Broj: Rev-x 123/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz C., kojeg zastupa punomoćnik I. Š., odvjetnik u R., protiv tuženika Z. otok d.d. K., kojeg zastupa punomoćnik D. K.-A., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K., K. i partneri j.t.d. u R., radi utvrđenja, naknade štete, predaje i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1383/06 od 10. lipnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Krku poslovni broj P-283/99-73 od 13. rujna 2005., u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2014.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

              Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev  koji glasi:

 

              »I. Utvrđuje se da je sporazum o organizaciji i vođenju disco programa u disco clubu F. u K. sklopljen između stranaka 1. lipnja 1995. bio na snazi i trajao do 1. lipnja 1998., kada je istekom ugovorenog vremena prestao.

 

              II. Tuženik HPT Z. o. d.d. dužan je tužitelju M. K. naknaditi štetu i isplatiti iznos 53.299,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 18% propisanom Uredbom o visini stope zatezne kamate  i to na iznos počev od 1. lipnja 1998. do isplate u roku 15 dana.

 

              III. Tuženik HPT Z. o. d.d. dužan je tužitelju M. K. predati u posjed pokretne stvari i to 8 zvučnih kutija, tri pojačala, miks pult ekuliazer, CD player, dva gramofona, tuner i kasetofon, pult rasvjete 1200 LP gramofonskih ploča, 300 compact diskova te 10  audio kaseta, rasvjetna tijela i laser za disco club ili isplatiti tužitelju vrijednost navedenih stvari u iznosu 420.000,00 kn te tužitelju nadoknaditi parnični trošak, sve u roku od 15 dana.«

 

              Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu 80.550,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

              Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev na predaju pokretnih stvari ili isplata njihovih protuvrijednosti u iznosu 420.000,00 kn (točka III. izreke prvostupanjske presude) reviziju je zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava izjavio tužitelj, u kojoj predlaže da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U odgovoru na reviziju tuženik predlaže da se reviziju tužitelja odbije kao neosnovanu.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Suprotno revizijskim navodima, pobijana presuda nema nedostataka, može se ispitati te u postupku koji je prethodio reviziji nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka  iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 - dalje: ZPP) na koju se poziva podnositelj revizije time što nije ocijenjen iskaz jednog svjedoka (S. O.).

 

              Nižestupanjske presude u pobijanom dijelu imaju razloge o odlučnim činjenicama jer je u njima jasno navedeno koje činjenice su važne i odlučne za prihvaćanje zahtjeva, a naveden je i određen zaključak utemeljen na sudskoj ocjeni dokaza u smislu čl. 8. ZPP o postojanju, odnosno nepostojanju tih činjenica na kojima su sudovi zasnovali svoje presude.

 

              Zbog toga, prihvaćanjem ocjene dokaza prvostupanjskog suda, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije ostvarena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, na koju se također poziva u reviziji tužitelj.

 

              Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev na predaju stvari muzičke opreme postavljen u vidu vlasničke tužbe (rei vindicatio), kojem zahtjevu je tužitelj alternativno kumulirao zahtjev na isplatu njihove vrijednosti u ukupnom iznosu 420.000,00 kn.

 

              U postupku je utvrđeno da je između tuženika kao vlasnika poslovnog prostora, zatim tužitelja i još jedne fizičke osobe (A. F.) kao organizatora i voditelja disco programa te treće ugovorne stranke A. A. d.o.o. kao pružatelja tehničkih usluga 1. lipnja 1995. sklopljen ugovor nazvan Sporazum o organizaciji i vođenju disco programa u disco clubu F. u K., na rok od tri godine, te da je taj ugovor od strane tuženika raskinut tijekom 1995. zbog toga što tužitelj i A. F. nisu ispunjavali svoje ugovorne obveze.

 

              Pri tome je za napomenuti da je pobijana presuda pravomoćna i u revizijskom stadiju postupka nepobijana u dijelu kojim je odbijen zahtjev da je predmetni ugovor prestao istekom vremena na koji je sklopljen, tj. 1. lipnja 1998., što također potvrđuje zaključak nižestupanjskih sudova da je sporni ugovor prestao raskidom.

 

              Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji nadalje su utvrdili da tuženik nije imao faktičnu vlast na spornim pokretninama ne samo u vrijeme zaključenja glavne rasprave, nego i u vrijeme podnošenja tužbe, pa je već zbog tog razloga odbijen vlasnički zahtjev, a što prihvaća i revizijski sud budući da ta činjenica ničim nije dovedena u sumnju.

 

              Osim toga revizijski sud prihvaća i zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelj nije dokazao da bi bio vlasnik spornih pokretnina, kao i identitet stvari, što također upućuje na neosnovanost vlasničke tužbe.

 

              Prema odredbi čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 – dalje: ZV), osim identiteta stvari tužitelj mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u posjedu tuženika, što tužitelj nije dokazao.

 

              U odnosu na zahtjev za isplatu istovremeno postavljen uz zahtjev na predaju treba reći da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi na strani tuženika postojala bilo kakva obveza pa dakle ni obveza alternativne naravi.

 

              Prema odredbi čl. 403. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) ako neka obveza ima dva ili više predmeta, ali je dužnik dužan dati samo jedan da bi se oslobodio obveze, pravo izbora ako nije što drugo ugovoreno pripada dužniku i obveza prestaje kad on bude predao predmet koji je izabrao.

 

              U konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi tuženik dugovao bilo kakvu, a pogotovo ne obvezu s više činidaba, pa zahtjev za isplatu i zbog tog razloga nije mogao biti prihvaćen.

 

              Naime, nije riječ ni o procesnoj facultas alternativi iz čl. 327. ZPP budući da se ne radi o građanskopravnoj ponudi, prema kojoj bi se tuženik mogao osloboditi činidbe na predaju isplatom protuvrijednosti.

 

              Zahtjev na isplatu protuvrijednosti (npr. kao zahtjev za naknadu štete) mogao bi opstojati samo kao eventualno kumulirani zahtjev iz čl. 188. st. 2. ZPP budući da, kako je rečeno, tuženik nije obveznik bilo kakve alternativne obveze, ali ni takav, eventualno kumulirani zahtjev u predmetnom postupku nije istaknut.

 

              Zbog tog razloga nije mogao biti prihvaćen zahtjev na isplatu protuvrijednosti pokretnina, pri čemu treba dodati da, kada bi eventualno kumulirani zahtjev i bio istaknut (a nije), opet bi bio odbijen, budući da su prema inventurnoj listi, nakon prestanka ugovora pokretnine predane onoj osobi koju je tuženik opravdano smatrao ovlaštenom za njihovo preuzimanje pa tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete.

 

              Na osnovu svega rečenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

 

              Na temelju čl. 155. st. 1. i 2. ZPP odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

U Zagrebu, 26. ožujka 2014.