1              Poslovni broj: 22 Gž-61/20-2

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž-61/20-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinjeizvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica - protutuženica: 1. M. K., OIB: ..., 2. mldb. P. K., OIB: ..., 3. mldb. I. K., OIB: ..., sve iz K., tužiteljice pod 2. i pod 3. zastupane po majci i zakonskoj zastupnici M. K., a ona po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda L. J. P. i I. M., odvjetnicima u K., protiv tuženika - protutužitelja: 1. I. K., OIB: ..., i 2. Z. K., OIB: ..., oboje iz O. i zastupani po punomoćnici M. P. S., odvjetnici u K., radi predaje u posjed nekretnina i utvrđenja, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima broj 29 P-901/2016-42 od 24. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 13. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

i

r i j e š i o j e

 

Djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično prihvaća žalba tužiteljica dok se žalba tuženika odbija kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima broj 29 P-901/2016-42 od 24. listopada 2019.:

a) potvrđuje u točki I. i III. izreke u cijelosti te u točki II. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev glede nekretnine označene kao K.O. O. V., Z.U. 302 čkbr. 2210 dio kuće B. sa 5 čhv dvor B. sa 115 čhv oranica B. sa 190 čhv ukupno 310 čhv;

b) ukida u točki II. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev glede nekretnine označene kao K.O. O. V., Z.U. 876 čkbr. 2200 sa 189 čhv dio kuće sa 11 čhv kuća sa 21 čhv dvije zgrade sa 34 čhv dvor sa 123 čhv te u točki IV. izreke u cijelosti, i predmet se u tom pobijanom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom obvezani su tuženici predati u posjed tužiteljicama nekretnine upisane k.o. O. V. u zkul. 876 čkbr. 1947 livada jarak sa 1015 čhv. čkbr. 2205 sa 1 jutro i 460 čhv. dvije zgrade sa 59 čhv. dvor sa 131 čhv. livada sa 379 čhv. oranica sa 1491 čhv. ukupno 1 jutro i 1664 čhv, te k.o. O. V. zkul. 879 čkbr. 32/2 šuma S. sa 28 čhv. čkbr. 33/2 šuma S. sa 1 jutro i 11 čhv. ukupno 1 jutro i 39 čhv (točka I. izreke); dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim su iste tražile predaju u posjed nekretnina upisanih u K.O. O. V. zkul. 876 čkbr. 2200 sa 189 čhv. dio kuće sa 11 čhv. kuća sa 21 čhv dvije zgrade sa 34 čhv. dvor sa 123 čhv. i K.O. O. V. zkul. 302 čkbr. 2210 dio kuće B. sa 5 čhv. dvor B. sa 115 čhv. oranica B. sa 190 čhv.
ukupno 310 čhv (točka II. izreke).

 

Odbijen je protutužbeni zahtjev kojim su protutužitelji tražili utvrđenje da nekretnine upisane u zkul. 876 K.O. O. V. i to čkbr. 1947 livada J. sa 1015 čhv. čkbr. 2200 površine od 189 čhv. i to dio kuće 11 čhv. kuća 21 čhv. dvije zgrade 34 čhv. i dvor 123 čhv. čkbr. 2205 površine 1 ral i 460 čhv. i to dvije zgrade sa 59 čhv. dvor 131 čhv. livada pov. 379 čhv. i oranica površine 1491 čhv. kao i nekretnina upisana u zkul. 879 K.O. O. V. u koji je upisana čkbr. 32/2 šuma S. sa 28 čhv. i čkbr. 33/2 šuma S. sa 1 jutro i 11 čhv. ne predstavljaju u 2/3 dijela ostavinsku imovinu iza pokojnog D. K. iz O. V., OIB ..., a koje nekretnine su uručene rješenjem o nasljeđivanju njegovim nasljednicima, uz obvezu izdavanja valjane tabularne isprave koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, za upis suvlasništva na nekretninama upisanim u zkul. 876 K.O. O. V. na čkbr. 1947 livada J. sa 1015 čhv. čkbr. 2200 površine od 189 čhv. i to dio kuće 11 čhv. kuća 21 čhv. dvije zgrade 34 čhv. i dvor 123 čhv. čkbr. 2205 površine 1 ral i 460 čhv. i to dvije zgrade sa 59 čhv. dvor 131 čhv. livada pov. 379 čhv. i oranica površine 1491 čhv. kao i nekretninama upisanima u zkul. 879 K.O. O. V. na čkbr. 32/2 šuma S. sa 28 čhv. i čkbr. 33/2 šuma S. sa 1 jutro i 11 čhv. i to na I. K., O. V., OIB: ... u 1/3 dijela i na Z. K., O. V., OIB: ... u 1/3 dijela (točka III. izreke).

 

Ujedno su tuženici - protutužitelji obvezani naknaditi tužiteljicama – protutuženicama parnični trošak u iznosu od 7.078,13 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 24. listopada 2019. do isplate (točka IV. izreke).

 

Protiv točke II. i IV. izreke ove presude žalbu pravovremeno podnose tužiteljice - protutuženice (dalje: tužiteljice) pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu ukine.

 

Tuženici - protutužitelji (dalje: tuženici) pravovremeno podnose žalbu protiv točke I., III. i IV. izreke zbog istih žalbenih razloga i s prijedlogom da se odluka u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalba tužiteljica je djelomično osnovana a žalba tuženika je neosnovana.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljica - protutuženica (dalje: tužiteljice) da im tuženici - protutužitelji (dalje: tuženici) predaju u posjed nekretnine pobliže opisane u izreci pobijane presude; kao i protutužbeni zahtjev tuženika na utvrđenje da nekretnine upisane u Z.U. 876 i 879 za 2/3 dijela ne ulaze u ostavinsku imovinu pok. D. K. uz zahtjev za izdavanje tabularne isprave i upis tog prava u zemljišnoj knjizi.

 

Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio a djelomično odbio tužbeni zahtjev smatrajući da je dokazana aktivna i pasivna legitimacija ali i da je dijelom osnovan prigovor prava na dom; dok je odbio protutužbeni zahtjev uz obrazloženje da darovni ugovori nisu prividni niti da postoje uvjeti za raspravljanje u ovom predmetu o okolnostima o nedostojnosti za nasljeđivanje tužiteljice pod 1.

 

Pritom se taj sud pozvao na odredbe članka 161. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14.; dalje: ZV) koja propisuje da je pravo vlasnika zahtijevati od posjednika da mu preda u posjed stvar na kojoj ima pravo vlasništva, što može ostvariti tužbom čije pretpostavke uređuje odredba članka 162. ZV.

 

Nadalje, odredbu članka 25. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15; dalje: ZN) kojom je taj sud smatrao da je tom odredbom propisano kada se nasljednik smatra nedostojnim za nasljeđivanje, a da razlozi koje navode tuženici nisu neki od razloga propisanih zakonom.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da su tužiteljice za po 1/3 dijela naslijedile pok. supruga, odnosno oca D. K. temeljem rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika N. J.-V. iz K. broj O-507/13 UPP-OSKCI-214/13 od 17. rujna 2014. glede nekretnina položenih u Z.U. 876 i 879 K.O. O. V., te da je izvršen upis tog prava u zemljišnu knjigu;

- da je na čkbr. 2210 Z.U. 302 K.O. O. V. kao vlasnik upisan I. K. mlađi iz V. O.;

- da je tuženik pod 1. darovao svom sada pok. sinu D. K. čkbr. 2205 dana 7. lipnja 2000. te čkbr. 2200 dana 4. srpnja 2006.; dok je čk.br. 1947 pok. D. stekao kupoprodajom od Z. K., a čk.br. 32/2 i 33/2 kupoprodajom od P. V.;

- da iz iskaza svjedoka proizlazi da su tuženici izgradili prizemlje kuće u kojoj žive dok je pok. D. izgradio kat kuće, krovište te gospodarske zgrade, garažu, radionu, štale time da nitko od njih nema saznanja da bi darovni ugovor prikrivao ugovor o dosmrtnom uzdržavanju niti da bi isti bio sačinjen radi „lakše pribave dokumentacije za gradnju i kredit“.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su tužiteljice kao suvlasnice aktivno legitimirane na podnošenje tužbe; da su tuženici pasivno legitimirani jer iste drže u posjedu.

 

U ovoj pravnoj stvari pravom vlasničkom ili reivindikacijskom tužbom vlasnik neposjednik - tužiteljice od nevlasnika posjednika - tuženika, zahtijevaju predaju u posjed stvari na kojoj imaju pravo vlasništva. U parnici povodom vindikacijske tužbe tužiteljice su dužne dokazati svoje pravo vlasništva na stvari, da se stvar koju traži nalazi u posjedu tuženika i identitet stvari (članak 162. stavak 1. ZV), te su navedene pravno relevantne činjenice glede nekretnina položenih u Z.U. 876 i 879 među strankama i nesporne.

 

Prijeporno je u odnosu na tužbeni zahtjev obzirom na istaknuti prigovor prava na dom, je li sud prvog stupnja valjano proveo test razmjernosti.

 

Odredbom članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija) određeno je u stavku 1. da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Nadalje, odredbom članka 34. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje: Ustav) propisano je pravo na nepovredivost doma kao jedno od temeljnih ljudskih prava i sloboda.

 

Zaštita prava na dom nije apsolutna i ograničenje tog prava mora zadovoljiti određene kriterije, materijalnopravne i procesnopravne, sadržane u tzv. testu razmjernosti, obzirom da na strani suprotstavljenoj prigovoru - tužiteljicama, postoji njihov interes iz osnove prava vlasništva zaštićenog Ustavom (članak 48. Ustava), pri čemu je na onome koji je istakao prigovor prava na dom - tuženicima, teret dokazivanja da se navedena odluka tiče njihovog doma i da je došlo do miješanja u njihovo pravo na dom, dok je u odnosu na pitanja je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li prisilno iseljenje nužno u demokratskom društvu, teret dokaza na tužiteljicama (tako i u Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova Republike Hrvatske od dana 16. i 17. rujna 2015.
http://www.vsrh.hr/custompages/static/HRV/files/Zakljucci/VSRH_GO_Su_246-2015_2015-
09-17.pdf).

 

Konvencijsko pravo na zaštitu doma ima primarno javnopravno značenje. Ono štiti posjednika "doma" od svakog protupravnog zadiranja bilo kojeg javnopravnog tijela, ali kada se radi o zaštiti prava vlasništva fizičke osobe koje je zaštićeno i člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju, radi se o dva privatna interesa koja oba uživaju konvencijsku i ustavnu zaštitu (u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-46/2007 navodi se da je pravo vlasništva prevagnulo nad pravom podnositeljice na poštovanje njezina doma, jer je potonje pravo u potpunosti sprječavalo vlasnika da se služi spornim prostorijama).

 

Iz iskaza stranaka proizlazi da tuženici žive na predmetnim nekretninama i da nemaju drugih nekretnina gdje bi mogli ostvariti stanovanje. S druge strane, ni tužiteljice nemaju drugu nekretninu u kojoj bi mogle stanovati a trenutno žive kod majke tužiteljice pod 1. dok su tužiteljice pod 2. i pod 3. od rođenja do smrti njihova oca živjele na prijepornim nekretninama.

 

Iseljenje nedvojbeno predstavlja miješanje u pravo tuženika na mirno uživanje doma (kod okolnosti da isti dugo godina borave u predmetnom prostoru), ali isto teži legitimnom cilju (jer bi se provelo radi predaje stana vlasnicima a tuženici nisu ni nositelji stanarskog prava, prava doživotnog plodouživanja ni nekog drugog prava na predmetnim nekretninama već su bili vlasnici dok iste nisu darovali predniku stranaka a neke je isti kupio od trećih osoba). Isto je i nužno kako bi vlasnice mogle u punom opsegu ostvarivati sadržaj prava vlasništva, pa je doista interes vlasnica - tužiteljica u konkretnom slučaju prevagnuo nad interesom posjednika - tuženika u odnosu na čk.br. 1947., 2205, 32/2 i 33/2, a posebice glede tužiteljica pod 2. i pod 3. koje su maloljetne a tužiteljica pod 1. je njihova majka i zakonska zastupnica te istoj nije oduzeto roditeljsko pravo.

 

Međutim, za sada nije moguće razjasniti je li u odnosu na čk.br. 2200 prevalirajući interes tužiteljica ili tuženika.

Ovo stoga jer tužiteljice s pravom osporavaju prvostupanjsku odluku u tom odbijajućem dijelu jer pobijana odluka ne sadrži razloge s aspekta prava i tužiteljica na dom (posebice mldb. djece koja su od rođenja tu živjela) pa je tako u tom dijelu predmetna odluka insuficijentna.

 

Nadalje, za ocjenu prava na dom tuženika nije od značaja je li moguća geometrijska dioba kuće (odnosno etažiranje iste) jer se ne radi o stvarnom pravu na kojega bi se primjenjivale odredbe ZV o definiranju pojma nekretnine, predmeta stvarnog prava i dr. jer se pravo na dom veže uz faktične prostorije koje ne moraju predstavljati etažnu cjelinu ili sl. već je relevantno stvarno, faktično korištenje određenog prostora kao doma.

 

Kako je vještak utvrdio da se na čk.br. 2200 nalaze kuća, pomoćne i gospodarske zgrade, navedeno sveukupno ne može biti obuhvaćeno pravom na dom već samo onaj prostor koji je doista faktično dom tuženika a o čemu sud prvog stupnja nije vodio računa.

 

Glede protutužbe, iz činjeničnih navoda proizlazilo bi da su darovni ugovori glede dakle, čk.br. 2205 i 2200, prividni ugovori jer da prikrivaju ugovor o dosmrtnom uzdržavanju te jer da su sklopljeni samo radi pribave kredita te i jer da su tuženici sudjelovali u dogradnji.

 

Odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora; a odredbom članka 319. ZOO da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase.

 

Prividan jest onaj ugovor koji nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana, nego je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se stvori privid (fikcija) o sklapanju ugovora ali ga radi postizanja određenog imovinskog ili drugog dopuštenog probitka sklope.

 

Odredbom članka 285. ZOO propisano je da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama; da, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost; te da se prividnost ugovora ne može isticati prema trećoj savjesnoj osobi.

 

Simulacija uvijek postoji kada niti jedna ugovorna strana nema ozbiljnu (stvarnu) volju za sklapanje ugovora i kada to obje strane znaju ali ipak svjesno očituju volju za sklapanje ugovora tako da nastaje privid sklapanja ugovora. Simulirani ugovori su ništetni ali disimulirani ugovori u slučaju relativne simulacije nisu nužno nevaljani pravni poslovi.

 

Prividnost - simulacija, oblik je svjesnog nesklada između volje i očitovanja jer stranke ne žele pravni posao koji sklapaju, pa takav pravni posao ne proizvodi pravne učinke koje bi da je valjan trebao proizvesti. Stoga je takav pravni posao bez pravnog učinka. Prividan, simuliran ili fiktivan bio bi onaj ugovor koji nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana, nego je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se stvori samo privid - fikcija o sklapanju ugovora ali ga radi postizanja određenog imovinskog ili drugog dopuštenog probitka sklope (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 1015/08-2 od 1. lipnja 2011.).

 

Prema rezultatima dokaznog postupka proizlazi da nije utvrđeno da bi postojala zajednička namjera stranaka ugovora da svjesno očituju volju za sklapanje ugovora tako da bi nastao privid sklapanja darovnog ugovora niti da bi isti prikrivao ugovor o dosmrtnom uzdržavanju.

 

U odnosu na razlog i motiv sklapanja darovnih ugovora radi kredita, za navesti je da su tuženici u tom pravnom poslu mogli sudjelovati kao založni dužnici, nadalje mogli su se zaštititi pravom doživotnog plodouživanja a što je sve izostalo. Osim toga, tužbeni zahtjev nije ni postavljen na ništetnost darovnih ugovora, na to da isti nema učinka među strankama, na uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja ni sl.

 

U odnosu pak, na po tuženicima istaknutu nedostojnost za nasljeđivanje tužiteljice pod 1., za navesti je da iz iskaza svjedokinje N. M. proizlazi da je obitelj bila pod nadzorom Centra za socijalnu skrb K. dok iz sadržaja ostavinskog spisa proizlazi da je radi zaštite interesa djece istima postavljen skrbnik za poseban slučaj ali je isti razriješen zbog toga što je tužiteljica pod 1. promijenila prebivalište čime da više nije u njihovoj nadležnosti te je predmet oduzimanja roditeljskog prava ustupljen Koprivnici koji Centar potom nije ponovno tužiteljicama pod 2. i pod 3. postavljao skrbnika u ostavinskom postupku pa proizlazi da nije egzistentan prigovor nedostojnosti za nasljeđivanje.

 

Ovdje je za istaći da je pogrešno sud prvog stupnja smatrao da su odredbom članka 25. ZN propisani razlozi za nedostojnost. Naime, odredbom članka 25. stavak 2. ZN propisano je da bračni drug nema pravo na nasljedstvo: ako je ostavitelj podnio tužbu za rastavu ili poništaj braka odnosno sporazumni zahtjev za rastavu braka a nakon ostaviteljeve smrti se utvrdi da su bili osnovani, ako njegov brak s ostaviteljem bude proglašen nepostojećim ili bude poništen poslije ostaviteljeve smrti iz uzroka za čije je postojanje nadživjeli bračni drug znao ili morao znati u vrijeme sklapanja braka, ako je njegova zajednica života s ostaviteljem bila trajno prestala njegovom krivnjom ili u sporazumu s ostaviteljem. Dakle, u citiranoj odredbi ne propisuju se uvjeti i okolnosti nedostojnosti već druge okolnosti zbog kojih bračni drug ne
može biti nasljednik ostavitelja.

 

S druge strane, odredbom članka 125. ZN propisano je da je nedostojan naslijediti, kako na temelju zakona tako i na temelju oporuke, kao i dobiti bilo što na temelju oporuke: 1. onaj koji je namjerno usmrtio ostavitelja, ili je to pokušao; 2. onaj koji je silom ili prijetnjom natjerao, ili prijevarom naveo ostavitelja da napravi ili opozove oporuku ili neku oporučnu odredbu, ili ga je spriječio da to učini; 3. onaj koji je uništio ili sakrio ostaviteljevu oporuku s namjerom da spriječi ostvarenje ostaviteljeve posljednje volje, kao i onaj koji je krivotvorio ostaviteljevu oporuku; 4. onaj koji se teže ogriješio o obvezu uzdržavanja prema ostavitelju prema kojemu je imao zakonsku obvezu uzdržavanja, onaj koji nije htio pružiti ostavitelju nužnu pomoć koju mu je mogao pružiti bez opasnosti za vlastiti život ili ga je ostavio bez pomoći u prilikama koje su opasne za život ili zdravlje.

 

U konkretnom slučaju tužbeni zahtjev nije postavljen na utvrđenje da tužiteljica pod 1. nema pravo nasljedstva iza ostavitelja, niti zahtjeva na utvrđenje nedostojnosti za nasljeđivanje niti je takav zahtjev postavljen u ostavinskom postupku kako je to već naprijed iznijeto niti se tko žalio na rješenje o nasljeđivanju pa ni Centar za socijalnu skrb.

 

O sudjelovanju tuženika u nadogradnjama i dogradnjama, pravilno je sud prvog stupnja isto otklonio uz obrazloženje da eventualno pomaganje nije bilo u svrhu ponovnog stjecanja prava vlasništva na tim dijelovima. Odredbom članka 156. stavak 1. ZV propisano je da dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao ni njihovom prigradnjom, ugradnjom, ili ulaganjem u njih, ne može se steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine, a stavak 2. da pripada li pravo na naknadu onomu tko je dogradio, nadogradio ili preuredio zgradu, odnosno prostoriju iz stavka 1 ovoga članka ili je ulagao u takvu zgradu ili prostoriju, određuju pravila obveznog prava; pa tuženici prema tužiteljicama mogu istaći samo eventualno kakve obveznopravne zahtjeve.

 

Konačno, za ocjenu visine parničnog troška relevantna je vrijednost predmeta spora koju sud utvrđuje na način predviđen odredbom članka 35. i 40. ZPP o čemu će sud prvog stupnja voditi računa u nastavku postupka.

 

U odnosu na žalbu tuženika dodatno prednjem je za navesti da je točno da sud prvog stupnja nije smio dopustiti preinaku tužbe na ročištu od 16. rujna 2019. (nakon zaključenja prethodnog postupka) ali kako je taj dio tužbenog zahtjeva pravomoćno odbijen zbog nedostatka aktivne legitimacije što ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, to tuženici nemaju pravnog interesa pobijati odluku u tom dijelu.

 

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke temeljem odredbe članka 368. stavak 1. i članka 370. ZPP.

 

U nastavku postupka u odnosu na ukidni dio, sud će prvog stupnja postupiti kako je naprijed upućen posebice će razjasniti koje točno dijelove nekretnine čk.br. 2200 tuženici koriste kao dom pri čemu treba podrazumijevati samo zadovoljenje potreba stanovanja a ne gospodarske i druge potrebe istih, isto će dovesti u vezu s pravom posebice mldb. tužiteljica na dom, te će potom pravilnom primjenom materijalnog prava odlučiti o preostalom tužbenom zahtjevu i o troškovima cijelog postupka.

 

U Splitu 13. svibnja 2020.