- 1 -              Rev-x 680/2016-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 680/2016-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać - Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja D. T. (OIB: ... ) iz K., zastupanog po skrbnici – majci J. P. i II. tužitelja D. T. (OIB: ... ) iz K., sada u O., zastupani po punomoćniku B. M., odvjetniku u K. protiv tuženika P. V. (OIB: ... ) iz G. G., Š., kojeg zastupa punomoćnik J. D., odvjetnik iz G., radi naknade štete, odlučujući o reviziji I. i II. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1595/2015-3 od 11. veljače 2016. kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj Pn-366/15 od 5. listopada 2015., u sjednici održanoj 13. svibnja 2020.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija I. i II. tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti na ime nematerijalne štete I. tužitelju i II. tužitelju svakome iznos od 220.000,00 kn sa zateznom kamatom od 5. listopada 2015. do isplate, te troškove parničnog postupka u iznosu od 93.008,43 kn, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude. Pod točkom II. odbijen je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu. Pod točkom III. odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka. Točkom IV. odlučeno je da će se o trošku ročišta za donošenje i objavu presude odlučiti izvanraspravno.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba I. i II. tužitelja i potvrđena je presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj Pn-366/15 od 5. listopada 2015. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata od dana podnošenja tužbe do donošenja presude (točka II. izreke prvostupanjske presude), dok je pod točkom II. uvažena žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljima na ime naknade štete plati iznos od 220.000,00 kn svakom, zajedno sa zateznom kamatom od 5. listopada 2015. i u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka te je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tuženik dužan platiti svakome od tužitelja iznos od 220.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 5. listopada 2015. do isplate, a tužiteljima je naloženo platiti troškove parničnog postupka u iznosu od 66.475,00 kn u roku od 15 dana.

 

Protiv drugostupanjske presude I. i II. tužitelji podnijeli su reviziju iz članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP-a) te predlažu prihvatiti reviziju i ukinuti pobijanu odluku te predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traže trošak za sastav revizije i sudske pristojbe na reviziju.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Člankom 382. stavak 1. ZPP-a propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn

 

2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa

 

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373. a i 373. b ovoga Zakona.

 

Stavkom 2. istog članka propisano je da u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog  ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Dakle, u ovom predmetu ispunjene su pretpostavke za reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. ZPP-a, jer vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 200.000,00 kn.

 

Revizija je neosnovana.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je odgovornost tuženika za nastalu štetu (nematerijalnu i materijalnu) I. i II. tužiteljima.

 

Neosnovani su revizijski navodi I. i II. tužitelja da je drugostupanjski sud odlučivao o prigovoru promašene pasivne legitimacije, već je odlučivao o odgovornosti tuženika. Tuženik je osporio osnovu tužbenog zahtjeva, dakle osporio je postojanje odgovornosti za nastali štetni događaj. Prema tome, u sustavu odgovornosti za štetu prije svega treba dokazati odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja. To posebice kada se tuženik tome protivi.

 

Drugostupanjski sud je utvrdio da je otac i prednik tužitelj smrtno stradao 29. ožujka 2002. na radilištu obiteljske kuće u vlasništvu V. B., na način da je pao sa terase koja nije bila ograđena. Radove na ugradnji stolarije u potkrovlju izvodilo je trgovačko društvo P. V.-P. d.o.o. K., a čiji je jedini osnivač i direktor P. V. koji i zastupa društvo pojedinačno i samostalno. Prednik tužitelja nije bio zaposlenik tvrtke P. V. d.o.o. K., jer nije imao sklopljen ugovor o radu.

 

Zaključak je drugostupanjskog suda da tuženik kao fizička osoba nije odgovoran za nastanak štetnog događaja i štetu koju su zbog smrti oca pretrpjeli tužitelji, a nije odgovoran ni kao član trgovačkog društva. Pritom se drugostupanjski sud poziva na odredbu članka 397. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 112/12 i 68/13, dalje: ZTD) kojom je propisano u kojim slučajevima su odgovorni članovi društva i članovi uprave društva. Tim zakonom nije propisana odgovornost članova društva i članova uprave društva za štetu trećim osobama.

 

Za nastanak obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu potrebno je ispunjenje određenih pretpostavki. Prva od navedenih pretpostavki odnosi se na subjekt obveznog odnosa odgovornosti za štetu odnosno štetnika. Drugostupanjski sud je pravilno utvrdio da odgovornost za nastali štetni događaj pronalazi kod trgovačkog društva P. V. bez obzira na činjenicu da prednik tužitelja nije imao i valjano sklopljeni ugovor o radu, jer je radio za to društvo, a ne za tuženika.

 

Kraj činjenice da je tuženik pravomoćno proglašen krivim kao direktor i vlasnik trgovačkog društva P. V. K. za postupanje protivno propisima, odnosno protivno Zakonu o radu i Zakonu o zaštiti na radu, a kojim postupanjem je izazvao opasnost za život ljudi čime je prouzročena smrt jedne osobe, ne radi se o odgovornosti koja bi se mogla podvesti pod pojam građanskopravne odgovornosti u smislu odgovornosti tuženika za nastali štetni događaj, kako to tumače tužitelji u revizijskim navodima.

 

Dakle, drugostupanjski sud nije odlučivao o prigovoru promašene pasivne legitimacije u smislu odredbe članka 352. stavka 2. ZPP-a, kako to tvrdi revident u svojim navodima, već je utvrđivao odgovornost tuženika, koja odgovornost ne proizlazi niti iz Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) niti ZTD-a, jer prednik tužitelja i tuženik nisu bili u obveznopravnom odnosu iz kojeg bi proizlazi odgovornost tuženika za nastali štetni događaj.

 

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti reviziju I. i II. tužitelja kao neosnovanu, temeljem odredbe članka 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 13. svibnja 2020.