- 1 -              Rev-x 608/2014-2

 

 

 

 

Broj: Rev-x 608/2014-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C.-C. H. H. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. i Partneri u Z., protiv prvotuženika D. L. iz O., kojeg zastupa punomoćnik A. F., odvjetnik u O., drugotuženice N. L. iz O., koju zastupa punomoćnica B. M., odvjetnica u O., trećetuženika Z. P. iz Đ., kojeg zastupa punomoćnik A. F., odvjetnik u O. te četvrtotuženika Z. V. iz O., kojeg zastupa punomoćnica B. M., odvjetnica u O., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-x-93/2013-2 od 27. ožujka 2014., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2389/2009-22 od 13. ožujka 2013., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-x-93/2013-2 od 27. ožujka 2014. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2389/2009-22 od 13. ožujka 2013. odbija se, kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-x-93/2013-2 od 27. ožujka 2014. u dijelu kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2389/2009-22 od 13. ožujka 2013. odbacuje se, kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno isplate 2.398.089,85 kn s kamatama od 6. ožujka 1996. do isplate te je naloženo tužitelju da tuženicima nadoknadi parnične troškove u iznosu od 931.326,41 kn, a uz to da prvotuženiku i trećetuženiku naknadi daljnji trošak od 98.946,25 kn, odnosno drugotuženici i četvrtotuženiku 99.583,75 kn.

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja u odluci o glavnoj stvari, dok je ista preinačena u odluci o troškovima postupka na način da je naloženo tužitelju naknaditi tuženicima troškove postupka u iznosu od 769.389,41 kn, a uz to prvotuženiku i trećetuženiku daljnji iznos od 79.153,95 kn, a drugotuženici i četvrtotuženiku daljnji iznos od 79.791,45 kn.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud obje nižestupanjske presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija tužitelja je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao vjerovnika, da mu tuženici, kao članovi društva B. – t. d.o.o. i osobe ovlaštene za njegovo zastupanje, solidarno isplate iznos od 2.398.089,85 kn, koliko iznosi potraživanje tužitelja prema tom društvu za robu koja mu je isporučena u razdoblju od srpnja 1995. do ožujka 1996. godine, a koju od njega nije uspio naplatiti.

 

Odgovornost tuženika za obveze društva B. – t. d.o.o. tužitelj temelji na odredbi članka 10. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93- dalje: ZTD), uz obrazloženje da su tuženici svojim radnjama zlorabili propis o svojoj neodgovornosti kao članova društva s ograničenom odgovornošću, ali i na odredbi članka 39. stavak 7. u vezi stavka 6. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96 – dalje: SZ), uz obrazloženje da su, kao osobe ovlaštene za zastupanje društva B. – t. d.o.o., unatoč tome što su za to bili ispunjeni zakonski uvjeti, propustili podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad tim društvom, što je tužitelju prouzročilo štetu.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su tužitelj i društvo B. – t. d.o.o. bili u poslovnom odnosu, iz kojeg je ostalo nepodmireno potraživanje tužitelja u iznosu od 2.398.089,85 kn, i to za robu isporučenu u razdoblju od srpnja 1995. do ožujka 1996.,

- da se tužitelj u ovršnom postupku nije uspio naplatiti od društva B. – t. d.o.o., jer mu je žiro račun bio blokiran,

- da su tuženici 2. prosinca 1998. svoje udjele u društvu B. – t. d.o.o. prenijeli na D. L., čije boravište nije poznato, slijedom čega više nije dostupna niti sva poslovna dokumentacija društva B. – t. d.o.o.,

- da je supruga prvotuženika 15. prosinca 1995. osnovala društvo  B. d.o.o., koje je bilo registrirano za obavljanje istovrsnih i sličnih djelatnosti kao društvo B. – t. d.o.o.,

- da su oba društva poslovala na istoj adresi,

- da je društvo B. d.o.o., putem javnog natječaja, kupilo od društva B. – t. d.o.o. osnovna sredstva rada (nekretninu upisanu u zk.ul. 13553 k.o. O., uredski namještaj sa telefonskom centralom i kompjutorskom opremom, viličar i teretni automobil),

- da je nekretnina društvu B. d.o.o. prodana po cijeni nižoj od knjigovodstvene, ali da je službenik Porezne uprave, kao osoba stručna za procjenu vrijednosti nekretnina, razrezom poreza na promet nekretnina 31. ožujka 1996. upravo prema prodajnoj cijeni, potvrdio da se radi o tržišnoj vrijednosti nekretnine,

- da je kupoprodajna cijena za nekretninu plaćena trojnom kompenzacijom,

- da je ostala imovina društva B. - t. d.o.o.prodana trećim osobama, a iz ostvarene prodajne cijene te imovine podmirivane su obveze društva B. - t. d.o.o.,

- da su društva B. d.o.o. i B. - t. d.o.o. bila u poslovnom odnosu sve do kraja 1998. godine,

- da je društvo B. d.o.o. izvršilo sve svoje obveze prema društvu B. – t. d.o.o., tako da je na dan 31. prosinca 1998. postojala samo jedna neizmirena obveza društva B. u iznosu od 5.924,05 kn, koja faktično nije ni postojala, budući da se odnosila na prodaju neispravnog kompjutora,

- da nije došlo do nikakvog miješanja imovine ta dva društva,

- da je društvo B. – t. d.o.o. bilo u blokadi još od 1995., ali da je račun povremeno bio deblokiran,

- da je prva blokada žiro računa u smislu trajne blokade nastupila 25. svibnja 1996.,

- da je zadnji priliv sredstava na žiro račun društva B. – t. d.o.o. zabilježen 5. siječnja 1999., iz kojeg iznosa su plaćeni porezi i doprinosi na plaće radnika koji su trebali biti plaćeni od 16. svibnja 1996.,

- da su na dan nastanka trajne blokade nepodmirene obveze za poreze i doprinose na plaće radnika iznosile 195.400,15 kn, a da su postojale i nepodmirene tražbine radnika,

- da je vrijednost dugotrajne imovine društva B. – t. d.o.o. u 1997. bila svega 45.165,00 kn, a da druge imovine društvo nije imalo,

- da je društvo B. - t. d.o.o. brisano iz sudskog registra na temelju rješenja Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Tt-12/2013 od 27. rujna 2012.,

- da su tuženici u cilju ispunjenja obveze društva B. – t. d.o.o. nudili tužitelju više varijanti za rješenje duga (prijevozom robe, naplatu putem cesije, korištenje poslovnog prostora, kupnju osnovnih sredstava – poslovnog prostora), na što tužitelj nije pristao,

- da je tužitelj bio upoznat s poteškoćama u poslovanju društva (dužnika),

- da su stranke konstantno bile u pregovorima na koji način riješiti dug, a da su bez obzira na dug nastavili i dalje poslovati.

 

Na temelju tih utvrđenja, nižestupanjski sudovi zaključuju da su danom stupanja na snagu SZ-a (1. siječnja 1997.) bile ispunjene pretpostavke za otvaranje stečajnog postupka nad društvom B. – t. d.o.o. (nesposobnost za plaćanje), slijedom čega da je postojala obveza tuženika za podnošenje prijedloga za otvaranje stečajnog postupka (članak 39. stavak 6. SZ), ali da tužitelju tim propustom nije nastala šteta, jer se kao vjerovnik trećeg isplatnog reda u stečajnom postupku ne bi namirio, čime nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost tuženika u smislu odredbe članka 39. stavak 7. SZ.

 

Pritom zaključuju da iz ponašanja tuženika u poslovanju društva B. – t. d.o.o. ne proizlazi da bi se koristili društvom s namjerom da preko njega ostvare svoje osobne ciljeve, zanemarujući prava vjerovnika, pa kako iz njihovog ponašanja ne proizlazi da su zloupotrijebili okolnost da kao članovi društva ne odgovaraju za obveze društva, sudovi zaključuju da ne postoji odgovornost tuženika, kao članova društva, za obveze društva B. – t. d.o.o., na temelju odredbe članka 10. stavak 3. ZTD.

 

U smislu odredbe članka 392. a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno navodima revizije, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, u njoj su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama, koji nisu niti nejasni niti proturječni.

 

Iako je u pravu revident kada ukazuje da se mogućnost namirenja tužitelja u stečajnom postupku ima prosuđivati prema stanju vrijednosti (dugotrajne) imovine dužnika na dan stupanja na snagu Stečajnog zakona (1. siječnja 1997.), a da je sud u pobijanoj odluci kao mjerodavnu vrijednost dugotrajne imovine uzeo iznos od 45.165,00 kn, koja prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka predstavlja vrijednost te imovine na dan 31. prosinca 1997., ovaj sud smatra da se ne radi o odlučnoj činjenici, s obzirom na ostala utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještaka, koja je prihvatio i sud u pobijanoj odluci. Naime, vještačenjem je utvrđeno da je blokada žiro računa za neplaćene poreze i doprinose za plaće iznosila 195.400,15 kn, pa kad se uzmu u obzir i tražbine radnika (zaposlenika), čak i da je vrijednost dugotrajne imovine na dan 1. siječnja 1997. iznosila, kako to revident tvrdi, 260.165,00 kn, tužitelj kao vjerovnik kasnijeg isplatnog reda, neovisno o tome kakva je bila struktura ostalih obveza, ne bi mogao ostvariti svoju tražbinu, jer se vjerovnici kasnijeg isplatnog reda mogu namiriti tek pošto budu u cijelosti namireni vjerovnici prethodnog isplatnog reda (članak 70. stavak 2. SZ). Tražbine po osnovi poreza i doprinosa te tražbine zaposlenika spadaju u tražbine viših isplatnih redova (članak 71. SZ).

 

Slijedom navedenoga, razlozi pobijane presude u pogledu tumačenja mogućeg ishoda stečajnog postupka, kojeg su bili dužni inicirati tuženici, nisu niti nejasni niti proturječni sadržaju spisa, slijedom čega nije nejasan niti zaključak nižestupanjskih sudova o tome da tužitelju, koji u stečajnom postupku ne bi uspio namiriti spornu tražbinu, nepokretanjem stečajnog postupka nije nastala šteta.

 

Neosnovano revident smatra da su izostali jasni i valjani razlozi za prihvaćanje tržišne cijene nekretnine (poslovnog prostora) koju je društvo B. – t. d.o.o. prodalo društvu B. d.o.o., kao i tržišne cijene motornih vozila i druge opreme prodane tom društvu.

 

Naime, sudovi su utvrdili da je Porezna uprava određivanjem osnovice poreza na promet nekretnina prihvatila prodajnu cijenu te nekretnine kao tržišnu. Pod tržišnom vrijednosti nekretnine podrazumijeva se cijena nekretnine koja se postiže ili se može postići na tržištu u trenutku njezina stjecanja, neovisno o njezinoj knjigovodstvenoj vrijednosti.

 

Kada Porezna uprava utvrđuje osnovicu poreza na promet nekretnine kao tržišnu vrijednost nekretnine, istu utvrđuje u pravilu iz isprave o stjecanju ako je iznos naknade koju daje/isplaćuje stjecatelj približno jednak cijenama koje se postižu ili se mogu postići na tržištu (prema kataloškoj vrijednosti).

 

U konkretnom slučaju, knjigovodstveno financijski vještak D. V. je u svom nalazu i mišljenju navela da je procjena vrijednosti konkretne nekretnine izvršena po B. L., koji je inače vještak građevinske struke, što tužitelj tijekom postupka nije osporio, niti je zahtijevao razjašnjenje te činjenice.

 

Jednako kao i kod nekretnina, u nadležnosti je Porezne uprave i utvrđenje porezne osnovice u slučaju prometa motornih vozila, koja se također utvrđuje prema njihovoj tržišnoj vrijednosti.

 

Dakle, neosnovano revident prigovara da podatci Porezne uprave ne bi bili valjani dokaz tržišne vrijednosti nekretnine i ostalih osnovnih sredstava društva B. - t. d.o.o. u trenutku njihove prodaje društvu B. d.o.o.

 

Prihvativši kao tržišno mjerodavnu vrijednost prodane nekretnine i druge pokretne imovine društva B. – t. d.o.o. upravo onu prodajnu (na temelju koje je Porezna uprava odredila osnovicu poreza), odbijanjem dokaznog prijedloga tužitelja da se na okolnost utvrđenja tržišne vrijednosti nekretnine i pokretnina prodanih društvu B. d.o.o. izvede dokaz građevinskim vještačenjem, odnosno vještačenjem strojarske struke,  nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP, jer time tužitelj nije onemogućen u raspravljanju pred sudom.

 

U pravu je revident kada citirajući odredbu članka 394.a ZPP navodi da pravno shvaćanje, na kojemu se temelji rješenje revizijskog suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska presuda, odnosno kojim su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda, obvezuje sud kome je predmet vraćen na ponovno suđenje.

 

Međutim, donoseći pobijanu presudu, nižestupanjski sudovi nisu postupili protivno toj odredbi.

 

To što je rješenjem ovog suda poslovni broj Rev-410/07-2 od 17. rujna 2009. nižestupanjskim sudovima ukazano da nije u dovoljnoj mjeri otklonjeno postojanje odgovornosti tuženika pozivom na odredbu članka 10. stavak 3. ZTD, pri čemu im je ovaj sud, obzirom na do tada utvrđeno činjenično stanje, ukazao da bi postupanje tuženika više upućivalo na zaključak da se društvo B. – t. d.o.o. koristilo na način da bi se oštetilo tužitelja kao vjerovnika, ne znači da je tom odlukom zauzeto shvaćanje o odgovornosti tuženika, kao članova društva. Naime, ovaj je sud upravo obzirom na to što nisu bile raspravljene sve odlučne činjenice u primjeni odredbe članka 10. stavak 3. ZTD, nižestupanjske presude ukinuo, pa su u ponovljenom postupku, nakon što su sve odlučne činjenice utvrđene, sudovi zaključili da tuženici nisu zloupotrijebili okolnost da kao članovi društva ne odgovaraju za obveze društva.

 

Sudovi nisu utvrdili da bi tuženici u svoju korist ili korist društva B. d.o.o. umanjili imovinu društva s ciljem oštećenja (pojedinih) vjerovnika, pa tako niti tužitelja, za što su dani valjani i jasni razlozi.

 

Valjani i jasni razlozi dani su i u odnosu na  utvrđenje da su tuženici u cilju ispunjenja obveze društva B. – t. d.o.o. nudili tužitelju više varijanti za rješenje duga (prijevozom robe, naplatu putem cesije, korištenje poslovnog prostora, kupnju osnovnih sredstava društva), da tužitelj na te ponude nije pristao, a da je unatoč tome što je bio upoznat s poteškoćama u poslovanju društva (dužnika) i što je s tuženicima konstantno bio u pregovorima na koji način riješiti dug, nastavio i dalje poslovati s društvom i isporučivati mu robu.

 

S ocjenom nižestupanjskih sudova da tužitelj svoje potraživanje ne bi mogao namiriti niti u slučaju pravodobnog pokretanja stečajnog postupka nad društvom B. – t. d.o.o., kao i s ocjenom da tuženici, kao članovi društva, nisu svojim radnjama ili propustima zlorabili okolnost da ne odgovaraju za obveze društva, niti su imovinu društva umanjili znajući da društvo neće moći podmirivati svoje obveze, u cijelosti je suglasan i ovaj sud.

 

Obzirom na to da revizijski sud može, kada odbije reviziju iz članka 382. stavak 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati se na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude ako ih prihvaća, a s obzirom na to da ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge u obrazloženju drugostupanjske presude, revident se na iste upućuje u smislu citirane zakonske odredbe, a ta će se presuda sukladno odredbi članka 396. a stavak 2. ZPP objaviti na internetskim stranicama uz presudu ovog revizijskog suda. 

 

Kako nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, na temelju članka 393. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U odnosu na reviziju tužitelja protiv odluke o troškovima postupka ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Slijedom navedenoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 400. stavak 1. ZPP, reviziju tužitelja protiv rješenja o troškovima odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 13. svibnja 2020.