Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-4899/18-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, mr.sc. Inge Vezmar Barlek i Senke Orlić-Zaninović, članica vijeća, te sudske savjetnice Ive Lujak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Općine F., zastupanog po opunomoćenicima S. S. i L. T., odvjetnicima u Z. odvjetničkom uredu S. S. i L. T., P., protiv tuženika Istarske županije, Upravnog odjela za decentralizaciju, lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu, prostorno uređenje i gradnju, P., uz sudjelovanje zainteresirane osobe R. P. iz F., zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Č. & R. j.t.d., P. radi povrata razmjernog dijela komunalnog doprinosa, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-922/16-12 od 12. rujna 2018., na sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2020.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja te potvrđuje točka I. izreke presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-922/16-12 od 12. rujna 2018.
Obrazloženje
Presudom Upravnog suda u Rijeci odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje točaka 1., 2. i 3. izreke rješenja tuženika, KLASA: UP/II-363-03/15-03/09, URBROJ: 2163/1-18-09/2-16-13 od 15. lipnja 2016. (točka I. izreke), dok je poništena točka 4. izreke navedenog rješenja tuženika (točka II. izreke) i predmet u tom dijelu vraćen tuženiku na ponovni postupak (točka III. izreke). Zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova spora je odbijen i određeno da svaka stranka snosi svoje troškove (točka IV. izreke).
Točkom I. izreke predmetnog rješenja tuženika poništeno je rješenje Općine F., Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA: UP/I-944-09/13-01/113, URBROJ: 2168/08-01/02-00-15-17 od 13. travnja 2016., kojim je odbijen zahtjev R. P., ovdje zainteresirane osobe, za povrat razmjernog dijela plaćenog komunalnog doprinosa utvrđenog rješenjem Općine F., Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA: UP/I-994-09/11-01/0017, URBROJ: 2168/08-01/08-11-05 od 22. ožujka 2011. Nadalje, točkom 2. izreke predmetnog rješenja tuženika priznato je pravo zainteresiranoj osobi na povrat razmjernog dijela komunalnog doprinosa u iznosu od 125.821,45 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, dok je točkom 3. izreke istog rješenja određeno kako je Općina F. dužna isplatiti iznos iz točke 2. izreke zainteresiranoj osobi u roku od 15 dana od dana izvršnosti rješenja. Točkom 4. izreke predmetnog rješenja tuženika naloženo je Općini F. platiti zainteresiranoj osobi troškove upravnog postupka u iznosu od 28.125,00 kuna u roku od 15 dana od dana izvršnosti rješenja s pripadajućim zateznim kamatama.
Protiv točke I. osporene odluke prvostupanjskog suda žalbu je podnio tužitelj iz svih razloga propisanih člankom 66. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17., dalje: ZUS), u bitnom navodeći kako je i tijekom upravnog postupka, kao i upravnog spora, isticao da smatra nalaz vještaka Ž. M. nejasnim, nestručnim i nepravilnim te da je stoga nužno provesti novo vještačenje odnosno da je neophodno barem pozvati vještaka da se očituje na iznesene primjedbe pa je propust u tom smislu bitna povreda pravila sudskog postupka. Tužitelj smatra pogrešnim stav suda da nije bila od utjecaja na odlučivanje u ovom sporu činjenica što vještakinja nije pozvana da se očituje na iznesene primjedbe tužitelja, odnosno nije saslušana na usmenoj raspravi, jer su se primjedbe tužitelja odnosile na dio nalaza za koji sud smatra kako nije relevantan za odlučivanje u ovom sporu. Naime, vještak svoj nalaz i mišljenje uvijek mora iznijeti usmeno kako bi se strankama omogućilo da vještaku postave pitanja i zatraže objašnjenja, što u konačnici može rezultirati izmjenama nalaza i mišljenja ili čak i novim vještačenjem. Prvostupanjski sud je mogao navedeni nedostatak upravnog postupka ukloniti samo na način da je na zakazano ročište pozvao vještaka kako bi usmeno obrazložio svoj nalaz i mišljenje sukladno članku 37. stavku 2. ZUS-a ili pak da je proveo novo vještačenje jer u protivnom nije mogao utemeljiti svoju odluku na tom vještačenju. Nadalje navodi kako je odredbom članka 232. stavkom 3. točkom 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95., 109/95., 21/96., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. – pročišćeni tekst, 82/04., 110/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 56/13., 94/13., 153/13., 147/14. i 36/15. – dalje: ZoKG) propisano kako rješenje o komunalnom doprinosu obvezno sadrži obvezu jedinice lokalne samouprave o razmjernom povratu sredstava u odnosu na izgrađenost objekata i uređaja i ostvareni priliv sredstava. Vještak je svoj nalaz sačinio na način da je prilikom utvrđivanja postotka izvršenja Programa gradnje za 2011. godinu stavio u omjer samo iznose procjene troškova i iznose koji su u tu namjenu utrošeni. Međutim, to što primjerice za izgradnju šetnice unutar P. V. nije utrošen planirani iznos od 380.000,00 kuna, već iznos od 344.799,50 kuna, to ne znači da zbog manje utrošenog iznosa u tom dijelu Program gradnje nije izvršen u cijelosti. Naime, trošak izgradnje tog objekta komunalne infrastrukture bio je manji od planiranog, ali je u tom dijelu Program gradnje izvršen u cijelosti. Dakle, vještak je svoj nalaz trebao sačiniti na način da je za svaku stavku iz Programa gradnje trebao utvrditi da li je ona izvršena u cijelosti odnosno da li je taj objekt ili uređaj izgrađen, i to neovisno o tome koji iznos je utrošen za tu namjenu, te potom tu stavku u konačnom obračunu prikazati kao u cijelosti izvršenu. Tužitelj smatra kako jedinica lokalne samouprave ne može uvijek utrošiti sredstva komunalnog doprinosa u onoj godini u kojoj su naplaćena, već to može učiniti jedino u primjerenom roku od tri godine odnosno najmanje te i iduće godine. Naime, dio sredstava komunalnog doprinosa jedinica lokalne samouprave naplaćuje krajem godine pa za ta sredstva ponekad nema vremenske mogućnosti da ih se utroši do kraja iste godine. Zatim treba uzeti u obzir činjenicu da u vrijeme turističke sezone postoji zabrana obavljanja građevinskih radova pa je nekoliko mjeseci svake godine Općina F., u kojoj je turizam osnovna djelatnost, onemogućena u ostvarenju programa, kao i to da postupci izvlaštenja (za gradnju prometnica i dr.) traju dugi niz godina pa izgradnju pojedinih objekata zbog objektivnih razloga ponekad nije moguće započeti u planiranom roku. Upravo stoga tužitelj smatra kako ne postoji obveza povrata komunalnog doprinosa ukoliko su sredstva koja su ostvarena po osnovi komunalnog doprinosa utrošena namjenski u primjerenom roku, i to čak bez obzira na popis objekata i uređaja komunalne infrastrukture naveden u pojedinim rješenjima o komunalnom doprinosu. Obzirom da je tužitelj u 2011., 2012. i 2013. godini na ime komunalnog doprinosa uprihodovao iznos od 8.308.528,20 kuna, te u tri predmetne godine sagradio objekte i uređaje komunalne infrastrukture u vrijednosti od 11.702.766,55 kuna, to je namjenski utrošen i veći iznos od uprihodovanog pa zainteresirana osoba nema pravo na povrat uplaćenog komunalnog doprinosa. Ističe se kako je i tuženik naložio vještaku da utvrdi jesu li sporni objekti i uređaji komunalne infrastrukture izgrađeni tijekom 2012. te je vještak utvrdio da su isti izgrađeni tijekom 2011. i 2012. godine u omjeru 79 %. Dakle, uzevši u obzir da je konkretno rješenje o komunalnom doprinosu doneseno u ožujku 2011. godine proizlazi da je u razdoblju od iduće godine i pol dana izvršen Program gradnje u omjeru od najmanje 79% odnosno većem omjeru obzirom da bi se obračun trebao vršiti u odnosu na izgrađenost objekata i uređaja, a ne iznos utrošenih sredstava. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže ovom Sudu prihvatiti žalbu te osporenu presudu preinačiti na način da se prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu troškova žalbe.
Tuženik i zainteresirana osoba, iako pozvani sukladno odredbi članka 71. stavku 3. ZUS-a, nisu dostavili odgovore na žalbu.
Žalba nije osnovana.
Prema odredbi članka 66. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.
Ispitujući osporavanu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi u smislu odredbe članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom obzirom da je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava navodeći pritom pravno relevantne razloge utemeljene na pravilno utvrđenim činjenicama, koje prihvaća i ovaj Sud.
Prema odredbi članka 31. stavka 1. ZoKG-a komunalni doprinosi su novčana javna davanja koja se plaćaju za građenje i korištenje objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz članka 30. stavka 1. toga Zakona odnosno za građenje objekata i uređaja komunalne infrastrukture i to javne površine, nerazvrstane ceste, groblja i krematorije te javnu rasvjetu.
Nadalje, odredbom članka 32. stavka 3. točke 4. ZoKG-a, propisano je da rješenje o komunalnom doprinosu obvezatno sadrži popis objekata i uređaja komunalne infrastrukture koje će jedinice lokalne samouprave izgraditi u skladu s Programom gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture, a sukladno točki 5. istog stavka Zakona navedeno rješenje mora sadržavati i obvezu jedinice lokalne samouprave o razmjernom povratu sredstava u odnosu na izgrađenost objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz točke 4. tog stavka i ostvareni priliv sredstava.
Imajući na umu naprijed navedene odredbe ZoKG-a, ovaj Sud nalazi osnovanim zaključak prvostupanjskog suda, kao i tuženika, da se obveza jedinice lokalne samouprave na razmjerni povrat sredstava komunalnog doprinosa može odnositi samo na izgradnju objekata i uređaja koji se financiraju iz sredstava komunalnog doprinosa, a to su javne površine, nerazvrstane ceste, groblja i krematoriji i javna rasvjeta, i to onih objekata i uređaja koji su izgrađeni sukladno Programu iz članka 32. stavka 2. točke 4. ZoKG-a koji je naveden u rješenju o komunalnom doprinosu.
Budući da je u ovom sporu neprijeporno kako je u rješenju o komunalnom doprinosu prvostupanjskog javnopravnog tijela od 22. ožujka 2011., sukladno kojem je zainteresirana osoba izvršila uplatu u visini od 180.518,58 kuna, navedena obveza tužitelja na izgradnju objekata i uređaja komunalne infrastrukture prema Programu gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture za 2011. godinu Općine F. („Službene novine Istarske županije“, broj 11/11.), to je osnovano utvrđeno pravo na razmjerni povrat iznosa komunalnog doprinosa imajući pri tom na umu ostvareni priliv sredstava komunalnog doprinosa u 2011. godini te opseg izvršenja izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture prema navedenom Programu za 2011. godinu a kako je to određeno rješenjem tuženika.
Naime, tužitelj se obvezao u kalendarskoj godini 2011. izgraditi objekte i uređaje komunalne infrastrukture koji se financiraju iz sredstava komunalnog doprinosa, koju obvezu nije u potpunosti izvršio, što niti ne spori, međutim smatra kako nije u obvezi izvršiti povrat komunalnog doprinosa jer je ta obveza izvršena naknadno u 2012., 2013. i 2014. godini.
Kako je rješenjem kojim je utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa određen rok izgradnje objekata i uređaja koji se financiraju iz sredstava komunalnog doprinosa, a to je istek 2011. godine, to prigovore tužitelja da bi ta sredstava bila utrošena u narednim godinama, pri čemu je relevantno samo namjensko trošenje prikupljenih sredstava, nije moguće prihvatiti, imajući pritom na umu naprijed navedene okolnosti konkretnog slučaja.
Ujedno, ovaj Sud prihvaća i obrazloženje prvostupanjskog suda kako propust tuženika da zakaže usmenu raspravu na kojoj bi vještak usmeno obrazložio svoj nalaz i mišljenje nije od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude jer je tuženik, na temelju mišljenja vještaka koje je prihvatio kao jasno i potpuno, u smislu odredbe članka 9. ZUP-a samostalno utvrdio činjenice i okolnosti u postupku, koje tužitelj svojim navodima nije doveo u sumnju.
Na temelju odredbe članka 33. stavka 2. ZUS-a upravni sud ovlašten je uzeti u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke i ne mora sam utvrđivati činjenično stanje pa su neosnovani žalbeni prigovori izneseni u tom smislu.
Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe pa je zbog navedenog valjalo, a na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 15. svibnja 2020.
Predsjednica vijeća
Marina Kosović Marković, v.r.