Poslovni broj: Gž R-356/2020-2

 

Poslovni broj: Gž R-356/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu po sutkinji Mariji Šimičić, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz Z., OIB: ..., kojega zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Bolnice, Z. OIB: ., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 13 Pr-6212/2018-18 od 28. studenoga 2019., 14. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 13 Pr-6212/2018-18 od 28. studenoga 2019., u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, kao što se potvrđuje i u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke, koji sadrži odluku o troškovima postupka.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju na ime razlike plaće isplati iznos od 48.637,26 kuna bruto s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose, a kako je to specificirano u izreci presude, osim zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor isplati iznos od 5.661,82 kuna bruto s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose, a kako je to specificirano u izreci presude, osim zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak (točka II. izreke). Tom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zatraženu isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima iz točaka I. i II. izreke, ove presude (točka III. izreke).

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.700,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama od 28. studenoga 2019. do isplate (točka IV. izreke).

 

Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je dijelu pod točkama I. i II. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, kao što je pobija i dijelu pod točkom IV. izreke, koji sadrži odluku o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za isplatu manje isplaćenih plaća za razdoblje od prosinca 2013. do prosinca 2018. s naslova dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada na temelju odredbe članka 57. stavak 1. i 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13 – dalje u tekstu: KU/2013), kojom je određeno da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću i to za vrijeme prekovremenog rada, s time što je nesporno da je taj dodatak tužitelju isplaćen za redovni rad.

 

Nadalje, predmet spora je i zahtjev za isplatu s naslova dodatka na plaću za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata u visini na temelju odredbe članka 5. Dodatka I. KU/2013 („Narodne novine“, broj 96/15. – dalje u tekstu: Dodatak I.), kojim je dodan članak 59.a, i kojim je određeno da iznimno od članka 59. ovoga Ugovora zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće.

 

Tužbeni zahtjev usmjeren je posljedično navedenom i na isplatu s naslova razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora.

 

Novi Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja sklopljen je 26. ožujka 2018. („Narodne novine“, broj 29/18. - dalje u tekstu: KU/2018), a primjenjuje se od 1. ožujka 2018. te sadrži identične odredbe kao KU/2013, odnosno odredba članka 55. KU/2018 sadržajno je ista kao i odredba članka 57. KU/2013, dok je odredba članka 58. KU/2018 sadržajno ista kao odredba članka 59.a KU/2013.

 

Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev smatrajući da se na rad tužitelja ima primijeniti odredba članka 57., članka 59.a i članka 60. KU/2013 te odredbe članka 55. i članka 58. KU/2018.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je tužitelj zaposlenik tuženika na radnom mjestu doktora medicine specijalist,

- da je tužitelju, tuženik platio naknadu za obavljeni prekovremeni rad ali ne i dodatak zbog otežanih uvjeta rad, koji dodatak je obračunao na obavljeni redovni rad,

- da je tužitelju, tuženik platio naknadu za obavljeni prekovremeni rad ali ne i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje pacijenata,

- da je zbog navedenih umanjenih isplata tužitelju, tuženik za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplatio umanjen iznos te naknade,

- da je visinu tužbenog traženja tužitelj postavio prema pismenom nalazu i mišljenju vještakinje P. B., a na koje stranke nisu imale primjedbi. 

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije tužitelju platio utužene iznose, a što je obvezan prema citiranim odredbama KU/2013 i KU/2018.

 

Prema shvaćanju prvostupanjskog suda, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužitelju pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje, neovisno o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad. Naime, tumačenje tuženika da tužitelju ti dodaci pripadaju samo za redovan rad nije prihvatljivo kod nesporne činjenice da navedeni rad (otežani uvjeti rada i dr.) postoji i pri redovnom i pri prekovremenom radu.

 

Iz podataka dostavljenih od strane tuženika te rezultata vještačenja proizlazi da je obračun dodataka izvršen u odnosu na redovni rad tužitelju, iako je kao radne sate u cilju utvrđenja osnovice za izračun dodataka trebalo računati i platiti sporne dodatke i na sate provedene na prekovremenom radu, a što je tuženik propustio.

 

Pri tome, valja istaknuti da tužitelju (kolektivni ugovor mu daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka), ima pravo na isplatu kumulativno tih dodataka po osnovi članka 57., 59.a i 60. KU/2013 te članka 55. i 58. KU/2018, zajedno s dodatkom za prekovremeni rad, pa tumačenje tuženika da tužitelju navedeni dodaci pripadaju samo za redovan rad nije prihvatljivo kod nesporne činjenice da otežani uvjeti rada i iznimna odgovornost za život i zdravlje pacijenata postoje i pri redovnom i pri prekovremenom radu, što se ponovno navodi.

 

Naime, radnici u djelatnosti zdravstva u pravilu ne obavljaju rad u jednoj smjeni već rade u smjenama, turnusima, dežurstvima ili sl., pa je moguća i dopuštena odredba KU-a, prema kojoj nakon rada subotom, nedjeljom i blagdanom, ostvaruju pravo na plaćeni slobodni dan zbog tog rada, a koji slobodni dan ne ulazi u satnicu rada u tekućem mjesecu ali se plaća.

 

Stoga se u odnosu na žalbene navode i pozivanje na Zaključak Povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora, u kojemu je navedeno da se za slobodan dan nakon dežurstva vikendom i blagdanom ne evidentira i ne obračunava osam plaćenih slobodnih sati, dodatno, ističe da zaključak treba tumačiti na način da se taj slobodni dan ne evidentira u mjesečnu satnicu, niti se ne obračunava u prekovremene sate, ali se plaća.

 

Posebno se ukazuje da je na 8. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019., pod brojem Su-IV-56/19-18, zauzeto shvaćanje:

 

„Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.“

 

Inače, ni ostali žalbeni navodi žalitelja ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijene odluke, kojom je prvostupanjski sud dao jasne i razumljive razloge zašto je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

Budući da tužitelju dosuđeni iznos tuženik za sporno razdoblje nije isplatio po navedenim osnovama, to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada mu je isti dosudio skupa s pripadajućim kamatama koje teku na točno određene mjesečne iznose od dospijeća do isplate pozivom na odredbu članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

 

Pravilna je i odluka o trošku jer je ista temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a, pa neosnovano tuženik osporava dosudu troška objave presude pobijanim rješenjem, iz razloga što u smislu Tbr. 9. točke 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. – u daljnjem tekstu: Tarifa) za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 3., 6. i 7. Tarife, ali ne više od 50 bodova. Kako je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude i zatražio naknadu za tu parničnu radnju, to je pobijanim rješenjem u skladu s Tbr. 9. toč 3. Tarife ispravno tužitelju dosuđen i ovaj trošak, zbog čega je valjalo na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.

 

S obzirom na to da nisu ostvareni žalbeni razlozi, to je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 14. svibnja 2020.