- 1 -              Rev 3993/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3993/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj tužitelja T. C., Z., kojeg zastupan punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske (za Ministarstvo pravosuđa), koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-774/2018-2 od 16. siječnja 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-188/17-27 od 22. svibnja 2018., u sjednici održanoj 13. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja T. C., kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-774/2018-2 od 16. siječnja 2019., preinačena je presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-188/17 od 22. svibnja 2018., na način da je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: ..., da tužitelju T. C., ..., Z., OIB: ..., isplati 19.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. veljače 2014.g. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja je određena uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3% poena, te da plati trošak parničnog postupka 8.750,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama prema navedenoj stopi koja teče od 22. svibnja 2018.g. pa do isplate, a sve u roku od 8 dana.“

 

Protiv ove drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći kako odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja postavljenog u reviziji koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog toga što riječ o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači presude drugostupanjskog suda na način da potvrdi prvostupanjsku presudu, a tužitelju dosudi troškove revizije.

 

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija je dopuštena, ali nije osnovana.

 

Prema odredbi  čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 1 12/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koja se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ broj 57/11), stranke mogu protiv drugostupanjske presude podnijeti (izvanrednu)  reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji koju podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost ove izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

U reviziji tužitelj postavlja pitanja koja glase:

 

„1. Ima li u predmetima ostvarivanja materijalnih prava iz radnog odnosa (dnevnica) službenika i namještenika mjesta primjeni odredbe članka 34. stavka 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", 128/99. dol 53/19.) i odredbe članka 13. stavka 3. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine", 95/05. do 157/14., dalje: Pravilnik), odnosno može li odredba članka 34. stavka 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora i odredba članka 13. stavka 3. Pravilnika "derogirati" odredba odredbu članka 55. stavka 6. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", 89/12., dalje: Kolektivni ugovor) o pravu na dnevnicu službenika i namještenika za vrijeme izobrazbe izvan mjesta rada ili boravka?

 

2. Imaju li državni službenici, koji nisu vježbenici, a koji su upućeni na tečaj za izobrazbu pravosudne policije u Zatvor u Z. i Kaznionicu L., pravo na puni iznos dnevnice za vrijeme izobrazbe?

 

3. Predstavlja li upućivanje službenika na izobrazbu pravosudne policije u Zatvoru u Z. i Kaznionicu L. edukaciju odnosno seminar u smislu odredbe članka 55. stavka 6. Kolektivnog ugovora ili se radi o osposobljavanju u smislu članka 34. stavka 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora?“

 

Obrazlažući razloge važnosti postavljenog pitanja ukazuje na različita pravna shvaćanja (u pogledu prava na isplatu dnevnica) izražena u odlukama drugostupanjskih sudova i to: presudi Županijskog suda u Rijeci poslovni broj: Gž R-424/17-2 od 7. rujna 22018. i Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: Gž R-487/2017-2 od 23. ožujka 2018. Pritom u obrazloženju navodi kako „(…) neki sudovi prihvaćaju da se radi o pravima iz članka 55. stavka 6. Kolektivnog ugovora i usvajaju tužbeni zahtjev. Drugi pak odbijaju tužbeni zahtjev, s tim da tu postoje sudovi koji tužbeni zahtjev odbijaju pozivom na odredbu članka 34. stavka 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, te sudovi koji tužbeni zahtjev odbiju pozivom na odredbu članka 13. stavka 3. Pravilnika.“

 

Odlučujući o dopuštenosti predmetne revizije ovaj sud je ocijenio kako ona  u svemu ispunjava pretpostavke dopuštenosti pa je prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati iznos od 19.500,00 kn na ime 130 dnevnica za razdoblje od 16. rujna 2013. do 23. siječnja 2014., u kojem razdoblju se tužitelj nalazio na tečaju za izobrazbu pravosudne policije u Zatvoru u Z. i Kaznionici L., koji tužitelj temelji na uvjerenju „(…) da se izobrazba ima smatrati službenim putovanjem te da, kao i svaki službenik i namještenik upućen od poslodavca na školovanje, edukaciju, seminar i sl., ima pravo na punu dnevnicu i ostala prava za cijelo vrijeme trajanja izobrazbe, sve u smislu odredbe članka 55. stavka 6. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike.“

 

Na temelju utvrđenja prvostupanjskog suda - da se tužitelj u spornom razdoblju nalazio na izobrazbi po programu temeljnog tečaja za vježbenike pravosudne policije, a „(…) pohađanje kojeg je tečaj sukladno Zakonu o izvršavanju  kazne zatvora ("Narodne Novine" 128/99 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13, 153/13) i Pravilnika o izobrazbi zaposlenika u kaznionicama i zatvorima Upravi za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa ("Narodne Novine" broj 81/02 i 55/05) neuporno za službenike pravosudne policije kako bi se oni, s obzirom na specifičnost i zahtjevnost poslova  osiguranja zatvorskog sustava osposobili za samostalno obavljanje istih poslova, odnosno položili stručni ispit“ - drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.

 

Takvu odluku je sud obrazložio navodeći „(…) uzimajući u obzir navedeno kao i da je odredbom članka 34. stavak 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora predviđeno da vježbenik, odnosno službenik Odjela za osiguranje za vrijeme vježbeničkog staža mora pohađati osposobljavanje, položiti ispit za zvanje i položiti državni stručni ispit, jer mu u protivnom prestaje državna služba, iz čega upravo proizlazi da je pohađanje predmetne izobrazbe sastavni dio službe vježbenika pravosudne policije, to prema stajalištu ovog suda pohađanje takve izobrazbe (kao sastavnog dijela službe vježbeničkog staža za vrijeme kojeg su tužitelji i vježbenici pravosudne policije u odjelu osiguranja ili privremeno premješteni u upravu u centar izobrazbe gdje su isti pohađali) ne predstavlja upućivanje službenika na edukaciju odnosno seminar i školovanje u smislu odredbe članka 55. stavak 6. Kolektivnog ugovora, za vrijeme trajanja kojem bi službenik ostvarivao pravo na isplatu dnevnice.“

 

Postavljena pitanja, u bitnom, svode se na pitanje (označeno pod 2.) imaju li državni službenici koji su upućeni na tečaj za izobrazbu pravosudne policije, a nisu vježbenici, pravo na puni iznos dnevnice za vrijeme izobrazbe. Naime, tužitelj smatra da bi – slijedom činjenice da on nije vježbenik, nego „zatečeni službenik“ - njegovo pravo na isplatu dnevnica trebalo tretirati na drugi način.

 

U odgovoru na postavljeno pitanje treba poći od toga da je Vrhovni sud Republike Hrvatske već u većem broju odluka izrazio pravno shvaćanje o pravu državnih službenika (pravosudnih policajaca,vježbenika) na isplatu dnevnica za vrijeme trajanja temeljne izobrazbe obvezne za stjecanje zvanja u koja su postavljeni.

 

O pravu službenika (i vježbenika) na isplatu dnevnice za vrijeme trajanja obvezne izobrazbe za zvanja pravosudnog policajca i konkurenciji pravila KU i Zakona o izvršavanju kazne zatvora ovaj sud je izrazio u brojnim odlukama. pa polazeći od nesporne činjenice da je tužitelj pohađao temeljnu izobrazbu za vježbenike (kao osoba koja je prvi put primljena u službu) sukladno rješenju (za koje nije ni tvrdio da je osporavano), a da je ovaj sud izrazio jasno shvaćanje o pravu polaznika (službenika-vježbenika) ove obuke na isplatu dnevnice (primjerice u Rev 1854/2019-2 od 21. svibnja 2019.) treba uputiti na obrazloženje ove odluke u kojem je navedeno „(….) ovaj je sud predmetnu problematiku sagledao u svjetlu (prvenstveno) sljedećih pravnih propisa:

 

- odredbe čl. 55. st. 1. KU-a koja određuje da kada je službenik i namještenik upućen na službeno putovanje, pripada mu puna naknada prijevoznih troškova, dnevnice i naknade punog iznosa hotelskog računa za spavanje;

 

- odredbe čl. 55. st. 6. KU-a koja određuje da službenik i namještenik upućen od strane poslodavca na školovanje, edukaciju, seminar i sl. ima pravo na punu dnevnicu i ostala prava iz ovoga članka za cijelo vrijeme trajanja izobrazbe;

 

- odredbe čl. 34. st. 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora kojom je predviđeno da vježbenik, odnosno službenik odjela osiguranja za vrijeme vježbeničkog staža mora pohađati osposobljavanje, položiti ispit za zvanje i položiti državni stručni ispit, jer mu u protivnom prestaje državna služba.

 

Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da je pohađanje predmetne izobrazbe sastavni dio službe vježbenika pravosudne policije, slijedom čega je za zaključiti da pohađanje takve izobrazbe (…), ne predstavlja upućivanje službenika na edukaciju, odnosno seminar ili školovanje u smislu odredbe čl. 55. st. 6. KU-a, a za vrijeme trajanja kojeg bi službenik ostvarivao pravo na isplatu dnevnice. Ovakvo je pravno shvaćanje ovaj sud već izrazio u odluci br. Revr 626/18 od 25. rujna 2018.“

 

Također, ovaj sud je u svojim odlukama (primjerice, Revr 627/2018-2 od 11. prosinca 2019., Rev-686/2014 od 23. ožujka 2016., Revr-626/2018 od 25. rujna 2018. i dr.) izrazio shvaćanje prema kojem kako pohađanje predmetne (temeljne) izobrazbe „(…) ne predstavlja upućivanje službenika na edukaciju, odnosno seminar ili školovanje u smislu odredbe čl. 55. st. 6. KU-a, a za vrijeme trajanja koje bi službenik ostvarivao pravo na isplatu dnevnice, a to s obzirom je odredbom čl. 34. st. 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora predviđeno da vježbenik, odnosno službenik odjela osiguranja za vrijeme vježbeničkog staža mora pohađati osposobljavanje, položiti ispit za zvanje i položiti državni stručni ispit, jer mu u protivnom prestaje državna služba, a iz čega upravo proizlazi da je pohađanje predmetne izobrazbe sastavni dio službe vježbenika pravosudne policije“.

 

Iz predmetnog spisa proizlazi da je tužitelj, sukladno Sporazumu o trajnom premještaju službenika između Ministarstva financija i Ministarstva pravosuđa od 20. svibnja 2013., trajno premješten u Ministarstvo pravosuđa, uprava za zatvorski sustav (list 25); da je rješenjem o rasporedu na radno mjesto od 31. srpnja 2013. (toč. I.) raspoređen na radno mjesto službenika na poslovima sprovođenja u Odsjeku vanjskog osiguranja i sprovođenja u Odjelu osiguranja (list 26-28); da je tim rješenjem (toč. VII) određeno kako je on u roku od dvanaest mjeseci dužan izvršiti izobrazbu sukladno Pravilnika o izobrazbi zaposlenika u kaznionicama i zatvorima Upravi za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa („Narodne novine“ broj 81/02 i 55/05, dalje: Pravilnik o izobrazbi) kao i položiti stručni ispit (toč. VIII) za zvanje stručne spreme u koji je postavljen te da je upućen na temeljnu izobrazbu koja se izvodi po programu za vježbenike. Iz spisa, također, proizlazi da tužitelj nije osporavao ni jednu od navedenih odluka.

 

Nadalje, za odgovor na predmetno pitanje važno je navesti kako je odredbom čl. 3. st. 1. Uredbe o zvanjima, znakovlju i uvjetima stjecanja zvanja državnih službenika odjela osiguranja u kaznionicama i zatvorima („Narodne novine“ broj 79/2002; dalje: Uredba o zvanjima) propisano da je osoba koja se prvi put prima u službu pravosudne policije (kao što je to tužitelj) vježbenik za službenika pravosudne policije te da je odredbom st. 2. ove odredbe propisano da „(…) vježbenik za službenika pravosudne policije stječe zvanje nakon što položi ispit za najniže zvanje svoje stručne spreme, nakon završene izobrazbe sukladno Pravilniku o programima izobrazbe zaposlenika Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave i državni stručni ispit“. Nadalje, odredbom čl. 5. st. 1. Uredbe o zvanjima, propisano je da će se državnom službeniku koji se trajno premješta iz drugog državnog tijela i raspoređuje se za službenika pravosudne policije priznat kao vrijeme propisano za stjecanje zvanja službenika pravosudne policije radni staž ostvaren u drugom državnom tijelu, ali da je taj službenik (st. 2.) obvezan završiti izobrazbu „sukladno Pravilniku iz članka 3. stavka 2. ove Uredbe i položiti ispit za zvanje“.

 

Dakle, polazeći od toga da je status tužitelja utvrđen rješenjem u kojem je on u pogledu izobrazbe izjednačen s vježbenikom, a da je ovaj sud o pravu policijskih službenika (vježbenika) na isplatu dnevnica za vrijeme pohađanja temeljne izobrazbe pravosudnih policajaca već izrazio shvaćanje te da pobijana odluka nije u suprotnosti s izraženim shvaćanjem ovoga suda, valja zaključiti  kako je policijski službenik (neovisno o prethodnom stažu u drugim tijelima) - koji je prvi put primljen u službu pravosudne policije i kao takav upućen na temeljnu izobrazbu potrebnu za obavljanje poslova – u pravu na isplatu dnevnice za vrijeme pohađanja takve izobrazbe izjednačen s vježbenicima. Odnosno, tužitelju u konkretnom slučaju ne pripada pravo na isplatu zahtijevanih dnevnica jer upućivanje i pohađanje takve (temeljne) izobrazbe ne predstavlja upućivanje službenika na edukaciju, odnosno seminar ili školovanje u smislu odredbe čl. 55. st. 6. KU.

 

Zbog toga revizija tužitelja nije osnovana, pa je valjalo njegovu reviziju protiv presude drugostupanjskog suda odbiti i odlučiti kao u izreci ovoga presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP).

 

Zagreb, 13. svibnja 2020.