1              Poslovni broj: 14 Gž-1370/2019-4

 

 

Poslovni broj: 14 Gž-1370/2019-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja S. C. iz D. R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva B., B. i P. j.t.d. iz Z., protiv tuženika: 1. S. Ž., vlasnika obrta G. Ž., Obrt za građevinske usluge S. Ž. iz D. R., OIB: ..., 2. S. Ž. iz D. R., OIB: ..., oboje zastupani po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. J., M. B., D. B. i T. H. iz K., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tuženika pod 1. i pod 2. protiv presude Općinskog suda u Karlovcu broj Pn-87/18-15 od 14. ožujka 2019. te protiv rješenja Općinskog suda u Karlovcu broj Pn-87/18-5 od 26. travnja 2019.,  13. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika pod 1. i pod 2., a djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Karlovcu broj Pn-87/18-15 od 14. ožujka 2019. :

 

a) potvrđuje u dijelu u kojemu je naloženo tuženiku pod  1. isplatiti tužitelju iznos 15.798,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 14. ožujka 2019. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se u odnosu na tuženika pod 2. tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan;

 

b) preinačuje u odluci o parničnom trošku i sudi:

 

"Svaka strana snosi svoje troškove."

 

r i j e š i o j e

 

1.   Ukida se rješenje Općinskog suda u Karlovcu broj Pn-87/18-5 od 26. travnja 2019.

 

2. Svaka strana snosi svoje troškove.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku pod 1. i pod 2. platiti tužitelju iznos od 31.596,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i naknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove u iznosu od 17.4878,54 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

Protiv navedene presude pravovremeno se žale tuženici pod 1. i pod 2., pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14. – dalje: ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti.

 

Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode.

 

Žalba tuženika pod 1. i pod 2. je djelomično osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete koja da mu je nastala uslijed pogrešno izvedenih krovopokrivačkih radova na kući tužitelja u D. R., a koje je tuženik pod 2. izvršavao temeljem Ugovora o građenju broj 14/2012 zaključenog dana 26. studenog 2012.

 

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka prihvatio tužbeni zahtjev, pozivom na odredbe članka 631., članka 608. stavka 1. , članka 605. stavka 1., članka 606. stavka 1., članka 634. stavka 1., i članka 607. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.,78/15. i 29/18.; dalje: ZOO).

 

Ispitujući pobijanu odluku kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a te je na isto dijelom pravilno, a dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Iz provedenog prvostupanjskog postupka u bitnom proizlazi slijedeće:

 

-da su tužitelj, kao naručitelj građevinskih radova i Građevinski obrt G. Ž. iz D. R., kao izvođač, dana 26. studenog 2012. sklopili Ugovor o građenju, kojim se izvođač obvezao da će izvesti krovopokrivačke radove na kući tužitelja u D. R., za iznos od 6.000,00 kn;

-da je navedenim ugovorom ugovoreno da će izvođač započeti sa radovima dana 26. studenog 2012. i završiti ih u roku od dva dana; da izvođač garantira za izvedene radove dvije godine od dana preuzimanja radova, a ukoliko se u garantnom roku pojave nedostatci koji su posljedica nekvalitetnih izvedbi, izvođač se obvezuje da će na poziv naručitelja izvršiti popravak i otkloniti utvrđene nedostatke na svoj trošak;

-da je vlasnik Građevinskog obrta G. Ž. u trenutku zaključenja Ugovora o građenju bio tuženik pod 2., te da je rješenjem Ureda državne uprave u Karlovačkoj županiji, Služba za gospodarstvo i imovinsko pravne poslove, D. R., Klasa: 311-04/14-04/02, Ur. broj: 2133-08-01/4-14-2 od 30. siječnja 2014. (list 28 spisa), a povodom zahtjeva tuženika pod 2., utvrđena promjena naziva tvrtke, prestanak djelatnosti tuženika pod 2. te upis nove djelatnosti i pravnog sljednika tuženika pod 2.– njegovog sina, ovdje tuženika pod 1.;

-da je na temelju navedenog rješenja tuženik pod 2. prestao sa obavljanjem djelatnosti, a izmijenjenu djelatnost nastavio je tuženik pod 1., s tim da isti više nije prema popisu djelatnosti ovlašten za pokrivanje krovnih konstrukcija;

-da je tužitelj dva puta poslao tuženiku pod 2. preporučenom pošiljkom prigovor na izvedene radove, i to dana 28. srpnja 2014. i 27. kolovoza 2014., a koja dostava je vraćena sa napomenom „obaviješten, nije podigao pošiljku“, u istome navodeći da poziva tuženika pod 2. da otkloni nedostatke na krovu kuće jer salonit ploče nije postavio u skladu sa uputama proizvođača, već da je krivo ukucao vijke radi čega su ostale rupe na pločama, da je krivo odrezao ploče te da se pri samom kraju nalaze tri ploče jedna na drugoj, inače da će morati riješiti problem sudskim putem;

-da se proizvođač ploča E. d.o.o. u svom dopisu (list 26 spisa) upućenom T. O. K. (prodavatelju ploča) očitovao da u konkretnom slučaju nisu poštovane „Upute za pokrivanje krovova osmovalnim valovitim pločama“ jer da su ploče probijane zeta vijcima, a nisu prethodno bušene, te da su ploče uzdužno pomicane za jedan red, radi čega da dolazi do procurivanja pored pričvrsnih mjesta te pucanja ploča uslijed velikog naprezanja;

-da je tužitelj pred sudom prvog stupnja pokrenuo postupak radi osiguranja dokaza broj R1-327/14, u kojemu je proveden očevid na licu mjesta sa građevinskim vještakom D. P. iz K., koji je utvrdio da je uzrok štete neispravna montaža vlaknasto-cementnih ploča, nepridržavanje uputa za gradnju, odnosno premalog broja pričvrsnih sredstava na pločama i krivog pričvršćivanja sljemenjaka, uslijed čega je kod djelovanja vjetra došlo do prevelikog napona i pucanja ploča; da probijanje ploče vijkom ne uzrokuje napukline zbog vlaknaste strukture ploče; da bi se otklonio uzrok nastanka oštećenja ploče, da je potrebno cijeli pokrov pričvrstiti propisanim i potrebnim, dvostruko većim brojem pričvrsnih elemenata vijaka, zamijeniti napuknute ploče i sve sljemenjake, a prethodno demontirati pokrov u potrebnoj mjeri i ugraditi sljemenu letvu za pričvršćenje sljemenjaka; da sveukupni trošak potrebnih radova i materijala iznosi 12.075,00 kn;

-da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka građevinske struke D. K. d.o.o. iz V. (listovi 74-85 spisa) kao i dopunskog nalaza i mišljenja (listovi 89-97 spisa) u bitnom proizlazi kako izvedeni krovopokrivački radovi na kući u vlasništvu tužitelja nisu izvedeni u skladu sa pravilima građevinske struke; da je izvođač radova prije izvođenja radova morao upoznati investitora sa činjenicom da se radovi na zamjeni ploča ne mogu izvesti bez izravnavanja krovne ravnine, a sve zbog različite visine pojedinih rogova krovne konstrukcije; da je zbog nepravilnog osnog razmaka rogova krovne konstrukcije izvođač bio dužan upozoriti investitora na zatečeno stanje krovne konstrukcije, odnosno predložiti mu dodatne radove kojima bi se otklonio zatečeni nedostatak; da su zbog neizravnavanja krovne ravnine prije postavljanja salonitnih ploča nastale uzdužne pukotine na salonitnim pločama i to od opterećenja snijega u zimskom periodu, pokretnog opterećenja – težine radnika prilikom montaže salonitnih ploča, a djelomično i utjecajem sila vjetra i podtlaka zbog premalog broja pričvrsnih vijaka; da radovi na postavi osamvalnih salonitnih ploča nisu izvedeni prema uputi proizvođača u pogledu broja pričvrsnih vijaka, neugradnje sljemene letve i načina preklapanja salonitnih ploča; da je ukupna šteta u trenutku očevida i pregleda građevinskog vještaka dana 17. svibnja 2016. iznosila 31.596,00 kn; da će se ukupna količina oštećenih ploča nakon demontaže povećati, čime se povećava vrijednost pretrpjele štete te da je obveza izvođača da radove izvede prema pravilima građevinske struke;

-da su građevinski vještaci D. P. i M. Š. iz D. K. d.o.o. zajedno saslušani na ročištu održanom dana 26. veljače 2019. (listovi 165-167 spisa) te su suglasno potvrdili da je nalaz vještaka D. K. d.o.o. iz V. o visini štete vjerodostojniji iz razloga što je očito u međuvremenu računajući od trenutka pregleda spornog krovišta od strane građevinskog vještaka M. Š. zbog lošeg pričvršćenja salonitnih ploča uslijed proteka vremena, zime i vjetrova očito nastala daljnja šteta na predmetnom krovu, radi čega da je visina štete od 31.596,00 kn koju je utvrdio D. K. d.o.o. iz V. vjerodostojnija i istinitija;

-da iz iskaza svjedoka M. Ž., Ž. M. i S. J. suglasno proizlazi kako je tuženik pod 2. mijenjao salonit ploče na krovištu kuće tužitelja u kasnu jesen 2012., da je već početkom prosinca 2012. po prigovoru tužitelja da krov curi poslije prve kiše tuženik pod 2. ponovno bio u kući tužitelja i pregledao krov, odnosno da je bio unutar mjesec dana od dana završetka radova i da je obećao da će popraviti krov, ali to nije učinio.

 

Temeljem naprijed navedenog utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev, smatrajući u bitnom da je za štetu nastalu tužitelju isključivo odgovoran izvođač radova građevinski obrt G. Ž. iz D. R., pozivom na odredbu članka 631. ZOO-a u vezi sa odredbom članka 608. stavka 1. i 2. ZOO-a, obzirom da su dva stalna sudska vještaka iz oblasti građevinarstva stručno, objektivno, argumentirano i suglasno utvrdili da je šteta nastala isključivo iz razloga što krovopokrivački radovi na kući u vlasništvu tužitelja nisu izvedeni u skladu sa pravilima građevinske struke.

 

Nadalje, da se navedeni građevinski obrt potpisanim ugovorom o građenju obvezao izvesti ugovorene radove prema pravilima struke te da se obvezao u garantnom roku od dvije godine ukloniti nedostatke koji su posljedica nekvalitetnih izvedbi, ali da građevinski obrt nije niti izveo krovopokrivačke radove u skladu sa pravilima struke niti da je otklonio nedostatke u garancijskom roku.

 

Nastavno je sud prvog stupnja smatrao da su tuženik pod 1. i tuženik pod 2. solidarno odgovorni za naknadu štete tužitelju osobno svojom vlastitom imovinom (iako tužbeni zahtjev nije postavljen na solidarnu isplatu), obzirom da je tuženik pod 1. od 31. siječnja 2014., tj. nakon što su radovi izvršeni, postao vlasnik obrta G. Ž., a da je tuženik pod 2. bio vlasnik obrta u vrijeme ugovaranja i izvođenja radova, sve navedeno pozivom na odredbu članka 102. stavka 1. ZOO-a. Stoga da su neosnovani prigovori pasivne legitimacije.

 

Jednako tako, sud prvog stupnja je smatrao neosnovanim prigovor zastare, pozivom na odredbu članka 607. ZOO-a, s obrazloženjem da je sud nakon provedenog dokaznog postupka nedvojbeno utvrdio da je tuženiku pod 2. kao građevinskom obrtniku sa dugogodišnjim radnim iskustvom moralo biti poznato da način na koji je izveo zanatske radove – izmjenu salonit ploča na krovištu kuće tužitelja, nije u skladu sa pravilima struke niti u skladu sa uputama proizvođača, slijedom čega da su tuženik pod 1. i tuženik pod 2. odgovorni za nedostatke i po proteku rokova.

 

Zaključno, da visina štete proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke D. K. d.o.o., i to u iznosu od 31.596,00 kn, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja, a obzirom da su se vještaci D. P. i M. Š. usuglasili  da je nalaz vještaka D. K. d.o.o. vjerodostojniji i da prikazuje visinu stvarne štete u vrijeme presuđenja.

 

Ovakav zaključak suda prvog stupnja kao pravilan i zakonit ovaj drugostupanjski sud prihvaća samo djelomično, a sve iz razloga kako će biti obrazloženo u nastavku.

 

Sud prvog stupnja je, imajući u vidu odredbu članka 102. stavka 1. ZOO-a, kojom je propisano da osoba na koju prijeđe na temelju ugovora neka imovinska cjelina (poduzeće i sl.) pojedinca ili pravne osobe, ili dio te cjeline, odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu, odnosno na njezin dio, pored dotadašnjeg imatelja i solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njezine aktive, odbio kao neosnovan prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika pod 1. i pod 2.

 

Dakle, sud prvog stupnja smatrao je da je tuženik pod 2., kao bivši vlasnik obrta koji je kao izvođač zaključio Ugovor o građenju sa tužiteljem te koji je izvršio radove, dužan tužitelju, solidarno sa novim vlasnikom obrta (tuženikom pod 1.), podmiriti predmetno potraživanje tužitelja na ime naknade štete.

 

Međutim, sud prvog stupnja zauzeo je pogrešan pravni pristup glede istaknutog prigovora promašene pasivne legitimacije, pri čemu je propustio pravilno primijeniti kao mjerodavno materijalno pravo odredbu članka 37. Zakona o obrtu (“Narodne novine”, broj: 143/13., 127/19.; dalje: ZO).

 

Naime, odredba članka 102. stavka 1. ZOO-a nije primjenjiva u ovoj pravnoj stvari jer se na obrte primjenjuju odredbe ZO, prema kojima obrtnik za obveze koje nastaju u obavljanju obrta, odgovara cjelokupnom svojom imovinom (članak 36. stavak 1. ZO), pa tako obrt nema svoju "aktivu".

 

Odredbom članka 37. ZO-a propisano je da obrtnik ostvarivanjem prava na mirovinu obrt može prenijeti na bračnog druga i krvne srodnike u ravnoj lozi (u daljnjem tekstu: pravni sljednik) u kojem slučaju se zadržava matični broj obrta. Pravni sljednik preuzima u svoje poslovne knjige cjelokupnu poslovnu aktivnost obrta te se na njega prenose svi ugovori o radu radnika zaposlenih u obrtu koji je predmet prijenosa uz odgovarajuću primjenu odredbi Zakona o radu.

 

Kako iz iskaza tuženika pod 1. (list 64 spisa) proizlazi da je isti preuzeo obrt nakon što je njegov otac (tuženik pod 2.) otišao u mirovinu, a isto proizlazi i iz rješenja Ureda državne uprave u K. županiji, Služba za gospodarstvo i imovinsko pravne poslove, Ispostava D. R., Klasa: 311-04/14-04/02, Ur. broj: 2133-08-01/4-14-2 od 30. siječnja 2014. (list 28 spisa),  to je tuženik pod 1. pravni sljednik cjelokupne poslovne aktivnosti obrta, a samim tim je i pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

 

Slijedom navedenoga, istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije osnovan je u odnosu na tuženika pod 2.

 

Nadalje, odredbom članka 620. stavka 1. ZOO-a određeno je da je ugovor o građenju  ugovor kojim se jedna ugovorna strana - izvođač, obvezuje prema određenom projektu izgraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na takvom zemljištu, odnosno na postojećoj građevini izvesti kakve druge građevinske radove, a druga se strana - naručitelj, obvezuje isplatiti mu za to određenu cijenu.

 

Odredba članka 631. ZOO-a izričito propisuje da se na odgovornost izvođača za nedostatke građevine, koji ne ugrožavaju njezinu mehaničku otpornost i stabilnost, primjenjuju odgovarajuće odredbe ugovora o djelu. To su odredbe članka 604. do 611. ZOO-a, a riječ je o nedostacima koji se odnose na tzv. male radove, kao što su fasada, vrata i prozori, grijanje, klimatizacija i slični radovi.

 

Odredbom članka 606. stavka 1. ZOO-a propisano je da naručitelj koji je izvođača na vrijeme obavijestio o nedostatku građevine (vidljivom ili skrivenom) gubi svoja prava nakon isteka dvije godine od učinjene obavijesti, osim ako je izvođač prijevarom spriječio naručitelja u ostvarenju njegovih prava, dok je odredbom članka 607. ZOO-a određeno da se izvođač se ne može pozvati na neku odredbu o odgovornosti za nedostatke (npr. protek roka od dvije godine, neobavješćivanje o nedostatku i slično) kad se nedostatak odnosi na činjenice koje su mu bile poznate, ili mu nisu mogle ostati nepoznate, a nije ih priopćio naručitelju.

 

Pri tom je teret dokazivanja nesavjesnosti izvođača na naručitelju, odnosno on mora dokazati da se nedostatak odnosi na činjenice koje su izvođaču bile poznate ili mu nisu mogle ostati nepoznate.

 

Izvođačevo znanje ili mogućnost znanja određenih činjenica također će se procjenjivati prema znanju dobrog stručnjaka.

 

Dakle, izvođač je dužan prilikom izvođenja radova postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima.

 

U smislu naprijed citiranih odredbi, a na temelju usuglašenih nalaza i mišljenja vještaka te iskaza svjedoka, ovaj drugostupanjski sud smatra da je tuženiku pod 2., kao predniku tuženika pod 1., i kao dugogodišnjem obrtniku i građevinskom izvođaču, moralo biti poznato da se radovi na zamjeni ploča ne mogu izvesti bez izravnavanja krovne ravnine, i to zbog različite visine pojedinih rogova krovne konstrukcije, kao i da je isti zbog nepravilnog osnog razmaka rogova krovne konstrukcije bio dužan upoznati tužitelja na to da je potrebno izvesti dodatne radove kojima bi se otklonio taj nedostatak, a koji su propusti doveli do toga da su zbog neizravnjavanja krovne ravnine prije postavljanja salonitnih ploča nastale uzdužne pukotine salonitnim pločama.

 

Nadalje, ovaj drugostupanjski sud smatra da je tuženiku pod 2., kao predniku tuženika pod 1., trebao biti poznat način postavljanja salonitnih ploča, koji je točno naveden u uputi proizvođača, u smislu broja pričvršćenih vijaka, neugradnje sljemene letve i načina preklapanja salonitnih ploča, odnosno salonit ploče ne mogu postavljati na krovnu konstrukciju koja nije izvedena po pravilima struke. Ovo posebice kada se uzme u obzir sadržaj dopisa proizvođača ploča E. d.o.o. (list 26 spisa) koji je naveo da u konkretnom slučaju nisu poštovane „Upute za pokrivanje krovova osmovalnim valovitim pločama“ jer da su ploče probijane zeta vijcima, a nisu prethodno bušene, te da su ploče uzdužno pomicane za jedan red, radi čega da dolazi do procurivanja pored pričvrsnih mjesta te pucanja ploča uslijed velikog naprezanja.

 

Iz navedenoga proizlazi da tuženik pod 1. nije mogao sa uspjehom isticati prigovor zastare potraživanja tužitelja, jer naprijed navedeni nedostatci nisu mogli tuženiku pod 2., kao predniku tuženika pod 1., ostati nepoznati, obzirom da je isti prilikom izvođenja ugovorenih krovopokrivačkih radova propustio postupati sa povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima.

 

Nadalje, glede preostalih žalbenih navoda kojima se osporava ocjena dokaza od strane prvostupanjskog suda, za navesti je kako je sud prvog stupnja dao valjane, argumentirane i odlučne razloge o tome zašto smatra dokazanim da je tužitelju nastala šteta uslijed nepravilno izvedenih krovopokrivačkih radova na kući u vlasništvu tužitelja, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Dakle, kako je to već naprijed navedeno, pasivno legitimirana osoba u ovoj pravnoj stvari je tuženik pod 1., koji je nakon odlaska u mirovinu tuženika pod 2. naslijedio obrt G. Ž.

 

Zaključno, glede žalbenih razloga koji se odnose na različite procjene nastale štete od strane dva sudska vještaka za graditeljstvo, za navesti je da su mišljenja vještaka o visini nastale štete usuglašena na ročištu održanom dana 26. veljače 2019. (listovi 165-167 spisa).

 

Stalni sudski vještak građevinske struke D. P., u svome iskazu na ročištu održanom dana 29. veljače 2019. u bitnome je naveo kako je procjena vještaka građevinske struke M. Š. iz D. K. d.o.o. iz V. realnija, zbog proteka vremena i broja ciklusa vjetrova, a prema nalazu i mišljenju navedenoga vještaka proizlazi da visina štete iznosi 31.596,00 kn.

 

Tužitelj je specificiranim tužbenim zahtjevom (list 99 spisa) potraživao od tuženika pod 1. i pod 2. isplatu iznosa od 31.596,00 kn.

 

Dakle, tuženici pod 1. i pod 2. nisu solidarni dužnici, kako to pogrešno drži sud prvog stupnja. U situaciji kada tužbeni zahtjev nije postavljen na solidarnu isplatu, a radi se o djeljivoj obvezi, to se prema odredbi članka 41. stavka 2. ZOO-a, ima smatrati da se utuženi iznos dijeli na jednake dijelove.

Kako je, tužbeni zahtjev iz naprijed iznesenih razloga osnovan samo prema tuženiku pod 1., to je valjalo istoga obvezati na isplatu polovice utuženog iznosa, odnosno na isplatu iznosa od 15.795,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

Stoga je valjalo, pozivom na odredbu članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 373. točke 3. ZPP-a, djelomično odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika pod 1. i pod 2., a djelomično istu prihvatiti, odnosno djelomično potvrditi, a djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu.

 

Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka (članak 166. stavak 2. ZPP-a).

 

U konkretnom slučaju, stranke su djelomično uspjele u postupku, slijedom čega je prilikom obračuna parničnog troška za primijeniti odredbu članka 154. stavka 2. Zakona o  parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19.), sve sukladno odredbi članka 117. stavka 3. ZID ZPP.

 

Navedenom odredbom propisano je da će sud, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

 

Obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev od 31.596,00 kn te na dosuđeni iznos od 15.798,00 kn, ovaj sud cijeni uspjeh tužitelja u postupku sa 50% (uspio je samo u odnosu na tuženika pod 1.).

 

S druge pak strane, tuženik pod 1. i pod 2. su imali istog punomoćnika i dostavili su jedan popis troška, pa je i njihov uspjeh u postupku 50%.   

 

Nadalje, ovaj drugostupanjski sud cijeni uspjeh tuženika pod 1. i pod 2. u ovom žalbenom postupku, sa 50%.

 

Odredbom članka 166. stavka 2. Zakona o  parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19.), koja se ovdje primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavka 3. ZID ZPP, propisano je da će sud, kada preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiti o troškovima cijelog postupka jednom odlukom.

 

Stoga je, iz naprijed navedenih razloga, glede troška cijelog parničnog postupka, odlučeno da svaka strana snosi svoj trošak.

 

Nadalje, u odnosu na žalbu na rješenje suda prvog stupnja od 26. travnja 2019., kojim je ispravljena presuda suda prvog stupnja od 14. ožujka 2019., i to na način da umjesto teksta „17.487,54 kn (sedamnaest tisuća četiri sto osamdeset sedam kuna i pedeset četiri lipe)“ ima pisati tekst „18.468,79 kn (osamnaest tisuća četiri sto šezdeset osam kuna i sedamdeset devet lipa) te u obrazloženju presude stranica 14, ulomak četvrti, umjesto broja „2.487,54“ ima pisati broj „3.468,79“, za navesti je slijedeće.

 

Iz obrazloženja pobijanog prvostupanjskog rješenja proizlazi kako prilikom objave prvostupanjske presude tužitelju nije priznat trošak vještačenja u iznosu od 981,25 kn,  zbog naknadno priloženog računa građevinskog vještaka (zbog očite omaške parnične pisarnice) kojega je vještak dostavio sudu prije donošenja i objave navedene presude. Stoga da sud nije iz ostatka predujma isplatio račun vještaku u iznosu od 981,25 kn, iako je na računu suda navedeni iznos bio položen od strane tužitelja, već je omaškom pozvao tužitelja da navedeni iznos ponovno uplati, radi čega da navedeni trošak nije priznat tužitelju prilikom objave presude.

 

Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je pobijanim rješenjem o ispravku prvostupanjske presude priznao tužitelju navedeni iznos kao trošak postupka, pozivom na odredbe članka 342. stavka 1. i 2. ZPP-a.

 

U žalbi tuženik pod 1. i pod 2. u bitnom ističu kako je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, jer da se u konkretnom slučaju ne radi o ispravci presude, tj. ispravci pogreške već da se radi o nadopuni presude. Donošenje dopunske presude da se provodi isključivo na zahtjev stranke, a kojega zahtjeva u konkretnom slučaju nema, te da sud nije ovlašten sam dopunjavati svoju presudu, navodeći da se radi o ispravci.

 

Osnovano žalitelji pobijaju pravilnost i potpunost prvostupanjskog rješenja.

 

Odredbom članka 342. stavka 1. ZPP-a  propisano je da će pogreške u imenima i brojevima, i druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesuglasnost prijepisa presude s izvornikom ispraviti sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća u svako doba, dok je stavkom 2. navedeno kako će se ispravljanje obaviti posebnim rješenjem i unijeti na kraju izvornika, a strankama će se dostaviti prijepis rješenja. Nadalje, stavak 3. istog članka određuje da ako između izvornika i prijepisa presude postoji nesuglasnost u pogledu kakve odluke sadržane u izreci presude, strankama dostaviti ispravljeni prijepis presude s naznakom da se tim prijepisom presude zamjenjuje prijašnji prijepis presude. U takvu slučaju rok za izjavljivanje pravnog lijeka u pogledu ispravljenog dijela presude teče od dana dostave ispravljenog prijepisa presude.

 

Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je zauzeo pogrešan pravni pristup kada je smatrao da su u konkretnom slučaju ispunjeni navedeni zakonski uvjeti za ispravak prvostupanjske presude.

 

Samo napomene radi, tužitelj je podneskom od 28. ožujka 2019. (list 184 spisa) podnio prijedlog za donošenjem dopunske presude zbog omaške suda prvog stupnja da pravilno prilikom obračuna parničnog troška obračuna visinu parničnog troška vještačenja, a ne prijedlog za ispravak presude.

 

Međutim, za navesti je kako je ovom drugostupanjskom odlukom odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove prvostupanjskog postupka.

 

Stoga je valjalo, pozivom na odredbu članka 380. točke 3. ZPP-a, uvažiti žalbu tuženika pod 1. i pod 2. i ukinuti pobijano prvostupanjsko rješenje.

 

Tuženiku pod 1. i pod 2. nije priznat zatraženi trošak sastava žalbe na rješenje, a obzirom da je iz naprijed iznijetih razloga odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove, temeljem naprijed citirane odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a.

 

U Splitu 13. svibnja 2020.