Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-5065/19-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr. sc. Mirjane Juričić, članica vijeća, te sudske savjetnice Matee Miloloža, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja L. P. iz L., Republika Slovenija, zastupanog po opunomoćenici S. B., odvjetnici u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi utvrđivanja obveze doprinosa, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-747/2019-9 od 6. rujna 2019., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2020.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-747/2019-9 od 6. rujna 2019.
Obrazloženje
Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi poništavanja rješenja tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-411-10/16-01/332, URBROJ: 513-04-19-4 od 21. siječnja 2019. te radi naknade troškova ovog upravnog spora.
Pobijanim rješenjem tuženika od 21. siječnja 2019. odbijena je žalba tužitelja podnesena protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda I., P., L., Ispostave P. – P., KLASA: UP/I-411-01/2016-02/01011, URBROJ: 513-07-28-07-2016-01 od 25. ožujka 2016., kojim rješenjem je tužitelju, kao osiguraniku po osnovi člana uprave trgovačkog društva za 2015., s početkom od 1. siječnja 2015., razrezana obveza doprinosa za zdravstveno osiguranje u mjesečnim iznosima prema mjesečnoj osnovici – umnošku iznosa prosječne plaće i koeficijenta 1,00, i to doprinosa za zdravstveno osiguranje po stopi od 15% i doprinosa za zaštitu zdravlja na radu po stopi od 0,5%.
Tužitelj je protiv pobijane presude podnio žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 66. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.; dalje: ZUS). Tužitelj u žalbi ponavlja navode tužbe te u bitnom navodi da je državljanin Republike Hrvatske i Republike Slovenije, s prijavljenim prebivalištem u Republici Sloveniji, da je čitav radni vijek radio u Republici Sloveniji te da je rijetko boravio u Republici Hrvatskoj. Ponavlja da od 2012. nije obnašao funkciju člana uprave društva A. d.o.o., odnosno da je njegova funkcija bila samo formalne naravi i da za istu nije primao novčanu naknadu te ističe da je 3. prosinca 2015. formalno razriješen navedene funkcije Odlukom o razrješenju člana uprave. Ponovno ukazuje da je 28. listopada 2014. prijavio privremeni odlazak iz Republike Hrvatske na vrijeme od 5 godina jer dulje vrijeme nije boravio na području Republike Hrvatske. Ističe da je cijeli svoj radni vijek bio obvezno osiguran u mirovinskom osiguranju Republike Slovenije te da je od 1. studenog 2012. korisnik mirovine na temelju Odluke Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Slovenije. Stoga ističe da ima svojstvo umirovljenika te da prima mirovinu od inozemnog nositelja mirovinskog osiguranja pa smatra da nema mjesta primjeni odredbe članka 7. stavka 1. točke 12. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju jer se on nalazi u sustavu obveznog zdravstvenog osiguranja Republike Slovenije. Ponovno se poziva na Ugovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i sprječavanju izbjegavanja plaćanja poreza na dohodak i na imovinu te napominje da se, sukladno članku 4. tog Ugovora, kojim je regulirano pitanje statusa osoba koje su rezidenti obiju država ugovornica, on smatra rezidentom isključivo Republike Slovenije. Stoga smatra da nije ovlašten biti korisnikom prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja Republike Hrvatske budući da ima uređen status osiguranika u obveznom zdravstvenom osiguranju Republike Slovenije pa ističe da nije u obvezi plaćati doprinose za obvezno zdravstveno osiguranje u Republici Hrvatskoj. Smatra da se odredbe o članu uprave trgovačkog društva primjenjuju ukoliko osiguranik nije osiguran po drugoj osnovi te da je, u situaciji kada se radi o državljaninu druge države, važno da isti ima prebivalište ili odobreni stalni boravak na području Republike Hrvatske. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kako na rješavanje predmetne upravne stvari nisu od utjecaja okolnosti da pored hrvatskog ima i slovenskog državljanstvo te da ima prebivalište u Republici Sloveniji, gdje je ujedno i zdravstveno osiguran kao umirovljenik. Smatra da prvostupanjski sud nije primijenio odredbe međunarodnog prava s područja socijalnih osiguranja pa stoga ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da ovaj Sud uvaži njegovu žalbu i poništi pobijanu presudu.
Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
Žalba nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći na ništavost po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi radi kojih se presuda pobija.
Iz podataka spisa predmeta dostavljenih ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je prvostupanjskim rješenjem poreznog tijela od 25. ožujka 2016. tužitelju, kao osiguraniku s osnove člana uprave trgovačkog društva, utvrđena obveza plaćanja doprinosa za zdravstveno osiguranje i doprinosa za zaštitu zdravlja na radu za 2015., s početkom od 1. siječnja 2015. Navedeno porezno rješenje prvostupanjsko porezno tijelo donijelo je na temelju podataka koje mu je po službenoj dužnosti dostavilo nadležno tijelo, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, prema čijim evidencijama je tužitelj u navedenom razdoblju bio osiguranik zdravstvenog osiguranja po osnovi člana uprave trgovačkog društva.
Sukladno odredbi članka 226. stavka 1. Zakona o doprinosima (Narodne novine, broj: 84/08., 152/08., 94/09., 18/11., 22/12., 144/12., 148/13. i 41/14., dalje: Zakon), nositelji obveznih osiguranja iz Središnjeg registra osiguranika dužni su Poreznoj upravi dostavljati podatke o osiguranicima kojima se obveza doprinosa utvrđuje rješenjem, o obveznicima podnošenja prijave na obvezna osiguranja i o broju osoba prijavljenih na obvezna osiguranje, osnovi osiguranja i datumu početka i prestanka obveze doprinosa te druge podatke potrebne Poreznoj upravi u službene svrhe.
Odredbom članka 90. stavka 1. Zakona propisano je da je osiguranik po osnovi člana uprave trgovačkog društva, izvršni direktor trgovačkog društva i upravitelj zadruge (članak 9. stavak 1. točka 15. Zakona) obveznik doprinosa i obveznik plaćanja doprinosa za osobno osiguranje. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da obvezu doprinosa, vrste i mjesečne iznose doprinosa za razdoblje na koje se obveza odnosi utvrđuje Porezna uprava rješenjem.
Imajući na umu dokumentaciju u spisu predmetu i citirane odredbe Zakona, prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da je utvrđivanje statusa o obveznom osiguranju i osnovici osiguranja u nadležnosti Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, dok je u nadležnosti Porezne uprave da u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti i bez provođenja ispitnog postupka, na temelju podataka dostavljenih po službenoj dužnosti od nositelja osiguranja, razrezuje i naplaćuje doprinose.
Stoga su porezna tijela pravilno i zakonito tužitelja obvezala na plaćanje doprinosa za zdravstveno osiguranje i doprinosa za zaštitu zdravlja na radu za 2015., s početkom od 1. siječnja 2015., s obzirom da iz podataka dostavljenih od strane Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje proizlazi da je tužitelj u navedenom razdoblju bio osiguranik zdravstvenog osiguranja po osnovi člana uprave trgovačkog društva, a time i obveznik navedenih doprinosa.
Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
Suprotno navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio kako okolnost da je tužitelj u Republici Sloveniji zdravstveno osiguran kao umirovljenik nije od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari jer je tužitelj obvezan na plaćanje doprinosa za zdravstveno osiguranje i za zaštitu zdravlja na radu po osnovi člana uprave trgovačkog društva u Republici Hrvatskoj, a takva okolnost nije predviđena kao razlog za oslobađanje od plaćanja doprinosa.
Vezano za ostale prigovore tužitelja istaknute u žalbi, posebice u vezi navoda da prvostupanjski sud nije primijenio odredbe međunarodnog prava s područja socijalnih osiguranja i odredbe Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i sprječavanju izbjegavanja plaćanja poreza na dohodak i na imovinu, ovaj Sud smatra da su isti neosnovani i nemaju utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari, budući da istima nije regulirano pitanje razreza i plaćanja doprinosa rezidenata Republike Hrvatske i Republike Slovenije.
Prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede postupka budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe ZUS-a te je u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama.
Kako tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je stoga temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu.
Boris Marković, v.r.