1                    

                            Poslovni broj Gž R-421/2018-5

 

 

 

 

 

 

 

             

Poslovni broj Gž R-421/2018-5

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. C. N., OIB: …, iz P., zastupane po punomoćniku M. P., odvjetniku iz Z.,  protiv tuženika HP-H. p. d.d. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. D., odvjetniku iz Odvjetničkog društva S., D., M. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3673/11-123 od 25. travnja 2018., u sjednici vijeća 15. svibnja 2020.

 

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3673/11-123 od 25. travnja 2018. i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 155.000,00 kn na ime naknade neimovinske štete sa zateznim kamatama od 14. prosinca 2010. do isplate.

              Točkom II izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.745.000,00 kn kao neosnovan.

              Točkom III izreke naloženo je tužiteljici nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.421.775,00 kn.

              Protiv te presude žalbu su podnijele obje stranke.

              Tužiteljica je podnijela žalbu protiv točaka II i III izreke presude suda prvog stupnja zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19– dalje: ZPP), predlažući da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              Tuženik pobija točku I izreke presude zbog svih žalbenih razloga uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              Tuženik u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda tužiteljice i predlaže da se njena žalba odbije kao neosnovana.

              Tužiteljica nije dostavila odgovor na žalbu tuženika.

              Žalbe su osnovane.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 4.900.000,00 kn sa zateznim kamatama.

U postupku nije sporno da je tužiteljica zaposlena kod tuženika te da je tuženik u rujnu 2005.,  listopadu 2005., studenom 2005., kolovozu 2006. i ožujku 2008., odnosno u 5 navrata otkazivao ugovor o radu tužiteljici te da je tuženik Odluke o otkazu iz rujna 2005 i listopada 2005. sam poništio, dok su ostale Odluke tuženika o otkazu ugovora o radu tužiteljici iz studenog 2005., kolovoza 2006. i ožujka 2008. utvrđene  nedopuštenima u sudskom postupku.

Nakon provedenog dokaznog postupka, posebno cijeneći iskaz svjedoka I. K., internog kontrolora tuženika, te imajući u vidu  da je medicinski vještak utvrdio postojanje uzročno-posljedične veze između zdravstvenog stanja tužiteljice i događaja koji su opisani u tužbi, kao i činjenicu da je tužiteljici u razdoblju od  rujna 2005. do ožujka 2008. u pet navrata otkazan ugovor o radu, zaključujući da to ukazuje na upornost u nastojanju da se tužiteljica eliminira iz radne sredine, stajalište je suda prvog stupnja da je tužiteljica bila uznemiravana na radnom mjestu od strane neposredno nadređenog V. J. i M. B., što se sve odrazilo na njezino duševno zdravlje zbog čega ostvaruje pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 109. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04) u vezi s čl. 19. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO)

Pri tome, sud prvog stupnja utvrđuje da postoji uzročno posljedična veza između štete koja je tužiteljici nastupila i događaja koji su se odvijali u dugom razdoblju od 2005. do 2010., te da postoji i protupravnost s obzirom da je tužiteljica unatoč čak pet otkaza ugovora o radu u spornom razdoblju uspjela ostvariti zaštitu u smislu da je poslodavac u dva navrata sam poništio svoje odluke, a u tri navrata u sudskim postupcima su odluke tuženika o otkazu ugovora o radu tužiteljici utvrđene nedopuštenim te je naloženo vraćanje tužiteljice na rad.

Prihvaćanjem nalaza i mišljenja medicinskog vještaka, cijeneći trajanje i jačinu straha kod tužiteljice, sud prvog stupnja primjenom odredbe čl. 1100. ZOO-a odmjerava tužiteljici pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 20.000,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog pretrpljenog straha u iznosu od 80.000,00 kn odbijen kao neosnovan. Nadalje, cijeneći da je kod tužiteljice u razdoblju od 2005. do 2010. došlo do smanjenja životne aktivnosti u omjeru od 20%, sud prvog stupnja utvrđuje da je tužiteljica u tom razdoblju trpjela duševne boli pa dosuđuje daljnji iznos pravične novčane naknade u iznosu od 50.000,00 kn te daljnji iznos od 10.000,00 kn s obzirom na utvrđenje da tužiteljica od 2010. pa nadalje trpi trajno duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u omjeru od 10%, dok je preostali dio zahtjeva tužiteljice za isplatu naknade neimovinske štete zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 140.000,00 kn odbijen kao neosnovan.

Osim toga, imajući u vidu intenzitet, trajanje napada na tužiteljicu i prilike u predmetnoj sredini, sud prvog stupnja cijeni osnovanim i zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog povrede njene časti, ugleda i dostojanstva i dosuđuje pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 75.000,00 kn, a odbija preostali dio zahtjeva tužiteljice s tih osnova u iznosu od 1.825.000,00 kn.

U odnosu na zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava na život, prava na rad i slobodu rada te prava na osobni i profesionalni integritet, sud prvog stupnja utvrđuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava osobnosti tužiteljice s tih osnova.

Stoga dosuđuje tužiteljici sveukupno na ime pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti iznos od 155.000,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za iznos od 4.745.000,00 kn odbijen kao neosnovan.

Odluku o parničnom trošku, sud prvog stupnja donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a utvrđeno je da prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih postupovnih povreda, pa ni povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se upire u žalbama jer presuda suda prvog stupnja nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Neosnovano tužiteljica u žalbi upire na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a u bitnom navodeći da joj nije omogućeno raspravljanje pred sudom na način da se očituje o nalazu i mišljenju medicinskog vještaka prilikom usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja te predloži novo medicinsko vještačenje jer iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica bila zastupana po kvalificiranom punomoćniku na ročištu 15. siječnja 2018. na kojem je vještak usmeno obrazložio nalaz i mišljenje te je dostavila svoja očitovanja u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka u daljnjem tijeku postupka podneskom od 15. ožujka 2018., s time da prilikom zaključenja glavne rasprave 19. ožujka 2018. tužiteljica nije isticala daljnje dokazne prijedloge.

              Međutim, osnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

              Iz činjenične osnove tužbe proizlazi da tužiteljica traži naknadu štete zbog povrede prava osobnosti i prava na duševno zdravlje zbog šikanoznog postupanja poslodavca prema tužiteljici čime je bila izložena maltretiranju, omalovažavanju, vrijeđanju i psihičkom zlostavljanju s obzirom da je tuženik u svega nekoliko godina tužiteljici pet puta otkazao ugovor o radu nastojeći na svaki način udaljiti tužiteljicu s radnog mjesta bez stvarnih i objektivnih razloga koji bi opravdavali takve odluke. Pored toga, navodi da je tuženik protiv tužiteljice podnio kaznenu prijavu (koja je odbačena rješenjem Općinskog državnog odvjetništva u M. broj KDO195/05), što je dodatno stresno utjecalo na njezin rad kod tuženika. U daljnjem tijeku postupka (podnescima od 7. svibnja 2012. i 29. lipnja 2012.) tužiteljica navodi da je bila diskriminirana od strane nadređenih osoba tuženika i to tako da su odgovorne osobe tuženika kroz čitavo razdoblje od kada je tužiteljica stupila na posao u Poštanski ured u M. 1995. i kada je počela ukazivati na nepravilnosti u radu kod tužene, pa do podnošenja tužbe (14. prosinca 2010.), tužiteljicu grubo omalovažavali tereteći je za protupravno prisvajanje novca, za nepravilnosti u radu i službi, prekoračenje službenih dužnosti, krivotvorenje isprava, donoseći protupravne odluke o otkazu podnošenjem neosnovanih prijava, nezakonitim nuđenjem i raspoređivanjem na neadekvatna radna mjesta, uskraćivanjem isplata dijela plaće, slanjem učestalih kontrola, neopravdanim traženjem brojnih pismenih očitovanja, izlaganjem tužiteljice maltretiranju, omalovažavanju, vrijeđanju i psihičkom zlostavljanju, s obzirom na spol, obrazovanje, društveni položaj i time da je bila stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale radnike tužene (koji nisu bili izloženi takvim postupanjima).

S obzirom na činjenice koje je tužiteljica iznijela tijekom postupka, u primjenu dolaze odredbe Zakona o radu koje se odnose na diskriminaciju, uznemiravanje i naknadu štete.

 

Prema odredbi čl. 2. st. 1., 2. i 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR) zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija osobe koja traži zaposlenje i osobe koja se zaposli (radnik, namještenik, službenik ili drugi radnik (dalje: radnik) na temelju rase, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, bračnoga stanja, po­ro­dičnih obveza, dobi, jezika, vjere, političkog ili drugog uvje­re­nja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, rođe­nja, društvenog položaja, članstva ili nečlanstva u političkoj stran­ci, članstva ili nečlanstva u sindikatu te tjelesnih ili duševnih poteškoća s time da izravna diskriminacija, u smislu ovoga Zakona, znači svako postupanje uvjetovano nekim od temelja iz stavka 1. ovoga članka kojim se osoba iz stavka 1. ovoga članka stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, a neizravna diskriminacija, u smislu ovoga Zakona, postoji kada određena naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, osobu iz stavka 1. ovoga članka, zbog njenoga određenog obilježja, statusa, opredjeljenja, uvjerenja ili vrijednosnog sustava koji čine temelje za zabranu diskriminacije iz stavka 1. ovoga članka, stav­lja ili bi stavila u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe.

 

Prema st. 4. toga članka diskriminacija iz stavka 1. ovoga članka zabranjena je u odnosu na: 1. uvjete za zapošljavanje, uključujući kriterije i uvjete za izbor kandidata za obavljanje određenog posla, u bilo kojoj grani djelatnosti i na svim razinama profesionalne hijerarhije, 2. napredovanje u poslu, 3. pristup svim vrstama i stupnjevima stručnog osposobljavanja, dokvalifikacije i prekvalifikacije, 4. uvjete zaposlenja i rada i sva prava iz radnog odnosa i u svezi s radnim odnosom, uključujući jednakost plaća, 5. otkaz ugovora o radu, 6. prava članova i djelovanje u udrugama radnika ili poslodavaca ili u bilo kojoj drugoj profesionalnoj organizaciji, uklju­ču­jući povlastice koje proizlaze iz toga članstva.

 

U odnosu na uznemiravanje, primjenjuje se odredba čl.  4. st. 1. ZR-a prema kojoj uznemiravanje i spolno uznemiravanje predstavljaju dis­kri­minaciju u smislu članka 2. ovoga Zakona, a prema st. 2. toga članka uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od temelja iz članka 2. stavka 1. ovoga Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe koja traži zaposlenje i radnika, a koje uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, a radnik prema stavku 4. toga članka može naknadu štete zahtijevati prema odredbama čl. 109. ovoga Zakona.

 

Potrebno je uzeti u obzir i odredbe Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09 i 61/11- dalje: ZR/ 09) koji je bio na snazi u daljnjem razdoblju od 1. siječnja 2010. godine koji u odredbi čl. 5. st 4. ZR zabranjuje izravnu ili neizravnu diskriminaciju na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima, dok je prema st. 5. poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima. S tim u vezi, treba ukazati da je u vrijeme važenja ZR/09 na snazi i Zakon o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" br. 85/08, 112/12-dalje: ZSD).

              Odredbom čl. 1. st. 1. ZSD-a određeno je da se tim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

 

              Diskriminacijom u smislu tog Zakona smatra se stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz st. 1. ovog članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama.

 

              Odredbom čl. 3. st. 1. ZSD-a regulirano je pitanje uznemiravanja kao svakog neželjenog ponašanja uzrokovanog nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, te se na uznemiravanje na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona koje se odnose na diskriminaciju (čl. 3. st. 3. ZSD-a).

 

Nadalje, prema odredbi čl. 131. st. 1. ZR/09 u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno, s time da prema st. 2. istog članka u slučaju spora oko stavljanja radnika u nepovoljniji položaj od drugih radnika radi obraćanja radnika zbog opravdane sumnje na korupciju ili u dobroj vjeri podnošenja prijave o toj sumnji odgovornim osobama ili nadležnim tijelima državne vlasti, a što je dovelo do povrede nekog od prava radnika iz radnog odnosa, ako radnik učini vjerojatnim da je stavljen u nepovoljniji položaj i da mu je povrijeđeno neko od njegovih prava iz radnog odnosa, teret dokazivanja prelazi na poslodavca, koji mora dokazati da radnika nije stavio u nepovoljniji položaj od drugih radnika odnosno da mu nije povrijedio pravo iz radnog odnosa.

 

Prije važećim ZR-om u čl. 6 je propisano ako osoba koja traži zaposlenje odnosno radnik u slučaju spora iznese činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio protivno odredbama članka 2. ovoga Zakona, na poslodavcu je teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije odnosno da je postupio u skladu s odredbama članka 3. ovoga Zakona.

  

Uznemiravanje je oblik ponašanja koje se sastoji u neželjenom činjenju ili nečinjenju  koje je motivirano nekom od osnova zakonom zabranjene diskriminacije i radi se o takvom ponašanju koje ima za cilj ili stvarno dovodi do povrede dostojanstva osobe i koje kod te osobe izaziva strah ili stvara za tu osobu neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

 

Nastavno tome, sud prvog stupnja je zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio, kroz primjenu naprijed citiranih zakonskih odredbi, prije svega utvrditi je li tužiteljica učinila vjerojatnim da je diskriminirana i uznemiravana po svim diskriminatorskim osnovama na koje se poziva (spol, obrazovanje i društveni položaj), pa je u nastavku postupka potrebno to učiniti. Ako bi sud prvog stupnja utvrdio da je tužiteljica sa stupnjem vjerojatnosti dokazala da je diskriminirana i uznemiravana naprijed opisanim radnjama tuženika, tada je je na tuženiku teret dokaza da tužiteljica nije bila stavljena u nepovoljniji položaj od ostalih zaposlenika u usporedivoj situaciji.

Nadalje, činjenice koje tužiteljica navodi u tužbi u bitnom se odnose na tvrdnje da je postupcima nadređenih osoba bila izložena uznemiravanju koje se odnosi na mobing.

 

Prema prihvaćenom pravnom standardu, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale i u tom slučaju radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavaca sukladno općim propisima obveznog prava.

 

Za takve štete poslodavac odgovara po načelu krivnje (čl. 1045. st. 1 i st. 2., čl. 1046. i čl. 1049. ZOO-a), za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta, adekvatna uzročno posljedična veza). To nadalje znači da bi poslodavac bio u obvezi naknaditi utuženu štetu radniku, potrebno je, između ostalog, postojanje određenih protupravnih postupaka poslodavca – tuženika, koji imaju obilježja mobinga i da su ti protupravni postupci u uzročnoj vezi s nastalom štetom.

 

S tim u vezi, za sada nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da bi (nezakonito) otkazivanje tužiteljici ugovora o radu u pet navrata predstavljalo protupravno postupanje tuženika zbog toga što je tužiteljica ostvarila radnopravnu zaštitu. Naime, okolnost da je tužiteljica ostvarila zaštitu prava zbog nezakonitog otkaza ne stvara sama po sebi osnov odgovornosti poslodavca za naknadu štete, nego je potrebno utvrditi je li poslodavac (svaki pojedini) postupak otkazivanja vodio šikanozno ili uz prekoračenje zakonom predviđenih radnji u postupku pa je u nastavku postupka potrebno ocijeniti razloge za donošenje odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici i postupanje tuženika u postupcima otkazivanja prema sadržaju priložene dokumentacije u odnosu na ostvarenje sudske zaštite prava tužiteljice i analizom iskaza svjedoka i tužiteljice, vodeći računa i o tome da je tužiteljica u dva navrata ostvarila zaštitu kod poslodavca.

 

Nadalje, za sada nije prihvatljivo stajalište suda prvog stupnja da bi (očito) poremećeni međuljudski odnosi u radnoj okolini tužiteljice davali osnova za zaključak da je tužiteljica bila uznemiravana na radnom mjestu od strane neposredno nadređenih. Takav zaključak sud prvog stupnja u bitnom temelji na sadržaju iskaza svjedoka I. K. i prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke o postojanju uzročno-posljedične veze između događaja opisanih u tužbi i zdravstvenog stanja tužiteljice, međutim prvostupanjski sud nije proveo dokaze predložene po tuženiku u odnosu na njegov prigovor da je ponašanje tužiteljice bilo neprimjereno prema podređenima (mobing), uvidom u dokumentaciju priloženu uz podnesak od 2. siječnja 2013., na čiji sadržaj ukazuje i u žalbi. Osim toga, osnovano tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud propustio analizirati sadržaj rješenja o odbacivanju kaznene prijave protiv tužiteljice (list 173 spisa) i nastavno ocijeniti tužbene navode u odnosu na šikanozno postupanje tuženika u vezi toga.

 

Slijedom toga, iako je tužiteljici u spornom razdoblju dijagnosticirano psihičko oboljenje, za sada je preuranjen zaključak o tome da je to oboljenje posljedica uznemiravanja (mobinga). Naime, ocjenu o tome radi li se o mobingu i uznemiravanju koji bi za posljedicu imao razvoj kliničke slike reaktivnog depresivnog poremećaja kod tužiteljice, utvrđenog rezultatima medicinskog vještačenja, može dati jedino sud nakon provedenog postupka, a ne medicinski vještak, jer bolest može biti posljedica ako se utvrdi da je vršen mobing i da je tužiteljica upravo zbog njega oboljela.

 

U slučaju da bi sud prvog stupnja utvrdio postojanje relevantne uzročno-posljedične veze, u odnosu na prigovor zastare istaknut po tuženiku, treba kazati da ovome sudu nije prihvatljivo stajalište suda prvog stupnja kojim je taj prigovor otklonjen na način da je postupanje tuženika započelo prvom radnjom, a završeno zadnjom radnjom ovlaštenih osoba tuženika jer se taj prigovor treba raspraviti utvrđenjem trenutka saznanja oštećenika za postojanje i opseg štete (čl. 230. ZOO).

 

Stoga će u nastavku postupka sud prvog stupnja upotpuniti činjenično stanje na prethodno izloženi način i donijeti novu zakonitu presudu te odlučiti o cjelokupnom parničnom trošku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Iz tih razloga je temeljem odredbe čl. 370. ZPPa odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

 

U Rijeci 15. svibnja 2020.

 

 

Predsjednik vijeća

 

Duško Abramović v.r.

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

 

Svetlana Popović