Poslovni broj: 78 Pž-4893/2018-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

 

Poslovni broj: 78 Pž-4893/2018-2

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. H. iz V., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik A. I., odvjetnik iz R., protiv tuženika P. d.d. iz K., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik I. D., odvjetnik u O. društvu B., D., V. d.o.o. iz Z., radi pobijanja pravnih radnji, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-237/2013-41 od 12. lipnja 2018., u sjednici vijeća 13. svibnja 2020.

 

p r e s u d i o j e

 

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-237/2013-41 od 12. lipnja 2018., u pobijanim točkama 1. i 2. njene izreke, te u dijelu točke 3. izreke kojim je naloženo tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 26.615,62 kn.

II. Preinačuje se točka 3. izreke presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-237/2013-41 od 12. lipnja 2018. u dijelu kojim je tužitelju naloženo platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 879.634,38 kn i sudi:

Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev da mu tužitelj plati trošak parničnog postupka u iznosu od 879.634,38 kn (osamstosedamdesetdevettisućašestotridesetčetiri kune i tridesetosam lipa).

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-237/2013-41 od 12. lipnja 2018. nije dopuštena preinaka tužbe od 28. listopada 2015. (točka 1. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev za pobijanje pravnih radnji (točka 2. izreke), te je naloženo tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 906.250,00 kn (točka 3. izreke). Prvostupanjski sud u obrazloženju presude ukazuje kako je tužitelj više puta preinačavao tužbu, i to 16. srpnja 2013., 4. prosinca 2013. te 28. listopada 2015.

Preinakama iz 2013. godine tužitelj je kao predmet pobijanja označio radnje – propust tužitelja da podnese pravne lijekove rješenja o ovrsi od 18. ožujka 2010. i 17. lipnja 2010., rješenja o privremenoj pljenidbi od 7. svibnja 2010., zatim propust da podnese tužbu za stavljanje izvan snage ili utvrđenja ništetnosti isprava – zadužnica iz 2009.; i propuštenje podnošenja prijedloga za odgodu ovrhe po rješenju od 17. lipnja 2010., kao i utvrđenje da su bez učinka prema stečajnoj masi učinci svih tih radnji koje je tužitelj propustio pobijati. Preinakom od 28. listopada 2018. tužitelj je proširio tužbu na način da je kao predmet pobijanja označio i pravnu radnju stjecanja dobrovoljnog založnog prava na dionicama, odnosno sklapanje dva sporazuma iz listopada 2009. na temelju kojih je tuženik to pravo stekao, te predložio da sud dopusti i ovu preinaku. Tuženik se ovome usprotivio, navodeći kako je, do dana podnošenja prijedloga za preinaku tužbe, protekao rok od dvije godina od dana otvaranja stečajnog postupka iz čl. 141. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 125/12, 133/12 i 45/13; dalje: SZ). Prvostupanjski sud u obrazloženju presude ukazuje kako su preinake od 16. srpnja 2013. i 4. prosinca 2013. podnesene u roku od 2 godine od dana otvaranja stečajnog postupka (29. prosinca 2011.) te je iste tijekom postupka dopustio, dok nije dopustio preinaku tužbe od 28. listopada 2015., jer je ista podnesena nakon isteka roka iz čl. 141. st. 2. SZ-a. U odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev prvostupanjski sud navodi kako tužitelj nije dokazao opće pretpostavke pobijanja pravnih radnji iz čl. 127. SZ-a, odnosno da bi se krajnji rezultat pobijanja očitovao u povećanju mogućnosti namirenja vjerovnika. Naime, imovina koja je obuhvaćena tužbom radi pobijanja pravnih radnji (dionice) već je založena ranijim radnjama tužitelja, dijelom u korist tuženika, dijelom u korist trećih osoba, pri čemu te radnje nisu bile predmet pobijanja, a vrijednost zaloga daleko premašuje vrijednost dionica. Dakle, čak i kada bi tužitelj uspio u sporu, ne bi došlo do povećanja mogućnosti namirenja vjerovnika.

Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra kako je sud trebao dopustiti preinaku tužbe, jer je ista podnesena zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, pa se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti. Ovo obrazlaže time što su sporazumi koje je tuženik sklopio s tužiteljem prije otvaranja stečajnog postupka, i koji nisu bili predmetom pobijanja počeli predstavljati uzrok neujednačenog namirenja vjerovnika tek kada je tuženik povukao ovršni postupak na istima, te aktivirao učinak dobrovoljnog založnog prava. Stoga smatra da su bile ispunjene pretpostavke za dopuštanje preinake tužbe. Pri tome ukazuje i kako sud pogrešno smatra da je rok iz čl. 141. SZ-a prekluzivne naravi, jer se radi o deklaratornoj tužbi, pa nije jasno kako bi se na takvu tužbu mogla primjenjivati prekluzija. Uz to navodi i kako je prvostupanjski sud trebao odlučiti i o prigovoru ništetnosti ugovora o zajmu na kojima se zasnivaju sporazumi koji su obuhvaćeni preinakom koju sud nije dopustio. U odnosu na troškove postupka ukazuje kako je sud odredio vrijednost predmeta spora u visini od 501.000,00 kn, pa za svaku pojedinu radnju tuženiku pripada maksimalni iznos od 5.000,00 kn. Pri tome je sud dosudio tuženiku puni iznos troškova i za podneske koje je tuženik dostavio na ročištima, i koji nisu bili potrebni. Predlaže dopustiti preinaku tužbe od 28. listopada 2015. te presudu ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje, po preinačenom zahtjevu.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je djelomično osnovana.

 

Pobijana odluka ispitana je, po svakoj pojedinoj točki, u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91,    3 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

a) odbijanje suda da dopusti preinaku tužbe od 28. listopada 2015. (točka 1. izreke)

Točkom 1. izreke pobijane presude prvostupanjski je sud odlučio o podnesku tužitelja od 28. listopada 2015. na način da nije dopustio preinačenja tužbe. Ovaj sud prvenstveno ukazuje kako se o preinaci tužbe ne odlučuje presudom, nego rješenjem, no ta pogreška suda, u konačnici, nije utjecala na prava stranaka niti na pravilnost odbijanja tužbenog zahtjeva.

Naime, nije sporno da je tužitelj, podneskom od 28. listopada 2015., objektivno preinačio tužbu na način da je, osim zahtjeva iz tužbe i preinaka tužbe u podnescima od 16. srpnja 2013. i 4. prosinca 2013., tužbu proširio i na ranije poduzete radnje kojima je tuženik stekao dobrovoljno založno pravo, te da se ovakvoj preinaci tuženik usprotivio.

Prvostupanjski je sud odbio ovakvu preinaku, navodeći kako je tužitelj ovakav zahtjev mogao postaviti i ranije, pri čemu ukazuje i na to da je, od dana otvaranja stečajnog postupka do objektivne preinake tužbe, protekao rok od dvije godine u kojemu se takva tužba može podnijeti (čl. 141. SZ-a). Posebno ukazuje kako se ne radi o slučaju iz čl. 191. st. 2. ZPP-a, koji bi se temeljio na okolnostima koje su nastale nakon podnošenja tužbe, jer su radnje na koje se tužba proširuje učinjene prije otvaranja stečajnog postupka.

Ovakav zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u sumnju navodima žalbe, jer tužitelj ne spori da su radnje na koje je namjeravao proširiti tužbu (sporazumi iz 2009. godine kojim je zasnovano dobrovoljno založno pravo), učinjene prije otvaranja stečajnog postupka, te da je za njih znao, a nije ih pobijao prije 28. listopada 2015. Pri tome ovaj sud ukazuje i kako je pravilno shvaćanje prvostupanjskog suda da je rok od dvije godine iz čl. 141. st. 2. SZ prekluzivan, te da se nakon njegovog isteka tužba za pobijanje više ne može podnijeti.

Podneskom od 28. listopada 2015. tužitelj je promijenio istovjetnost zahtjeva na način da je njome obuhvatio ne samo prisilno zasnovano založno pravo iz 2010., već i dobrovoljno zasnovano založno pravo iz 2009. godine. Kako je stečajni postupak nad društvom P. d.o.o. otvoren 29. prosinca 2011., za dio zahtjeva koji se odnosi na pobijanje dobrovoljno zasnovanog založno prava prekluzivni rok iz čl. 141. st. 2. SZ-a istekao je 29. prosinca 2013.

Imajući u vidu sve gore navedeno, prvostupanjski je sud pravilno odbio preinaku tužbe od 28. listopada 2015., a time što je isto u činio presudom umjesto rješenjem nije povrijeđeno pravo tužitelja. Ovo iz razloga što je protiv rješenja kojim se preinaka odbija dopuštena žalba pod istim uvjetima i rokovima kao i žalba protiv presude (arg. iz čl. 190. st. 8. ZPP-a, u vezi s čl. 378. st. 1. ZPP-a). Kako sud nije dopustio preinaku tužbe, nije niti trebao ispitivati navode tako preinačene tužbe, a koji se odnose na tvrdnje o ništetnosti isprava na temelju kojih je stečeno dobrovoljno založno pravo.

b) odbijanje tužbenog zahtjeva (točka 2. izreke)

U obrazloženju presude prvostupanjski sud ukazuje kako pobijane radnje propuštanja nisu dovele do oštećenja vjerovnika, jer, čak i da su sve propuštene radnje iz tužbenog    4 zahtjeva poduzete i dalje bi na dionicama oznake BPBA–R-A, MRNA–R-A i VLDS–R-A ostala upisana založna prava zasnovana temeljem drugih nepobijanih pravnih radnji. Nadalje, prvostupanjski sud ukazuje da se i krajnji rezultat uspješnog pobijanja pravnih radnji ne bi se mogao očitovati u povećanju mogućnosti namirenja vjerovnika obzirom na činjenicu da se iz vrijednosti ostvarene prodajom dionica na kojima je stečeno prisilno založno pravo tuženika ne bi mogla namiriti niti ranije stečena založna prava zasnovana nepobijanim pravim radnjama tuženika i trećih osoba.

Ovakav zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u sumnju navodima žalbe, jer tužitelj svoju žalbu prvenstveno temelji na tvrdnji kako je sud morao dopustiti preinaku tužbe od 28. listopada 2015. U odnosu na samo odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelj navodi kako je sud odbio provesti vještačenje na okolnost cijene dionica, te da su dionice MRNA-R-A na kojima je zasnovano založno pravo koje se pobija prodane za 5.436.515,00 kn, zbog čega smatra nerazumljivim navod prvostupanjskog suda kako taj iznos ne bi mogao dovesti do povećanja mogućnosti namirenja stečajnih vjerovnika.

 

Gore navedeni žalbeni navodi nisu osnovani, jer iz isprava u spisu proizlazi kako je tuženik stekao založno pravo temeljem dva Sporazuma o zasnivanju založnog prava na 155.329 dionica MRNA-R-A od 7. listopada 2009. (zajam od 55.557.000,00 kn) i 12. listopada 2009. (34.190.000,00 kn), što i bez uračunatih kamata daleko premašuje iznos za koje su navedeni dionice prodane (5.436.515,00 kn).

Što se tiče procjene vrijednosti ostalih dionica, ovaj sud ukazuje kako tužitelj niti ne iznosi tvrdnje koliko bi predmetne dionice vrijedile, dok iz isprava u spisu proizlazi kako iste ne bi bile dovoljne niti za djelomično namirenje upisanih založnih prava.

Naime, osim dionica MRNA-R-A koje su prodane za iznos koji je daleko ispod visine dobrovoljno upisanog založnog prava, u spisu postoji i podatak o vrijednosti 158.694 dionica oznake BPBA–R-A (53,95 kn po komadu, odnosno ukupno 8.561.541,30 kn, dok je upisano založno pravo treće osobe u iznosu od 23.076.268,65 kn) dok dionice oznake VLDS–R-A predstavljaju dionice društva u stečaju koje su u stvarnosti bezvrijedne. Nadalje, iz dopisa društva H. V. d.d. od 16. studenog 2011. iz spisa Ovr-324/10 proizlazi kako navedeno društvo nije izvršilo procjenu dionica oznake PLCH–R-A, SLGI–R-A, HEFA–R-A i VART–R-A jer smatra da obzirom na vrijednost i količinu navedenih dionica i troškove procjene istih nije oportuno ni ekonomično istu provesti.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako dalje dokaze ne treba provoditi i zaključio je glavnu raspravu, te pravilno odbio tužbeni zahtjev.

Slijedom navedenog, tužiteljeva je žalba odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

c) troškovi postupka

U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi, no na očito    pogrešno utvrđenu vrijednost predmeta spora, pri čemu je pogrešno primijenjena i odredba čl. 155. ZPP-a.

 

Naime, u obrazloženju presude (str. 12. presude) prvostupanjski sud navodi da je na pripremnom ročištu održanom 28. srpnja 2015. vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 501.000,00 kn. Stoga nije jasno kako je tuženiku priznat iznos od 100.000,00 kn za pojedinu radnju, kada u odnosu na tako utvrđenu vrijednost predmeta spora puna nagrada za jednu radnju iznosi 5.010,00 kn. Pri tome ovaj sud samo uzgred ukazuje kako je i tužitelj postavio zahtjev za naknadu troškova tako da je tražio naknadu u iznosu od 100.000,00 kn za svaku radnju, pa je i on počinio istu pogrešku kao i tuženik.

 

Što se tiče primjene čl. 155. ZPP-a, prvostupanjski je sud tuženiku priznao punu nagradu za sastav odgovora na tužbu, sastav podneska od 22. srpnja 2015., zastupanje na ročištu održanom 28. srpnja 2015., sastav podneska od 15. siječnja 2016., zastupanje na ročištu održanom 19. siječnja 2016., sastav podneska od 25. travnja 2018., za zastupanje na ročištu održanom 27. travnja 2018., sve uz pripadajući PDV, dok je za ročište 29. listopada 2015. tuženiku priznao 25% tarife uvećano za PDV.

Podnesak od 22. srpnja 2015. tuženik je dostavio tužitelju neposredno prije ročišta 28. srpnja 2015. (27. srpnja 2015.), a sudu na samom ročištu, zbog čega je predmetno ročište odgođeno, a punomoćniku tužitelja određen rok od 45 dana za očitovanje na taj podnesak. Kako se radi o podnesku koji ima 14 stranica, plus 61 stranica priloga, kojim se tuženik očituje na podnesak tužitelja od 28. svibnja 2015., ovakva je odluka suda o odgodi ročišta u potpunosti pravilna. Stoga tuženik, prema mišljenju ovog suda, nema istovremeno pravo i na nagradu za sastavljanje podneska i za zastupanje na ročištu, pri čemu se dodatno ukazuje i na to kako, bez obzira na opširnost podneska i dostavljene dokumentacije, isti ne predstavlja jedan od podnesaka taksativno navedenih u Tbr. 8. t. 1. Tarife. Stoga bi tuženiku, i da ima pravo na nagradu za sastavljanje tog podneska, trebalo dosuditi iznos po Tbr. 8. t. 3. Tarife, odnosno 500,00 kn.

Nadalje, podnesak od 15. siječnja 2016. predan je na ročištu 19. siječnja 2016., a 25. travnja 2018. predan je na ročištu 27. travnja 2018. Navode iz tih podnesaka tuženik je mogao iznijeti i na ročištima, pa prema mišljenju ovog suda niti oni nisu bili potrebni za vođenje parnice.

Dakle, imajući u vidu sve gore navedeno, tuženiku je trebalo dosuditi slijedeći trošak parničnog postupka:

- sastav odgovora na tužbu po Tbr. 8. t. 1. Tarife u iznosu od 5.010,00 kn
- zastupanje na ročištu održanom 28. srpnja 2015. po Tbr. 9. t. 1. Tarife u iznosu od
5.010,00 kn

- zastupanje na ročištu 29. listopada 2015. po Tbr. 9. t. 3. Tarife u iznosu od

1.252,50 kn

- zastupanje na ročištu održanom 19. siječnja 2016. po Tbr. 9. t. 1. Tarife u iznosu

od 5.010,00 kn

- zastupanje na ročištu održanom 27. travnja 2018. po Tbr. 9. t. 1. Tarife u iznosu od

5.010,00 kn,

- PDV u iznosu od 5.323,12 kn, što ukupno iznosi 26.615,62 kn, pa je u tom dijelu

tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana, a pobijana presuda potvrđena.

 

 

Slijedom navedenog, pobijana je presuda preinačena u dijelu točke 3. njene izreke na način da je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 879.634,38 kn (čl. 373. t. 3. ZPP-a).

Zagreb, 13. svibnja 2020.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas