Poslovni broj: 2 Gž-945/2018-2

1

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, po sucu Emiru Čustoviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: 1. I. B. iz S., OIB…. i 2. M. B. iz S., OIB…., koje zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. D. i Ž. D. u V., protiv tuženika H. ureda za osiguranje Z., OIB……, Z.,  kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima broj Pn-264/16-23 od 16. listopada 2018., 13. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima broj Pn-264/16-23 od 16. listopada 2018.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Tuženik H. ured za osiguranje Z. dužan je platiti tužiteljima Ivanu B. i M. B. iz S. na ime naknade nematerijalne štete svakom iznos od 19.000,00 kn odnosno 38.000,00 kn uz pripadajuće zakonske zatezne kamate, počev od dana podnošenja odštetnog zahtjeva pa do isplate, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila daljnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, te tužitelju nadoknadi parnični trošak, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

Ujedno je naloženo tužiteljima da plate parnični trošak tuženiku u svoti od 11.195,00 kn.

 

              Protiv navedene presude tužitelji su izjavili žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, dakle, zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Žalba je pravovremena i dopuštena.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete nastale u prometnoj nesreći koja se dogodila 9. kolovoza 2015. u B. i H., na cesti D. – T., u mjestu L.. Prvotužitelj I. B. je kritične prigode upravljao vozilom reg. oznake i broja ….., a drugotužitelj M. B. je bio putnik u tom vozilu. Drugi sudionik prometne nesreće je bio Z. G. koji je upravljao vozilom reg. oznake i broja ….. Vozilo kojim je upravljao prvotužitelj bilo je osigurano od odgovornosti kod osiguratelja C. osiguranje d.d. sa sjedištem u Z., a vozilo reg. oznake i broja …. bilo je osigurano od odgovornosti kod osiguravatelja iz R. S..

 

              Tužitelji su tvrdili da je Z. G., vozač vozila reg. oznake i broja ….. isključivi krivac za nastanak prometne nesreće. Uz tužbu su dostavili isprave nazvane „odštetni zahtjev“ i to jednu upućenu osiguravatelju C. osiguranje d.d. Z., od strane drugotužitelja M. B., u kojoj je navedeno da je bio putnik u vozilu osiguranom kod C. osiguranje d.d. Z., i drugu upućenu od strane prvotužitelja I. B. M. osiguranje d.d. Navedene isprave nisu potpisane, a uz njih ne prileži dokaz o uručenju adresatima.

 

              Polazeći od toga da je H. ured za osiguranje nadležan, a time i pasivno legitimiran, samo u iznimnim slučajevima kada odgovorni osiguratelj, odnosno njegov ovlašteni predstavnik nisu ispunili obveze propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152714 - dalje: ZOOP), prvostupanjski sud je zaključio da tužitelji nisu dokazali da su se obratili sa zahtjevom za naknadu štete osigurateljima prije podnošenja zahtjeva tuženiku, pa je, primjenjujući odredbu članka 57. stavak 3. ZOOP odbio tužbeni zahtjev.

 

              U odnos na ispravu kojom drugotužitelj pokušava dokazati da je odštetni zahtjev doista podnesen osiguravatelju C. osiguranje d.d. s obzirom da je ovaj platio određene novčane svote po tom zahtjevu, prvostupanjski sud je ocijenio da je isprava dostavljena nakon zaključenja prethodnog postupka, a kako se radi o ispravi koju je tužitelj mogao dostaviti do zaključenja prethodnog postupka, pa čak i u vrijeme podnošenja tužbe, to sud nije uzeo u obzir tu ispravu oslonom na odredbu članka 299. stavak 3. ZPP-a.

 

              Odmah valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 299. ZPP-a jer je tužitelj M. B. tek uz podnesak od 10. veljače 2017., a koji je zaprimljen kod prvostupanjskog suda 13. veljače 2017., dostavio dopis C. osiguranje d.d. Z. od 28. srpnja 2016. upućen punomoćniku drugotužitelju u kojem navodi da je voljan sklopiti nagodbu, i u biti potvrđuje da je odštetni zahtjev podnesen, a naknadno uz dopis tužitelja od 25. veljače 2017., koji je zaprimljen od prvostupanjskog suda 27. ožujka 2017., dostavlja dokaz o podmirenju štete u iznosu od 3.000,00 kn M. B. iz kojeg proizlazi da je taj iznos štete podmiren 3. kolovoza 2016. Kako je prethodni postupak zaključen 30. studenog 2016. posve je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je drugotužitelj dokaze mogao podastrijeti prije zaključenja prethodnog postupka.

 

              U ovom predmetu šteta je nastala na teritoriju B. i H., a prouzrokovalo ju je vozilo osigurano u S., dakle, u E. uniji, dok oštećenici prebivaju u R. H. i vozilo kojim su kritične zgode upravljali bilo je osigurano od odgovornosti kod osiguravatelja u R. H.

 

              Prema odredbi članka 57. stavak 2. ZOOP-a oštećene osobe sa stalnim prebivalištem u R. H. odštetni zahtjev mogu podnijeti Uredu za naknadu uspostavljenim u okviru H. ureda za osiguranje ako je prometna nesreće nastala u drugoj državi članici, odnosno u trećoj državi čiji je nacionalni U. za osiguranje član sustava Z. karte, a prouzročena je vozilom koje je osigurano te uobičajeno stacionirano u drugoj državni članici, s tim da je H. ured za osiguranje nadležan samo u iznimnim slučajevima kada odgovorni osiguratelj, odnosno njegov ovlašteni predstavnik nisu ispunili svoje obveze propisane ZOOP (članak 57. stavak 4. ZOOP-a).

 

              Iz navedenog proizlazi da bi se mogla uspostaviti nadležnost i odgovornost H. ureda za osiguranje oštećenik mora prethodno podnijeti zahtjev za naknadu štete odgovornom osiguratelju, odnosno njegovom odštetnom predstavniku. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da iz navedenih dokaza, tj. dokaza koji se mogu uzeti u obzir u ovom postupku ne proizlazi da su se tužitelji obratili sa zahtjevom za naknadu štete odgovornom osiguravatelju, odnosno njegovom odštetnom predstavniku pa se slijedom toga ne može uspostaviti odgovornost i nadležnost tuženika.

 

              Pored toga, valja dodati da u odnosu na tužbeni  zahtjev drugotužitelja, koji je pokušao dokazati da se obratio sa odštetnim zahtjevom kao putnik osiguravajućem društvu vozila u kojem se nalazio, dakle, domaćem osiguravajućem društvu, tuženik ne bi bio pasivno legitimiran i da je prvotužitelj dokazao svoje navode o obraćanju jer se odredba članka 57. ZOOP-a ne odnosi na domaće osiguravatelje već na ona vozila koja se osiguravaju od odgovornosti u drugim državama.

 

              Tužitelji u žalbi pokušavaju dovesti u pitanje ocjenu dokaza prvostupanjskog suda, ali bez uspjeha. Provedene dokaze sud je slobodno ocijenio i analizirao, ali je stečeno uvjerenje opravdao logičnim razlozima. Zaključak prvostupanjskog suda o odlučnim činjenicama ima utemeljenja u raspravnoj građi.

 

              U žalbi se prvi put ističe da je tuženik proslijedio zahtjev za naknadu štete tužitelju C. osiguranje d.d. Z.. Ta tvrdnja ne proizlazi iz niti jednog dokaza, osim toga ono se prvi put iznosi u žalbi što je protivno odredbi članak 352. stavak 1. ZPP-a.

 

              Tijekom prvostupanjskog postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se ukazuje u žalbi, a ni one na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

              Budući su u cijelosti izgubili spor pravilno je naloženo tužiteljima platiti parnične troškove tuženiku.

 

              Prema tome, prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, a kako pri tom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka to žalba nema svog opravdanja.

 

              Temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.             

 

Dubrovnik, 13. svibnja 2020.

 

Sudac:

 

Emir Čustović