financijskog vještačenja, a niti je uzeo u obzir financijsko vještačenje izračuna duga koje je izradio vještak D.P. iz trgovačkog društva D. d.o.o.

 

              Analiza činjeničnog stanja kao rezultata raspravljanja, prema ocjeni ovog suda, pravno opravdano upućuje na zaključak da su u postupku pred sudom prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti (čl. 8. ZPP-a), utvrđene sve pravno relevantne činjenice, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo glede odluke o glavnoj stvari.

 

              Tuženik u žalbi, a kako je već rečeno, ponavlja činjenice koje su bile predmetom utvrđivanja u postupku raspravljanja pred sudom prvog stupnja, te zapravo iznosi svoju subjektivno i neargumentirano ocjenu dokaza koji su izvedeni, s tim da izvodi drugačije činjenične zaključke od zaključaka koje je pravilno izveo sud prvog stupnja, pa prema ocjeni ovog suda ti žalbeni navodi nisu bili od odlučnog značaja u postupku po pravnom lijeku, jer ne sadrže valjanu pravnu argumentaciju kojom bi se opravdano mogla dovesti u sumnju zakonitost pravnog stajališta suda prvog stupnja glede osnovanosti tužbenog zahtjeva, koje kao svoje stajalište prihvaća i ovaj sud.

 

              Sud prvog stupnja pravilno je svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljio na Nalazu i mišljenju vještaka, Dopuni tog vještačenja i iskazu vještaka mr. sc. Z.R., jer je vještak s uspjehom otklonio sve primjedbe tuženika na vještačenje, a sud prvog stupnja pravilno je ocijenio provedeno vještačenje i dani Nalaz i mišljenje, stručnim i objektivnim.

 

              Glede žalbenih navoda tuženika o tome da se sud prvog stupnja nije očitovao, a da je trebao, na Nalaz i mišljenje vještaka D.P., te da je trebao odrediti novo financijsko vještačenje koje je predlagao tuženik, treba reći da je u ovoj pravnoj stvari vještačenje po vještaku mr. sc. Z.R. iz R. vještačenja d.o.o. Z., odredio sud prvog stupnja, dok je vještak D.P. proveo vještačenje na temelju zahtjeva tuženika, pa to vještačenje sud prvog stupnja nije niti bio u obvezi cijeniti u dokaznom postupku, jer vještačenje po tom vještaku nije odredio sud. Naime, takva isprava nema dokaznu snagu sudskog vještačkog nalaza i mišljenja, jer takvu snagu ima samo onaj nalaz i mišljenje vještaka, kojeg je u tom svojstvu odredio sud u konkretnoj parnici (čl. 251. i 252. ZPP-a).

 

              Nadalje, budući da tuženik u postupku pred sudom prvog stupnja (a niti u žalbi) nije doveo u sumnju pravilnost, stručnost i objektivnost Nalaza i mišljenja vještaka mr. sc. Z.R., sud prvog stupnja pravilno je utemeljio svoju odluku na ovom Nalazu i mišljenju, te pravilno nije odredio provođenje novog vještačenja, a koji dokaz je predlagao tuženik.

 

              Naime, odredbom čl. 261. ZPP-a propisane su situacije kada je sud dužan odrediti drugo vještačenje s istim ili drugim vještacima, te saslušanje više vještaka, a o čemu u konkretnom slučaju nije riječ. Sud prvog stupnja imenovao je samo jednog vještaka odnosno R. vještačenja d.o.o. Z. za koje je vještačenje proveo vještak mr. sc. Z.R., pa nema uvjeta da se saslušava i vještak D.P., jer istog nije imenovao za provođenje vještačenja sud prvog stupnja.

 

              Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je osnovan žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona („Narodne novine” broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17., u daljnjem tekstu: OZ/12), jer je tužitelj dokazao da je preplatio dug prema tuženiku, slijedom čega pljenidba i prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava po zahtjevu za izravnu naplatu koji je 17. rujna 2014. Financijskoj agenciji podnio tuženik na temelju presuda Općinskog građanskog suda u Z. br. … od 18. lipnja 2013. i Županijskog suda u Z. br. … od 29. listopada 2013., protiv tužitelja, nije dopušten.

 

              Tužitelj je na temelju presuda Općinskog građanskog suda u Z. br. … od 18. lipnja 2013. i Županijskog suda u Z. br. … od 29. listopada 2013., u obvezi plaćati na ime uzdržavanja svog sina ovdje tuženika presuđene mjesečne iznose, a kako to nije dragovoljno izvršavao, zakonska zastupnica tada mlt. tuženika pokrenula je ovršni postupak radi prisilne naplate tražbine uzdržavanja i isti je vođen pod poslovnim brojem … (rješenje o ovrsi izdano 7. srpnja 2014.) kod suda prvog stupnja, s tim da se ovrha provodila na plaći ovršenika ovdje tužitelja kod njegovog poslodavca Grada Zagreba. Poslodavac tužitelja obavijestio je 22. lipnja 2015. ovršni sud da je u potpunosti postupio po rješenju o ovrsi poslovni broj … i da je isplatio dosuđenu glavnicu i pripadajuće kamate na račun majke tuženika R.G.. Vještačenjem je utvrđeno da je s plaće tužitelja u razdoblju od 7. srpnja 2014. do 8. lipnja 2015. naplaćen iznos od 39.864,04 kn.

 

              Zakonska zastupnica tuženika, iako je pokrenula sudski ovršni postupak radi prisilne naplate tražbine uzdržavanja na plaći ovršenika ovdje tužitelja, podnijela je kod Financijske agencije 17. rujna 2014., zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine na temelju istih ovršnih isprava na temelju kojih je pokrenula sudski ovršni postupak, s tim da je zahtijevala da se prisilna naplata izvrši u cijelosti prema ovršnih ispravama, kao da naplate u sudskom ovršnom postupku odnosno kao da ovrhe na plaći tužitelja kao ovršenika nije bilo.

 

              Vještačenjem je utvrđeno da je u postupku izravne naplate kod Financijske agencije u razdoblju od 17. studenog 2014. do 19. listopada 2016. naplaćeno sa računa tužitelja kao ovršenika u korist ovrhovoditelja ovdje tuženika iznos od ukupno 53.947,36 kn, kao i da se iz sudskog ovršnog postupka s plaće tužitelja kao ovršenika redovito naplaćuje mjesečni iznos od 2.000,00 kn. Vještak je utvrdio da je ukupna ukamaćena obveza tužitelja prema tuženiku u cijelosti podmirena i da je došlo do preplate za iznos od ukupno 35.879,86 kn odnosno da su preplaćeni svi iznosi od uplate 10. kolovoza 2015. (djelomično) pa nadalje.

 

              Stoga je, na temelju ovih pravilnih činjeničnih utvrđenja, a koje tuženik niti žalbom nije doveo u sumnju, sud prvog stupnja pravilno prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan te proglasio nedopuštenom pljenidbu i prijenos po zahtjevu za izravnu naplatu kod Financijske agencije od 17. rujna 2014., a na temelju presuda Općinskog građanskog suda u Z. br. … od 18. lipnja 2013. i Županijskog suda u Z. br. … od 29. listopada 2013.

 

              Međutim, žalba tužitelja na odluku o troškovima postupka pod toč. II. izreke je djelomično osnovana, jer je sud prvog stupnja odlučujući o troškovima postupka pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

              Naime, tužitelju je neosnovano odbijen zahtjev za naknadu troška za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 625,00 kn, budući da mu taj trošak treba priznati sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a kao trošak koji je potreban za vođenje parnice, o čemu je stav zauzela relevantna sudska praksa.

 

              Međutim, neosnovano tužitelj osporava odluku o troškovima postupka u odnosu na dva podneska za koja mu nije priznat zatraženi trošak u ukupnom iznosu od 1.000,00 kn, već samo trošak u iznosu od 250,00 kn za svaki podnesak (podnesci od 21. ožujka 2017. i 3. rujna 2018.). Ovo stoga što je u tim podnescima tužitelj naveo da nema primjedbi na Nalaz i mišljenje vještaka, pa je isti pravilno vrednovan kao podnesak po Tbr. 8. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., u daljnjem tekstu: Tarifa).

 

              Nadalje, tužitelju treba priznati i trošak poštanske provizije za izvršene uplate predujma za vještačenje od 11. studenoga 2016. (iznos od 27,45 kn) i za uplatu od 18. rujna 2017. (iznos od 41,60 kn) odnosno ukupan iznos od 69,05 kn, a što sud prvog stupnja neosnovano nije priznao, jer je riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

              Prema tome, tužitelju je osim već dosuđenog troška u iznosu od 12.875,00 kn potrebno priznati i daljnji trošak u iznosu od 694,05 kn, kao i trošak za sastav žalbe u iznosu od 208,33 kn (1/3 od 625,00 kn) jer je sa istom djelomično uspio, pa je odluka o troškovima postupka pod toč. II. izreke preinačena tako da je tužitelju priznat sveukupni trošak u iznosu od 13.777,38 kn, tako da je ranije pravilno obračunatom trošku u iznosu od 12.875,00 kn pribrojen trošak od 694,05 kn i trošak od 208,33 kn, što sveukupno daje navedeni iznos.

 

              Zatezna kamata na troškove postupka dosuđena je sukladno odredbi čl. 30. st. 2. OZ-a.

 

              Tužitelju nije priznat trošak za sastav odgovora na žalbu, jer ta radnja nije bila potrebna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari (čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi s čol. 166. st. 1. ZPP-a).

 

              Tuženiku nije priznat trošak za sastav žalbe jer sa istom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).

 

              Glede žalbenih navoda tuženika da nema mogućnost utjecaja niti kontrole načina na koji Financijska agencija provodi ovrhu, te je li i u kojem trenutku došlo do naplate zaostalog dugovanja i zateznih kamata na to dugovanje, budući da Financijska agencija odgovara za štetu koju pričini u provođenju postupka izravne naplate, sa eventualnim zahtjevom tuženik se može obratiti upravo Financijskoj agenciji.

 

              Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373. toč. 3. ZPP-a. 

             

Osijek, 15. svibnja 2020.