Poslovni broj: 89 Pž-6878/2018-2

                            1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 89 Pž-6878/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Josipa Turkalja, suca izvjestitelja i Draženke Deladio, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. O. d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik N. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & partneri d.o.o., Z., protiv 1. tuženika O. B., OIB ..., B., kojeg zastupa punomoćnik Ž. Š., odvjetnik u K., 2. tuženika H. E. d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik J. G. M., odvjetnica u Odvjetničkom društvu M. & F., Z., i 3. tuženika HEP-P. d.o.o., OIB ..., Z., radi isplate iznosa od 1.260.698,45 kn, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1162/2014-72 od 19. srpnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbijaju se žalbe prvotuženika Općina B., drugotuženika H. E. d.d. i trećetuženika HEP- d.o.o. kao neosnovane te potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1162/2014-72 od 19. srpnja 2018. u točkama I. i II. izreke.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava dva odgovora na žalbu u zatraženom iznosu od 31.500,00 kn.

 

Obrazloženje

 

Sud prvog stupnja naložio je tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 1.260.698,45 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka I. izreke), naložio je tuženicima solidarno isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 142.534,02 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka II. izreke), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 28.187,50 kn (točka III. izreke).

 

Protiv dijela ove presude pod točkama I. i II. izreke žale se sva tri tuženika, svaki podnoseći posebnu žalbu, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP). Prvo i drugotuženik predlažu presudu u pobijanom dijelu preinačiti, podredno ukinuti, dok trećetuženik predlaže presudu u pobijanom dijelu ukinuti. Prvotuženik traži trošak žalbenog postupka koji iznosi 29.562,50 kn, drugotuženik u iznosu od 19.687,59 kn, dok trećetuženik nije zatražio parnični trošak žalbenog postupka.

Tužitelj u odgovoru na žalbu prvotuženika poriče žalbene navode, te predlaže žalbu prvotuženika odbiti. Traži trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 15.750,00 kn.

 

Tužitelj u odgovoru na žalbu drugo i treće tuženika poriče žalbene navode drugo i treće tuženika, te predlaže njihove žalbe odbiti. Traži trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 15.750,00 kn.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Predmet spora je isplata iznosa od 1.260.698,45 kn na temelju regresnog zahtjeva za štetu koju je tužitelj isplatio svojim osiguranicima, a koju štetu su počinili tuženici svojim propustima.

 

Među strankama nije prijeporno:

- da se 10. listopada 2010. dogodila prometna nesreća u mjestu O. na D. na području općine B., u kojoj su smrtno stradali putnici u vozilu S. i R. J., na način da je vozilo osigurano kod tužitelja vozeći se kolnikom ceste ušlo u vodu i potonulo,

- da na kolniku ceste na kojem se dogodila prometna nesreća nije bilo prometne signalizacije, niti je akumulacijsko jezero bilo ograđeno na način da onemogući ulazak u jezero preko kolnika,

- da je u trenutku prometne nesreće bila magla i noć,

- da je tužitelj isplatio utuženi iznos štete od 1.260.698,45 kn na ime duševnih bolova zbog smrti bliske osobe; troškova pogreba, grobnice, žalobne odjeće; troškova karmina, troškova fotografiranja pogreba i objave smrtovnice; troškova vijenca,

- te da su drugo i trećetuženik bili umješači u parničnom postupku za naknadu štete, a prvotuženik je uredno obaviješten o parnici.

 

Među strankama je prijeporno je li se prometna nesreća dogodila na nerazvrstanoj cesti, a zbog čega bi prvotuženik bio odgovoran zbog propusta u označavanju ceste prometnom signalizacijom, je li se štetni događaj zbio na gradilištu hidroelektrane L. ili je gradnja bila dovršena, te je li trećetuženik izvođač radova, odnosno odgovorna pravna osoba za izvođenje radova.

 

Nije prijeporno da je drugotuženik bio naručitelj radova.

 

Prijeporno je među strankama odgovaraju li tuženici solidarno.

 

U odnosu na žalbu prvotuženika.

 

Suprotno navodima žalbe, sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, ne postoji proturječnost između izreke i razloga presude, a niti proturječnost između sadržaja spisa i danih razloga, pa je stoga pobijanu presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju radi o nerazvrstanoj cesti kojom se vozilo osigurano kod tužitelja kretalo, jer je vozač tog vozila zalutao u magli.

Naime, na temelju Odluke o nerazvrstanim cestama na području općine B. od

2. prosinca 2000. (str. 322. – 327. spisa), dopisa Županijske uprave za ceste K. od 13. listopada 2010. (str. 33. spisa) proizlazi da je predmetna prometnica, u naselju O. na D. potopljena akumulacijskim jezerom, nerazvrstana cesta, jer nije razvrstana kao županijska ili lokalna cesta. Odredbom čl. 28. st. 3. Odluke o nerazvrstanim cestama na području općine B. propisano je da odluku o ukidanju nerazvrstane ceste ili njezinog dijela donosi općinsko vijeće uz prethodno mišljenje odbora. Prvotuženik ničime nije dokazao da je ukinuo status spornog dijela nerazvrstane ceste, a zbog čega je taj status cesta imala i u trenutku prometne nesreće.

 

Sud prvog stupnja utvrdio je da je trećetuženik obavijestio prvotuženika dopisom od

10. lipnja 2010. (str. 366. spisa) da počinje punjenje akumulacijskog jezera hidroelektrane Lešće.

 

Nije prijeporno da se prije započinjanja radnje na hidroelektrani L. predmetnom nerazvrstanom cestom moglo slobodno kretati, a da je kretanje ograničeno nakon započete gradnje na temelju građevinske dozvole od 5. prosinca 2008.

 

Sud prvog stupnja utvrdio je da neposredno prije mjesta štetnog događaja u smjeru kretanja vozila osiguranika tužitelja nije bilo nikakve prometne signalizacije ni fizičke prepreke koje bi onemogućavale kolni pristup jezeru. Samo su na tlu u travi izvan desnog ruba kolnika očevidom pronađena dva dotrajala prometna znaka „opasnost na cesti“ na udaljenosti 30-100 m od razine akumulacijskog jezera (fotodokumentacija policije na str. 387. – 394. spisa).

 

Na temelju ovako valjano i potpuno utvrđenoga činjeničnog stanja pravilno je sud prvog stupnja na temelju odredbe čl. 2. i 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 26/03, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09 i 79/09) utvrdio odgovornost prvotuženika za štetu jer je učinio propust u održavanju nerazvrstane ceste. Osim toga, prvotuženikova odgovornost proizlazi iz odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08) kojom je propisana dužnost osobi nadležnoj za održavanje ceste (prvotuženik je u obvezi održavati nerazvrstane ceste na svom području) voditi brigu i poduzimati mjere glede omogućavanja odvijanja sigurnog i nesmetanog prometa. Naime, prvotuženik je bio dužan zabraniti odvijanje prometa na spornom dijelu nerazvrstane ceste nakon što je započeta gradnja hidroelektrane L., a svakako nakon što je obaviješten da počinje punjenje akumulacijskog jezera. To stoga, što sama cesta prolazi kroz akumulacijsko jezero i u jednom dijelu je potpuno potopljena, a zbog čega je i došlo do prometne nesreće i utapanja dvoje putnika u vozilu osiguranom kod tužitelja.

 

U odnosu na žalbu drugotuženika.

 

Sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka propisanu odredbom čl.

354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer su dani razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, pa je stoga pobijanu presudu moguće ispitati.

 

U odnosu na žalbene navode drugotuženika, valja odgovoriti da je neodlučno je li hidroelektrana L. bila dovršena ili se još uvijek radilo o gradilištu, budući da je drugotuženik vlasnik hidroelektrane, a hidroelektrana je sama po sebi opasna stvar (velika akumulacija vode i mogućnost ispuštanja velike količine vode), a drugotuženik kao vlasnik stvari nije onemogućio fizički pristup vozila u akumulacijsko jezero, pa je stoga sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 1164. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) kada je utvrdio odgovornost drugotuženika.

 

U odnosu na drugotuženika također je neodlučno što radovi postavljanja prometne signalizacije na nerazvrstanoj cesti nisu bili predviđeni glavnim projektom i ishođenim pravomoćnim građevinskim dozvolama, jer drugotuženikova obveza nije postavljanje prometne signalizacije, već fizičko onemogućavanje ulaska vozila u akumulacijsko jezero. Da je drugotuženik samo na tom dijelu ogradio akumulacijsko jezero, ne bi došlo do prometne nesreće, a niti do smrtne posljedice, a samim time niti do štete.

 

U odnosu na žalbu trećetuženika.

 

Trećetuženik u žalbi ne navodi u čemu se sastoji bitna povreda odredaba parničnog postupka, a ovaj sud ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom čl.

354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede pazi po službenoj dužnosti.

Pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da se prometna nesreća dogodila na gradilištu, jer hidroelektrana nije dovršena sve dok nije dobila uporabnu dozvolu. Naime, odredbom čl. 249. Zakona o prostornom uređenju i gradnji („Narodne novine“ broj 76/07 i 38/09; dalje: Zakon o gradnji) propisano je kada se prijavljuje gradilište. Zakonom o gradnji nije propisano na koji način se gradilište odjavljuje, a zbog čega proizlazi da je gradilište odjavljeno nakon što se dobije uporabna dozvola.

 

Trećetuženik neosnovano ističe da nije glavni izvođač radova. Naime, iz dopisa trećetuženika od 10. lipnja 2010. upućenih prvotuženiku i MUP-a (str. 366. – 369. spisa) vidljivo je da je upravo trećetuženik izvodio radnju punjenja akumulacijskog jezera. Osim toga, iz plana uređenja zajedničkog privremenog gradilišta (str. 547. – 565. spisa) vidljivo je da je trećetuženik naručitelj radova, a izvođač je trgovačko društvo S. d.o.o., Z., a s obzirom na to da je iz građevinske dozvole (str. 34. – 36. spisa) vidljivo da je investitor drugotuženik, trećetuženik može biti samo glavni izvođač radova koji je u pojedinim fazama izgradnje hidroelektrane L. sklapao ugovore s podizvođačima.

 

U konkretnom slučaju čak i nije presudno je li trećetuženik bio glavni izvođač ili podizvođač, već je odlučno da je on izvršio ili naložio izvršenje punjenja akumulacijskog jezera, a da prethodno nije osigurao gradilište, odnosno akumulacijsko jezero, na način da je onemogućio kolnikom ulazak vozila u akumulacijsko jezero.

 

Na temelju same poduzete radnje punjena akumulacijskog jezera, trećetuženik je u svakom slučaju izvođač, i kao takav je neposredno odgovoran za nastanak štetnog događaja, jer punjenje akumulacijskog jezera, a naročito kada ono nije osigurano od neovlaštenih ulazaka u njega, predstavlja opasnu djelatnost, pa je stoga na temelju ovako valjano i potpuno utvrđenoga činjeničnog stanja sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 1064. ZOO-a kada je utvrdio odgovornost trećetuženika za nastanak štetnog događaja.

 

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1107. st. 3. ZOO-a kada je utvrdio solidarnu odgovornost jer se ne mogu utvrditi doprinosi sva tri tuženika u nastaloj šteti, a pri čemu drugo i trećetuženici odgovaraju solidarno, kao naručitelj i izvođač radova na nekretnini, trećoj osobi za štetu koja nastane u vezi s izvođenjem tih radova (čl. 1108. ZOO-a).

 

Slijedom svega navedenog, a s obzirom na to da je utvrđeno da su tuženici odgovorni za nastanak štetnog događaja, da je tužitelj na temelju police obveznog osiguranja isplatio štetu u utuženom iznosu, pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 963. ZOO-a kada je naložio tuženicima isplatu utuženog iznosa.

 

Pravilna je i odluka o parničnom trošku, kako po osnovi, tako i visini.

 

Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U nepobijanom dijelu pod točkom III. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

 

Odbijeni su tužiteljevi zahtjevi za naknadu troškova sastava oba odgovora na žalbe jer su bili nepotrebni (čl. 155. st. 1. ZPP-a) pa je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

 

Zagreb, 14. svibnja 2020.

 

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec, v.r.