- 1 -              Rev 1269/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1269/2018-3

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. d.o.o., Z., OIB: ... , kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva L., protiv tuženika: 1. M. M., Z., OIB: ... i 2. M. M., P., P., OIB: ... , koje zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž-931/2017-3 od 15. ožujka 2018. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1898/13-14 od 28. travnja 2017., u sjednici održanoj 13. svibnja 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Sisku broj Gž-931/2017-3 od 15. ožujka 2018. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1898/13-14 od 28. travnja 2017. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom odlučeno:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen dana 28.04. 2010. u predmetnu Općinskog građanskog suda Zagreb, broj P-10757/03 između I-tuženog M. M. i II-tužene M. M., u odnosu na 1/2 nekretnina II-tužene upisanih u zk. uložak broj 621 k.o. D. i to: čkbr. 2680/204 kuća u Z., i dvorište sa 68 čhv ili 246 m2, a koji ugovor je proveden u zemljišnim knjigama pod brojem Z-34018/10, je bez učinka prema tužitelju T. d.o.o. Z. u mjeri koliko je potrebno za namirenje njegovog potraživanja u visini od 255.619,70 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a koje kamate teku od 27.03.2013. do isplate, te su tuženi M. M. i M. M. dužni trpjeti da se tužitelj u ovršnom postupku namiri na navedenih 1/2 opisanih nekretnina i to sa svojom naprijed navedenom glavnicom potraživanja, pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupaka."

 

II. Nalaže se tužitelju da tuženima naknadi parnični trošak u visini 51.712,50 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

 

„Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tužitelja T. d.o.o. Z. - u stečaju i  potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: 81 P-1898/13-14 od 28. travnja 2017. u stavku I. izreke presude.

 

Uvažava se djelomično žalba tužitelja T. d.o.o. Z. - u stečaju i preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: 81 P-1898/13-14 od 28. travnja 2017. (stavak II. izreke presude) i sudi:

 

Nalaže se tužitelju T. d.o.o. Z. - u stečaju da 1. tuženiku M. M. i 2. tuženici M. M. naknadi parnični trošak odmjeren s 28.187,50 kn, u roku od 15 dana.

 

Odbija se tužitelj T. d.o.o. Z. - u stečaju sa zahtjevom da mu 1. tuženik M. M. i 2. tuženice M. M. naknade troškove žalbenog postupka.

 

Odbijaju se 1. tuženik M. M. i 2. tuženica M. M. sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.“

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, dalje: ZPP) iz čijeg sadržaja proizlazi da je pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložio ovom revizijskom sudu da nižestupanjske presude preinači tako da tužbeni zahtjev prihvati.

 

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Predmet spora zahtjev je tužitelja da se utvrdi da je bez učinka prema njemu ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen između prvotuženika M. M. kao primatelja uzdržavanja i drugotuženice M. M. kao davateljice uzdržavanja 28. travnja 2010., kojim je prvotuženik na drugotuženicu prenio pravo suvlasništva na nekretnini, koliko je to potrebno za namirenje tužiteljeve tražbine prema prvotuženiku u iznosu od 255.619,70 kn sa zateznim kamatama i da su tuženici dužni trpjeti namirenje ove tužiteljeve tražbine iz predmetne nekretnine.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da je prvotuženik M. M. kao primatelj uzdržavanja predmetnim ugovorom prenio svoj suvlasnički dio nekretnine na kćer, drugotuženicu M. M., ali je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan obrazloživši:

 

- da je predmetna tužba, koja je podnesena 27. ožujka 2013., podnesena po proteku jednogodišnjeg roka iz odredbe čl. 71. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje: ZOO) za pobijanje naplatnog pravnog posla koji se računa od njegova sklapanja,

 

- da ionako nije vjerojatno da bi se tužitelj uspio naplatiti prodajom predmetne nekretnine jer je ona opterećena založnim pravom u korist I. d.o.o. radi osiguranja tražbine od 19.495,21 kn i Republike Hrvatske radi osiguranja tražbine od 538.147,66 kn, a da je „sudska praksa zauzela stav da u svakom konkretnom slučaju pobijanja treba voditi računa o vjerojatnosti naplativosti tražbine“,

 

- da drugotuženica M. M. nije znala za dugovanje prvotužitelja M. M. prema tužitelju,

 

- da tužitelj nije dokazao „da bi I-tuženik prema tužitelju imao dugovanje radi kojeg je zadužnica dana na naplatu, niti je takav dokaz priložio spisu, a što je bio obvezan sukladno čl. 7. i 219. Zakona o parničnom postupku“.

 

Drugostupanjski sud je tužiteljevu žalbu odbio kao neosnovanu glede odluke o glavnom zahtjevu prihvativši činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnoga prava, te tužitelja pozivom na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP uputio na obrazloženje prvostupanjske presude. Potom je, ipak, u obrazloženju dodao:

 

- da „nije sporno da tužitelj ima potraživanja, temeljem zadužnice od 19. ožujka 2010. prema 1. tuženiku koje je pokušao bezuspješno naplatiti putem F. i od 1. tuženika kao jamca platca i od glavnog dužnika M. G. d.o.o.“,

 

- da je osnovan po tuženicima istaknut prigovor prekluzije za podnošenje predmetne tužbe, pri čemu je ponovljeno shvaćanje prvostupanjskog suda o primjeni materijalnog prava glede tog pitanja,

 

- da „pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je upitna i naplativost tražbine tužitelja, jer založni vjerovnici imaju prednost“.

 

Osnovano tužitelj u reviziji u odnosu na drugostupanjsku presudu sadržajno ukazuje na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP  te čl. 354. st. 2. toč. 11. tog Zakona, a na potonju povredu i u odnosu na prvostupanjsku presudu.

 

Prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP drugostupanjski sud u obrazloženju presude treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja. Povreda ove odredbe može dovesti do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP.

 

Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito, između ostaloga, i ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni.

 

Na postojanje navedenih bitnih povreda tužitelj ukazuje kroz tvrdnje da se „Županijski sud u Sisku u svom vrlo šturom obrazloženju samo osvrnuo na zakonske članke ponavljajući navode suda prvog stupnja, kao da žalba nije niti izjavljena, bez ikakvog svog obrazloženja svake pojedine jasno obrazložene točke iz žalbe odnosno bez jasnog stava i pojašnjenja svoje odluke…“ te da „takvu odluku lišenu jasnog obrazloženja i stava nije moguće ispitati“. Ove tvrdnje tužitelj dovodi u vezu s njegovim žalbenim navodima kojima je ukazivao na činjenicu da je pravna radnja koju pobija ugovor koji su sklopili otac i kći, a drugostupanjski sud da nije odgovorio na navod da u ovom slučaju treba primijeniti trogodišnji rok iz odredbe čl. 67. st. 2. ZOO, kao i, zbog čega postojanje bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP veže i za prvostupanjsku presudu, nije obrazloženo otkud zaključci nižestupanjskih sudova o nepostojanju tužiteljeve tražbine i o njenoj nenaplativosti.

 

Prema odredbi čl. 66. st. 1. ZOO svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.

 

I pobijana drugostupanjska i prvostupanjska presuda imaju nedostatke radi kojih se ne mogu ispitati jer ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, prije svega glede tvrdnji o nepostojanju tužiteljeve tražbine kao pretpostavke za pobijanje dužnikove pravne radnje u skladu s odredbom čl. 66. st. 1. ZOO i činjenice naplativosti tražbine, koju nižestupanjski sudovi također uzimaju kao pretpostavku dopuštenosti pobijanja, a za koju smatraju da ne postoji, uz obrazloženjem da „založni vjerovnici imaju prednost“ u naplati iz vrijednosti polučene prodajem predmetne nekretnine u odnosu na tužitelja.

 

Glede činjenice postojanja tužiteljeve tražbine uopće, prije svega valja primijetiti da su kontradiktorna obrazloženja nižestupanjskih sudova međusobno. Naime, dok prvostupanjski sud obrazlaže, kako je u ovom rješenju već navedeno, da smatra kako tužitelj nije dokazao postojanje svoje tražbine, drugostupanjski sud smatra, kako je također već navedeno, da je činjenica postojanja tužiteljeve tražbine po zadužnici zapravo nesporna, iako prethodno navodi da prihvaća činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostupanjski sud.

 

Nejasni su navodi prvostupanjskog suda o nepostojanju tužiteljeve tražbine u situaciji kad je tužitelj temelji na zadužnici od 19. ožujka 2010. koju mu je izdao prvotuženik M. M., pri čemu je i pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju vjerovnik koji traži naplatu na temelju zadužnice, koja ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi (čl. 183. st. 1. Ovršnog zakona, Narodne novine br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08), taj koji mora u skladu s odredbama čl. 7. i 219. ZPP dokazati postojanje tražbine iz zadužnice. Suprotno tome, pored činjenice postojanja zadužnice koju je vjerovnik, tužitelj, predao na naplatu F., pri čemu ni iz čega ne proizlazi da je dužnik, prvotuženik M. M. u sudskom postupku ustao zahtjevom za zabranu naplate po zadužnici, već je ona nenaplaćena ostala zbog nedostataka sredstava na dužnikovu računu, na tuženicima u ovoj parnici, prije svega na prvotuženiku M. M. koji je tvrdio da tražbina za koju je izdana zadužnica zapravo ne postoji, bio je teret to i dokazati.

 

Nejasni su i razlozi nižestupanjskih odluka glede tvrdnji o tome da se tužitelj ionako ne bi naplatio iz vrijednosti nekretnine koja je predmet pravne radnje koja se pobija zbog prednosti u naplati u korist založnih vjerovnika. Tužitelj u tom pogledu osnovano ukazuje na to da nižestupanjski sudovi nisu obrazložili kako su utvrdili da se on ne bi naplatio zbog postojanja založnih prava, jer u postupku nije utvrđeno koja je vrijednost nekretnine s jedne strane i tužiteljeve tražbine te tražbina založnih vjerovnika s druge strane, iz čega bi se moglo zaključiti da se tužitelj ne bi naplatio, kao i da drugostupanjski sud na tužiteljeve žalbene tvrdnje s tim u vezi nije odgovorio. Neovisno o tome, ovaj sud ističe kako činjenica opterećenosti založnim pravom nekretnine koja je bila predmetom dužnikove pravne radnje koju vjerovnik pobija, sama po sebi ne znači da tužbi za pobijanje nema mjesta u smislu odredbe čl. 66. st. 2. ZOO.

 

Osnovano tužitelj ukazuje i na postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, koji je ostvaren kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. u vezi s čl. 399. st. 2. ZPP). Ovaj revizijski razlog odnosi se na shvaćanje nižestupanjskih sudova da je tužbeni zahtjev neosnovan i zbog toga što je tužba podnesena po isteku roka iz odredbe čl. 71. st. 1. ZOO u vezi s čl. 67. st. 1. tog Zakona od jedne godine od dana poduzimanja pravne radnje.

 

Prema odredbi čl. 67. ZOO naplatno se dužnikovo raspolaganje može pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju korist je pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato (st. 1.), a ako je treća osoba dužnikov bračni drug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno (st. 2.).

 

Odredbom st. 3. toga članka propisana je predmnijeva da je kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, te se za pobijanje tih radnji ne zahtijeva da je trećoj osobi to bilo ili moglo biti poznato.

 

Navedenim odredbama propisani su uvjeti pod kojima vjerovnici mogu pobijati pravnu radnju svojih dužnika poduzetu prema trećim osobama na vjerovnikovu štetu.

 

Prema tome, odredbama st. čl. 67. st. 1. i 2. ZOO propisani su posebni uvjeti pobijanja naplatnih raspolaganja, a odredbom st. 3. toga članka uvjeti pobijanja besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji. Ti uvjeti tiču se pitanja znanja dužnika i treće osobe da poduzetim raspolaganjem dužnik nanosi štetu svojim vjerovnicima.

 

U odnosu na pobijanje naplatnih raspolaganja radi se razlika između pravne radnje poduzete prema bračnom drugu ili određenom srodniku, od slučaja kada je pravna radnja poduzeta s osobama koje nisu dužnikovi srodnici.

 

U prvom slučaju postoji oboriva zakonska presumpcija da je trećoj osobi, dužnikovom srodniku, bilo poznato da poduzetim raspolaganjem dužnik nanosi štetu vjerovniku pa na tuženiku leži teret dokazivanja da to znanje nije postojalo ni na njegovoj ni na dužnikovoj strani, dok u drugom slučaju postojanje tih činjenica treba dokazivati tužitelj.

 

Prema odredbi čl. 71. st. 1. ZOO tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz čl. 67. st. 1. ZOO, a za ostale slučajeve u roku od tri godine, s time da se taj rok računa od dana kada je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju (čl. 71. st. 2. ZOO).

 

U konkretnom slučaju radi se o naplatnom raspolaganju među krvnim srodnicima na koje se odnosi odredba čl. 67. st. 2. ZOO pa se to raspolaganje ne može smatrati slučajem raspolaganja iz st. 1. toga članka za koje se tužba može podnijeti u roku od jedne godine.

 

Dakle, prema shvaćanju ovog suda, kako se u konkretnom slučaju radi se o tužbi za pobijanje naplatnog raspolaganja između krvnih srodnika, tzv. obiteljskoj paulijanskoj tužbi, ona se, jednako kao i tužba za pobijanje besplatnih i s njima izjednačenih pravnih radnji, može podnijeti u roku od tri godine od dana poduzimanja radnje, odnosno od dana kada je trebalo poduzeti propuštenu radnju.

 

Slijedom navedenog proizlazi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tužba podnesena izvan roka.

 

S obzirom na počinjene opisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnog pravnog pristupa glede materijalnopravnog propisa u vezi s rokom za podnošenje tužbe, zbog čega prvostupanjski sud nije raspravio ostale činjenice odlučne za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (toč. I. izreke).

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, nakon što raspravi i utvrdi sve činjenice odlučne za ishod spora ponovno odlučiti o predmetnom tužbenom zahtjevu i u odluci dati jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama.

 

Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP (toč. II. izreke).

 

Zagreb, 13. svibnja 2020.