- 1 -              Rev 2950/2019-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2950/2019-5

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika K. G. d.o.o. K., OIB ..., u daljnjem tekstu: tužitelj, kojeg zastupa punomoćnica N. S.-R., odvjetnica u Odvjetničkom društvu S.-R. i p. d.o.o. u Z., protiv tužene-protutužiteljice Republike Hrvatske, OIB ..., u daljnjem tekstu: tužene, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-155/2019-2 od 14. ožujka 2019., kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1392/03-77 od 21. studenoga 2018., u sjednici održanoj 13. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tužene odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              Odbacuje se revizija tužene u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima postupka.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev i naloženo tuženoj isplatiti tužitelju 1.396.846,37 kn s pripadajućim kamatama kao i iznos od 664.277,40 kn također s pripadajućim kamatama (stavak I izreke), odbijen je preostali dio zahtjeva tužitelja za isplatu 157.651,94 kn s pripadajućim zateznim kamatama (stavak II izreke), odbijen je protutužbeni zahtjev za isplatu 3.921.658,18 kn (stavak IV izreke), te je odlučeno o troškovima parničnog postupka (stavak III izreke prvostupanjske presude).

 

              Presudom suda drugog stupnja djelomično je potvrđena prvostupanjska presuda, a djelomično je preinačena, u dijelu kojim je tužiteljev zahtjev za isplatu 157.651,94 kn s pripadajućim zateznim kamatama odbijen, na način da je prihvaćen i taj dio zahtjeva.

 

              Protiv presude suda drugog stupnja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, reviziju je podnijela tužena, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske pobijanu presudu preinačiti i uvažiti reviziju tuženika, te prihvatiti protutužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka, podredno, pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovni postupak.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Revizija u dijelu odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

              Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) pobijana presuda je ispitana u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno navodima revizije, pobijana presuda može se ispitati te nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda sadrži sve odlučne razloge važne za presuđenje u ovom predmetu. Pri tome na temelju odredbe čl. 386. ZPP-a, u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir. Tako je revident na više mjesta u reviziji istaknuo da je u postupku pred sudom drugog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a da nije obrazložio revizijske navode, odnosno nije određeno naveo u čemu je ostvarena navedena bitna povreda, pa neobrazloženi razlozi nisu uzeti u obzir prilikom odlučivanja o reviziji.

 

              Također, suprotno navodima iz revizije, u postupku pred sudom drugog stupnja kao i pred sudom prvog stupnja, nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, jer okolnost da sud prvog stupnja nije prihvatio dokazne prijedloge tuženika ne znači da je time tužena onemogućena u raspravljanju. Naime, na temelju odredbe čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa time što se koristio navedenim ovlaštenjem i odbio dokazne prijedloge tuženice, pa makar i posredno, kao što je učinio sud prvog stupnja, time nije počinio uvodno navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

              Nadalje, sud drugog stupnja dao je razloge za sve bitne činjenice važne za presuđenje u ovom postupku, pa se nije ostvarila relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 375. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 354. st. 1. ZPP. Pri tome, sud drugog stupnja dao je dovoljno uvjerljive razloge glede dosega tuženikovog prijedloga za saslušanje svjedoka K. K. i B. B., te se i ovaj sud slaže sa zaključkom drugostupanjskog suda, da je i bez provođenja ovih dokaza činjenično stanje dovoljno utvrđeno, te da se njihovim provođenjem ne bi utvrdile važne činjenice. Osim toga, paušalni revizijski navodi nisu uvjerili ovaj sud u važnost dokaza. Naime, nije dovoljno navesti da je netko ključni svjedok i da ima neposredna saznanja o dinamici građenja, već bi trebalo navesti o kojim konkretnim činjenicama bi svjedok iskazivao, što bi to konkretno značilo za činjeničnu i pravnu ocjenu suda drugog stupnja, pogotovo, obzirom da su ključne činjenice u postupku, koje su utvrđene vještačenjem, dobrim dijelom utvrđene na temelju dokumentacije koju je potpisivao predloženi svjedok. O značaju svjedočenja B. B. revident nije niti paušalno naveo zašto bi taj iskaz bio važan.

 

              Također, suprotno navodima iz revizije, nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 214. ZPP na koju upućuje tužena u svoj reviziji. Naime, odredbom čl. 70. st. 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“, broj 112/13 - dalje: ZFPPN) propisano je da se parnični, ovršni, upravni i postupci osiguranja pokrenuti protiv dužnika prije otvaranja predstečajne nagodbe prekidaju na prijedlog dužnika nakon objave rješenja o otvaranju postupka predstečajne nagodbe, osim postupka o osiguranju u kaznenom postupku, postupaka utvrđivanja zloupotrebe prava i postupka vezanih uz tražbinu na koje postupak predstečajne nagodbe ne utječe.

 

              Dakle, nižestupanjski sudovi nisu mogli postupiti po toj odredbi, kao prvo zato što se tužbeni zahtjev ne odnosi na dug tužitelja, a kao drugo, što se tiče protutužbenog zahtjeva, takvog prijedloga u postupku nije bilo, stoga sudovi nižeg stupnja nisu postupili protivno odredbi čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 70. st. 1. ZFPPN.

 

U tijeku postupka pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je:

 

              - da su stranke 6. kolovoza 1997. sklopile Ugovor o projektiranju i građenju (u daljem tekstu Ugovor), kojim ugovorom je tužena Republika Hrvatska, kao naručitelj, a tužitelj K. G. d.o.o. kao izvođač radova, preuzeo obvezu izgradnje stambene zgrade u Z. površine 2248,80 m2 što čini 46 stanova, za ugovorenu vrijednost radova u iznosu od 9.185.680,00 kn po sistemu „ključ u ruke“ u kojem je čl. 4. ugovorena dinamika plaćanja, a čl. 7. ugovoren je rok u kojem je tužitelj dužan izgraditi građevinu i to 390 dana od potpisivanja Ugovora,

 

              - da su Opći uvjeti Ugovora o građenju kod ustupanja radova za izgradnju stanova stradalnika Domovinskog rata iz lipnja 1997. (u daljnjem tekstu: Opći uvjeti), te Smjernice za projektiranje stanova za stradalnike Domovinskog rata, sastavni dio Ugovora,

 

- da je između stranaka, naknadno, u periodu od 26. svibnja 1998. do 28. kolovoza 2000. zaključeno pet dodataka tom Ugovoru kojim dodatcima su ugovoreni dodatni radovi izmijenjena jedinična cijena izgrađenog stambenog prostora, te je konačno zajedno s dodatcima ugovorena cijena izgradnje u iznosu od 15.028.148,97 kn,

 

              - da je 4. veljače 2002. tužena Republika Hrvatska dala izjavu o raskidu Ugovora i preuzimanju nedovršene stambene zgrade, te je na silu oduzet posjed gradilišta tužitelju,

 

              - da je od strane tužene na ime izvedenih radova isplaćen iznos od 13.683.335,13 kn,

 

              - da je do trenutka raskida ugovora ukupno izgrađena površina od 3.185 m2 i da je ukupna izgrađenost građevine u trenutku raskida iznosila 97,659%,

 

              - da je tužitelj izveo radove na uređenju neposrednog okoliša i zgrade u vrijednosti od 664.277,40 kn, te je financijskim vještačenjem utvrđeno da je zbog zakašnjenja u plaćanju privremenih situacija visina zatezne kamate na pojedine iznose iznosila 157.651,94 kn.

 

              Suprotno navodima revizije pravilno je sud drugog stupnja primijenio materijalno pravo kada je presudio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, dok je protutužbeni zahtjev neosnovan.

 

              U revizijskom stadiju postupka ključno za presuđenje u ovom predmetu jest zaključak, je li tužena imala osnovani razlog za raskid Ugovora, odnosno je li do tog raskida došlo krivnjom tuženika, jer o tome ovisi pripada li tuženiku šteta koja koju je tužitelj prouzročio tuženici zbog raskida ugovora, ili ne.

 

              Suprotno navodima iz revizije pravilno je sud drugog stupnja zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

 

              Naime, ne ulazeći u ocjenu je li tuženica smjela raskinuti Ugovor, obzirom na odredbu 16.01.2) Općih uvjeta, koja određuje da se ugovor neće raskinuti zbog neispunjenja dijela ugovorne obveze, što bi svakako predstavljalo i činjenicu da je tužitelj izveo 97,659% građevine do trenutku raskida ugovora, tužena tužitelju nije isplatila 1.396.846,37 kn za radove koje je tužitelj već bio izveo. Dakle, kada je u pitanju tužbeni zahtjev, ne ulazeći niti u razlog raskida ugovora, njegovu pravnu ocjenu, naručitelj je svakako dužan izvoditelju platiti ranije izvedene radove, pa i u slučaju ako je izvoditelj odgovoran za raskid, što proizlazi iz čl. 16.05. Općih uvjeta.

 

Dakle, pravilno je prvostupanjski sud primijenio navedenu ugovornu odredbu Općih uvjeta kao pravnu osnovu za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za plaćanje izvedenih a neplaćenih radova.

 

              Pri tome, na navode iz revizije, valja navesti, da je točno da sudovi paze po službenoj dužnosti na ništetnost odredaba ugovora, pa tako i općih uvjeta ugovora, međutim, zadatak tuženika bio je navesti i obrazložiti činjeničnu osnovu eventualne ništavosti. Navedena odredba Općih uvjeta, sama po sebi nije ništetna, jer obveza plaćanja izvedenih a neplaćenih radova jest izraz načela jednake vrijednosti davanja iz odredbe čl. 15. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) i svakako nije ništetna.

 

              Kada je u pitanju protutužbeni zahtjev, pravilno je sud drugog stupnja odlučujući o njemu pošao od odredbe čl. 132. ZOO koja regulira učinke raskida ugovora. Naime, odredbom st. 1. tog članka propisano je da se raskidom ugovora obje stranke oslobađaju svojih obveza, izuzev obveza za naknadu eventualne štete. Iz toga bi proizlazilo, da bi tužitelj odgovarao za štetu tuženiku ovisno o tome je li kriv za raskid Ugovora ili ne.

 

              Pri tom, i ovdje, kao i kod tužbenog zahtjeva, obzirom na visok stupanj dovršenosti objekta, moglo bi se postaviti pitanje prava tužene na raskid Ugovora, obzirom na ranije navedene odredbe Općih uvjeta koje reguliraju raskid ugovora.

 

Pravilan je zaključak sudova nižeg stupnja da tužitelj nije kriv za raskid ugovora, što proizlazi iz zaključka da se u ovom predmetu na odgovarajući način primjenjuje odredba čl. 629. ZOO koja propisuje raskid ugovora voljom naručitelja kod ugovora o djelu, kao i ocjene da se tuženik poslužio tim ovlaštenjem. Da tužitelj nije kriv za raskid Ugovora ovaj sud prihvaća, ne samo iz razloga što je pravomoćnu građevinsku dozvolu tuženik ishodio tek u kolovozu 2011., već iz činjenice što je zbog neplaćanja, odnosno, kašnjenja s plaćanjem, tuženik tužitelju znatno otežao izvršenje radova. Naime, iz činjenice utvrđene nalazom financijskog vještačenja sudovi su utvrdili da je tuženik kasnio s plaćanjem izvedenih radova, po situacijama, preko 400 dana za vrijeme trajanja njihovog ugovornog odnosa. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak sudova nižeg stupnja da je do raskida ugovora došlo jednostranim aktom tužene, koji nema nikakve osnove u krivnji tužitelja zbog kašnjenja u izvođenju radova prema zaključenom Ugovoru.

 

              Ostali navodi revizije kojim tužena pobija zaključke sudova nižeg stupnja glede ne postojanja štete tuženoj, jer tužena nije tvrdila odnosno dokazala postojanje štete, nisu važni za presuđenje u ovoj stvari, obzirom na pravilan zaključak sudova da tužitelj nije kriv za raskid Ugovora, pa na njih nije potrebno odgovoriti.

 

              Slijedom navedenog valjalo je pozivom na odredbu čl. 393. ZPP reviziju tužene glede glavne stvari odbiti kao neosnovanu.

 

              Iz obrazloženja revizije vidljivo je da se tužena revizijom pobija i odluku o troškovima postupka.

 

Međutim, revizija na odluku o troškovima parničnog postupka nije dopuštena. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje kojim bi bila dopuštena revizija.

 

              Slijedom navedenog, valjalo je glede revizije tužene, u dijelu odluke o troškovima postupka, riješiti kao u izreci ovog rješenja, i odbaciti u tom dijelu reviziju kao nedopuštenu pozivom na odredbu čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 13. svibnja 2020.