1              Poslovni broj: Gž-1354/2018-2

Poslovni broj: Gž-1354/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Miha Mratovića kao predsjednika vijeća, Ivice Botice (suca izvjestitelja) i Nediljke Radić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. C. iz M., OIB: ..., zastupane po punomoćniku G. M. odvjetniku u R., protiv tužene A. B. d.d. iz Z., OIB:…, zastupane po punomoćniku D. D., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-5460/2015-19 od 27. veljače 2018., na sjednici vijeća održanoj dana 14. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se, kao neosnovana, žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-5460/2015-19. od 27. veljače 2018.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev kojim tužiteljica zahtijeva da joj tužena plati iznose temeljem povećanja kamatne stope koje su izvršene i to u kunskoj protuvrijednosti od 8.054,53 CHF, kao i daljnju protuvrijednost 5.000,00 CHF, te naknadi parnični trošak. Pored toga, istom presudom naloženo je tužiteljici da naknadi tuženoj prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 8.125,00 kn u roku od 15 dana. Rješenjem je utvrđeno da je povučena točka 1. izreke tužbenog zahtjeva kojim ista je zahtijevala utvrđenje ništetnim odredbe članka 6. točke 2. i 3. ugovora o kreditu te se smatra da nije bila podnesena i može se uvijek ponovo podnijeti.

 

Protiv pobijane presude tužiteljica žalbu ulaže tužiteljica pobijajući presudu kojom je odlučeno i o parničnom trošku, iz svih žalbenih razloga članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba tužiteljice nije osnovana.

 

Predmet prvostupanjskog postupka je zahtjev za isplatom iznosa temeljem ugovora o kreditu u iznosu od 8.054,53 CHF plativo u kunama kao i iznos od 5.000,00 CHF također plativo u kunama, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

Neutemeljeno tužiteljica prigovara da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

U provedenom postupku nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. ZPP-a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Prvostupanjski sud je, po provedenom dokaznom postupku, u cijelosti odbio tužbeni zahtjev nakon što je u postupku utvrđeno:

– da su stranke zaključile ugovor o kreditu od 30. kolovoza 2006.,

– da je dana 19. veljače 2016. zaključen aneks ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim su promijenjene odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 30. kolovoza 2006. i to valuta kredita, kamatna stopa te iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,

– da su stranke postigle sporazum o raspolaganju pretplatom, podmirenjem manje uplaćenog iznosa zbog čega je utvrđeno da je dospjela glavnica kredita u eurima na dan 30 rujna 2015.,

– da je nedospjela glavnica kredita u EUR-ima utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita u CHF u iznosu od 22.121,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, te da je tužiteljica kao korisnica kredita dužna platiti tuženoj kao kreditoru navedenu glavnicu zajedno s navedenom kamatom koja se određuje u skladu s odredbama aneksa ugovora, a sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,

– da je između stranaka ugovorena visina anuiteta koji dospijeva na naplatu po kamatnoj stopi iz aneksa ugovora o kreditu zaključenog između stranaka,

– da je među strankama sačinjen otplatni plan,

– da je tražbina bila osigurana založnim pravom na nekretnini u vlasništvu tužiteljice kao založnog dužnika,

– da je obveza prestala s danom sklapanja javnobilježnički potvrđenog aneksa ugovora o kreditu, bez ispunjenja bez postojanja drugog obvezno-pravnog propisanog načina prestanka važenja, te istodobno prinudno zamijenjena tražbinom u kunskoj protuvrijednosti valute EUR u visini preostale neotplaćene glavnice određene na temelju zakona,

– da su stranke zaključenjem aneksa ugovora o kreditu u cijelosti izmijenile ugovor o namjenskom kreditu zaključen 13. kolovoza 2006.,

– da je tužiteljica na zaključenje dodatka ugovora o kreditu pristala dobrovoljno,

– da je zaključenjem aneksa ugovora o kreditu ugovorni odnos između parničnih stranaka u cijelosti izmijenjen jer su sve temeljne odredbe ugovora o namjenskom kreditu izmijenjene zbog čega su u cijelosti prestale obveze parničnih stranaka iz osnovnog ugovora o namjenskom kreditu od 30. kolovoza 2006.,

– da je zaključenjem dodatka ugovora prestao važiti raniji osnovni ugovor o kreditu zaključen između stranaka 30. kolovoza 2006.,

– da se zaključenjem aneksa ugovora o kreditu tužiteljica suglasila s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2016. te je pristala na to da se iznosi koji je isplatila tuženoj u ispunjenju ugovora o kreditu u CHF uračunavaju u ispunjenje njezine obveze iz ugovora o kreditu u eurima,

– da su iznosi koje je tužiteljica uplatila tuženoj kao korisnica kredita iz ugovora o kreditu od 30. kolovoza 2006. uračunati prilikom određivanja visine obveze tužiteljice kao korisnice kredita u EUR-u prema aneksu ugovora o kreditu od 19. veljače 2016.

 

Takva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, kao pravilna i potpuna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo.

 

Naime, pravilno prvostupanjski sud primjenjuje odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9 /15, 78/15, 102/15 i 52/16, dalje u tekstu: ZPP) s posebnim osvrtom na Zakon o izmjenama dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 13. rujna 2015. ("Narodne novine", broj102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK/15) prema kojem je intencija zakonodavca bila rješavanje problema kredita vezanih uz CHF na kvalitetan i zakonit način, a da pri tome težina i teret svih nastalih obveza ne padne na potrošače, u odnosu na korisnike kredita.

 

Odredbom ZID ZPK/15 uređena je konverzija kredita iz CHF u EUR odnosno konverzija kredita u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredite u kunama s valutnom klauzulom EUR, zbog čega je sam postupak konverzije usklađen s ciljevima konverzije, a to je osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnike.

 

Donošenjem ZID ZPK/15 propisani su uvjeti i način raspodjele troška konverzije između vjerovnika i dužnika na način da svaka strana snosi određeni trošak sukladno svojim mogućnostima, a uvažavajući pritom osnovno načelo da stvarno isplaćeni iznos ne bude umanjen ili neravnomjerno povećan na teret druge strane.

 

Sasvim je jasno da su stranke zaključenjem dodatka ugovora o namjenskom kreditu jasno iskazale svoju volju zbog čega je prestala ranija obveza, zaključenjem nove obveze nastale iz tzv. osnovnog ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između stranaka 30. kolovoza 2006. za koju su ispunjeni uvjeti donošenjem propisa tj. stupanjem na snagu ZID ZPK/15. Zaključenjem dodatka ugovora o kreditu stranke su definirale sve bitne uvjete nastalog ugovora, pa tako pored načina izračuna konverzije kredita iz CHF u kredit u EUR s valutnom klauzulom, čime je promijenjena valuta kredita, definirana je redovna kamata, otplatni plan, a što je najvažnije tužiteljica je na to dobrovoljno i samostalno pristala.

 

Zaključenjem dodatka ugovora o namjenskom kreditu tužiteljica je pristala na prestanak ranijeg ugovora zaključenog između ovih stranaka jer je time iskazala svoju volju prilikom zaključenja ugovora kada je dobrovoljno pristala na zaključenje dodatka ugovora o kreditu čime su stranke postojeću obvezu zamijenile novom. Zaključenjem aneksa stranke su na kvalitetan i suglasan način riješile svoj odnos nastao "divljanjem" tečaja CHF, odnosno mogućnošću podizanja kamatne stope bez prethodnog upoznavanja s promjenama korisnika kredita, zbog čega je tužiteljica na kvalitetan način dobila pravnu zaštitu u nastalom pravnom poslu.

 

Sama okolnost, na koju upire žaliteljica u žalbenom postupku da je riječ o izvanugovornoj obvezi nastaloj zbog stjecanja bez osnove na strani tužene, u konkretnom slučaju ne može biti riječ upravo iz razloga jer je zaključenjem ugovora o kreditu u cijelosti uređen odnos stranaka koji je nastao od momenta zaključenja ugovora o namjenskom kreditu od 30. kolovoza 2006. pa nadalje, čime je denominacijom, odnosno promjenom valute i utvrđenjem kamatne stope, u cijelosti uređen odnos ovih stranaka nastao iz ugovora o kreditu, pa bi, eventualno, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva došlo do stvaranja dvostruke obveze tužene spram tužiteljice.

 

Nadalje, napominje se žaliteljici da je o trošku u ovom parničnom postupku odlučeno presudom zbog čega je ovaj drugostupanjski sud odlučio o trošku prilikom donošenja odluke o žalbi na presudu.

 

Napominje se da je pravilna i odluka o parničnom trošku koja je donesena pozivom na odredbu iz članka 154. u vezi s člankom 155. ZPP-a, pa se u tom dijelu žalba odbija kao neosnovana.

 

Zbog svega navedenog ovaj sud je pozivom na odredbu članka 368. stavka 1. odbio žalbu tužiteljice, potvrdio pobijanu presudu, kao i odluku o trošku, te odlučio kao izreci presude rješenja.

 

U Splitu 14. svibnja 2020.