1                             Poslovni broj: 22 Gž R-73/20-2

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž R-73/20-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. B., OIB: ..., iz Z., zastupanog po Odvjetničkom društvu G. & E. iz Z., protiv tuženice Z. p. d.o.o., OIB: ..., iz Z., zastupane po Odvjetničkom društvu B., D. i p. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 9 Pr-2662/2018-29 od 31. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 13. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 9 Pr-2662/2018-29 od 31. listopada 2019.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom               odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio utvrditi nedopuštenim otkaz što ga je tuženik dao tužitelju Odlukom o otkazu Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 14. prosinca 2017., te da radni odnos tužitelja kod tuženika temeljem Ugovora o radu od dana 3.rujna 2013. nije prestao, da se obveže tuženik vratiti na rad tužitelja na radno mjesto „tehnolog u punionici piva “ sukladno Ugovoru o radu od 3. rujna 2013., uz trošak postupka (točka I. izreke). Ujedno je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn (točka II. izreke).

 

Protiv ove presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19, dalje: ZID ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine.

 

U odgovoru na žalbu tuženica osporava navode iste u cijelosti i predlaže đalbu odbiti.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora te vraćanje na rad.

 

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbe članka 115. stavak 1. i 2. i članka 135. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, dalje: ZR).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je tužitelj kod tuženice radio na radnom mjestu tehnolog u punionici piva temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 3. rujna 2013.;

 

- da je tuženica Odluku o otkazu Ugovora o radu od 14. prosinca 2017. utemeljila na organizacijskim razlozima, s ponudom izmijenjenog ugovora o radu za poslove operater 2 u punionici piva koji ugovor je tužitelj potpisao s danom 5. siječnja 2018. (dalje: Odluka);

 

- da iz obrazloženja Odluke proizlazi da je Odlukom Uprave tuženice od 24. studenog 2017. ukinuto radno mjesto tehnolog u punionici piva u Sektoru proizvodnih i logističkih operacija OJ Punionica piva.;

 

- da je tužitelj pravodobno uložio zahtjev za zaštitu prava na koji se poslodavac nije očitovao, te potom tužbu;

 

- da je tuženica dana 13. studenog 2017. radničkom vijeću tuženice dostavila prijedlog Odluke o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu radi očitovanja na namjeravane promjene Pravilnika, te da se radničko vijeće svojim dopisom od 23. studenog 2017. očitovalo na način da se nije složilo s prijedlozima;

 

- da je tuženica dana 5. prosinca 2017. radničkom vijeću tuženice dostavila prijedlog Odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju s ponudom izmijenjenog ugovora, te da se radničko vijeće svojim dopisom od 12. prosinca 2017. očitovalo na način da se ne slaže s prijedlogom;

 

- da iz iskaza svih svjedoka pa i samog tužitelja, proizlazi da se tijekom 2017. godine kod tuženice počela uvoditi nova organizacija rada kojom su uvedene tzv. linijske trojke, a koje čine voditelj linije, procesni voditelj linije i voditelj održavanja; dok je prije smjenu vodio supervizor a uz njega je bio tehnolog i procesni inženjer u punionici piva; da su poslovi koje je tužitelj obavljao prebačeni na voditelja linije za punjenje piva i procesnog voditelja linije; da je nova organizacija provedena od strane vlasnika - grupacije M. C. iz K. koja je provedena i u ostalim njegovim pivovarama diljem svijeta;

 

- da su provođeni interni natječaji za popunjavanje radnih mjesta linijskih trojki, na neka da se javio i tužitelj ali nije izabran i taj izbor nije osporavao;

 

- da tužitelj smatra da mu nije ponuđeno odgovarajuće radno mjesto jer da je pokrenuo ovaj radni spor iako nitko nije tražio od njega da povuče tužbu.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev smatrajući da je tuženica u svezi organizacijskih promjena koje su se provodile diljem svijeta u svim pivovarama istog vlasnika, a što da je autonomno pravo poslodavca, provela valjanu zakonsku proceduru savjetovanja sa radničkim vijećem, kao što je provela i valjanu zakonsku proceduru savjetovanja u svezi prijeporne Odluke.

 

Smatra da je razlog otkaza opravdan jer su se kod tuženice doista dogodile organizacijske promjene na naprijed navedeni način, poslovi radnog mjesta tužitelja su preraspodijeljeni a tužitelj je bio jedini zaposlenik na mjestu tehnologa u punionici piva pa tuženica nije morala voditi računa o kriterijima trajanja radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Navodi da tuženica nije imala obvezu tužitelju ponuditi drugo radno mjesto a ipak je to učinila time da se u ovom postupku ne preispituje je li ponuđeno radno mjesto odgovarajuće spremi, znanju i sposobnostima radnika.

 

Pritom je taj sud naveo da je odredbom članka 115. stavak 1. i 2. ZR propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, između ostalog i u slučaju kada prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), a pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Nadalje, da je odredbom članka 135. stavak 3. ZR propisano da je u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac.

 

Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda, kao i primjena materijalnog prava.

 

Prije svega, glede procedure savjetovanja prvostupanjski sud je naveo da se radničko vijeće tuženice svojim dopisom od 23. studenog 2017. očitovalo na prijedlog Odluke o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu na način da se nije složilo sa prijedlozima što međutim, ne proizlazi iz tog dopisa. Naprotiv, proizlazi da se radničko vijeće nije protivilo prijedlozima za ukidanje poslova (njih osam) izuzev u odnosu na ukidanje poslova radnog mjesta tehnologa u punionici piva smatrajući da je radno mjesto tehnologa neophodno a i jer da to ima nepovoljniji status od postojećeg za izvršitelja na navedenom radnom mjestu.

 

Dakle, proizlazi da su postojali organizacijski razlozi dok je iz iskaza svjedoka i tužitelja razvidno da je radnicima, pa tako i tužitelju, bilo poznato da je to posljedica odluke vlasnika tuženice o novoj organizaciji posla koju organizaciju je isti proveo u svim pivovarama u svijetu u kojima je isti vlasnik. Stoga pravilno sud navodi da je autonomno pravo poslodavca organizirati posao na način da reorganizacijom ostvaruje veću dobit uz manje troškove, kao i brže i efikasnije poslovanje.

 

Već iz žalbenih navoda ne proizlazi da poslove radnog mjesta tužitelja sada obavlja drugi radnik, niti da je samo izmijenjen naziv radnog mjesta tužitelja već proizlazi ono što jest a to je da je tuženica potpuno novom organizacijom posla preraspodijelila ne samo poslove tužiteljeva radnog mjesta već i druge, dok iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je isti svjestan reorganizacije ali je smatrao da mu nije dano odgovarajuće radno mjesto njegovom znanju, sposobnostima, obrazovanju i radnom iskustvu iako takva obveza poslodavca ne proizlazi iz ZR niti otkazanog ugovora o radu.

 

Nadalje, taj sud je naveo da se radničko vijeće tuženice svojim dopisom od 12. prosinca 2017. očitovalo na prijedlog Odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju s ponudom izmijenjenog ugovora na način da se ne slaže s prijedlogom, što je točno. Međutim, iz tog dopisa nedvojbeno proizlazi da se radničko vijeće ustvari sadržajno uopće nije protivilo ukidanju poslova radnog mjesta tehnolog u punionici već se isključivo osvrće na tužitelju ponuđeni izmijenjeni ugovor o radu smatrajući da je tužitelju s njegovim obrazovanjem i radnim iskustvom kao i okolnošću da je kod njega utvrđeno tjelesno oštećenje od 30% zbog ozljede na radu zbog čega da na ponuđenom radnom mjestu postoji opasnost od nastanka invalidnosti moglo biti ponuđeno neko drugo odgovarajuće radno mjesto, pa se svi žalbeni navodi o tzv. paušalnom pozivanju tuženice na organizacijske razloge već time otklanjaju.

 

Tvrdnja tužitelja da mu nije ponuđeno odgovarajuće radno mjesto zbog vođenja ovog spora (a prema odredbi članka 117. stavak 2. ZR, podnošenje žalbe ili tužbe, odnosno sudjelovanje u postupku protiv poslodavca zbog povrede zakona, drugog propisa, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu, odnosno obraćanje radnika nadležnim tijelima državne vlasti, ne predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu) nije osnovana jer je spor pokrenut nakon otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora a što je jedino i moguće.

 

U odnosu na žalbeni navod da sud nije odlučio o dijelu tužbenog zahtjeva dopunjenog na ročištu od 15. travnja 2019., za navesti je da to sud i nije mogao jer je prethodni postupak zaključen dana 19. studenog 2018. a predmetna dopuna predstavlja preinaku tužbe što nije moguće u fazi glavne rasprave prema odredbi članka 190. stavak 1. ZPP.

 

Nadalje, nije relevantna tvrdnja da poslodavac nije vodio računa o odredbi članka 29. Pravilnika prema kojoj u situaciji kada se radniku smanjuje radna sposobnost zbog ozljeda na radu i dr. vezano za rad i uvjete rada, je poslodavac uzimajući u obzir nalaz i mišljenje ovlaštenog tijela osigurati tom radniku povoljnije uvjete rada, lakši i jednostavniji posao a sukladno pravomoćnom rješenju.

 

Kako je prvostupanjska odluka u tom dijelu insuficijentna, ovaj drugostupanjski sud će u tom dijelu odlučivati primjenom odredbe članka 373.a stavak 1. točka 2. i stavak 3. ZPP

 

Ovo stoga jer iz rješenja HZMO Područna služba u Zagrebu od 2. ožujka 2017. koje nije dostavljeno poslodavcu (list 22 spisa) proizlazi da se tužitelju priznaje tjelesno oštećenje od 30% počevši od 12. listopada 2016. kao posljedica ozljede na radu te je određena i novčana naknada, a rješenjem od 4. veljače 2019. koje jeste dostavljeno poslodavcu (list 184 spisa) tužitelju nije priznato pravo iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz obrazloženje da ne postoji smanjenje radne sposobnosti.

 

Odredbom članka 41. stavak 1. ZR propisano je da, ako kod radnika postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, smanjenje radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti ili neposredna opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti koju je utvrdilo ovlašteno tijelo u skladu s posebnim propisom, poslodavac je dužan, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje toga tijela, ponuditi radniku sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova za koje je radno sposoban, koji moraju, što je više moguće odgovarati poslovima na kojima je radnik prethodno radio.

 

Dakle, u situaciji kada je radniku smanjena radna sposobnost zakonska je obveza poslodavca a ne samo obveza iz Pravilnika tuženice, istome ponuditi sklapanje odgovarajućeg ugovora o radu. Međutim, kako tužitelju nije utvrđeno smanjenje radne sposobnosti to su i ti žalbeni razlozi neosnovani.

 

Inače, prema odredbi članka 61. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15 i 120/16, dalje: ZMO) tjelesno oštećenje postoji kada kod osiguranika nastane gubitak, bitnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela, što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba, bez obzira na to uzrokuje li ili ne uzrokuje smanjenje ili gubitak radne sposobnosti.

 

Stoga okolnost da je tužitelju priznato tjelesno oštećenje u konkretnom slučaju nije dovelo do obveze poslodavca da postupi u smislu odredbe članka 41. stavak 1. ZR odnosno, članka 29. Pravilnika tuženice.

 

Sud je prvog stupnja dao svoju ocjenu provedenih dokaza sukladno obvezi iz odredbe članka 8. ZPP i njegova odluka nije arbitrarna.

 

Stranke su u ovoj parnici sudjelovale potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora (materijalnopravnih i procesnopravnih), korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava, pa tako nije došlo do povrede prava stranke.

 

Pravilna je i odluka o troškovima prvostupanjskog postupka utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP.

 

Slijedom navedenog, valjalo je potvrditi pobijanu odluku temeljem odredbe članka 368. stavak 1. i članka 373.a ZPP.

 

U Splitu, 13. svibnja 2020.