- 1 -              Rev 2551/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2551/2014-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. A. iz Z., koju zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik iz Z., protiv tuženice V. Č. iz Z., koju zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4560/13-2 od 25. ožujka 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1197/08-17 od 5. ožujka 2013., u sjednici održanoj 13. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužiteljice Z. A. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1197/08 od 5. ožujka 2013. suđeno je:

 

„I. Tuženica V. Č. iz Z., .... dužna je platiti tužiteljici Z. A. iz Z., ... iznos od 261.984,33 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a tekuće od 23. veljače 2007. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do plateža po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za petpostotnih poena kao i da tuženica plati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 50.295,00 kuna, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Odbija se tužiteljica sa dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na zatraženu zakonsku zateznu kamatu na glavnicu , a tekuću od 12. rujna 1997. do 23. veljače 2007.“

 

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4560/13 od 25. ožujka 2014., preinačena je prvostupanjska presuda te je odbijen tužbeni zahtjev.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti drugostupanjsku i predmet vrati sudu - drugom raspravnom vijeću - na donošenje „nove na zakonu osnovane odluke“ uz naknadu troškova revizije.

 

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 ,57/11 i 25/13; dalje: ZPP), revizijski je sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U drugostupanjskoj presudi nije ostvarena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju se u reviziji poziva tužiteljica ukazujući na nedostatke presude navodeći kako obrazloženje pobijane odluke „(…) ne sadrži ništa drugo nego tvrdnju, da nije bilo stjecanja bez osnove, jer da nije bilo prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženice bez pravne osnove (…)“

 

Naime, kada je riječ o drugostupanjskim odlukama kojima se odlučuje u povodu pravnog lijeka, sud (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP) treba (i mora) ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Po ocjeni ovoga suda u pobijanoj drugostupanjskoj presudi nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, pobijana drugostupanjska presuda sadrži valjano obrazloženje (čl. 375. st. 1. ZPP), s jasnim razlozima iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o (ne)osnovanosti žalbe tuženice protiv prvostupanjske presude.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice protiv tuženice za isplatom iznosa od 261.984,33 kuna, koji iznos je tuženica pribavila prisilnom prodajom stana u Z., .... radi namirenja duga prema vjerovniku u ovršnom postupku, a koji stan je prethodno Ugovorom o prodaji od 12. rujna 1997. prodala tužiteljici.

 

Tijekom postupka utvrđeno je:

 

- da su stranke zaključile 12. rujna 1997. ugovor o kupoprodaji za stan u Z., ...;

 

- da je tuženica po isplati kupoprodajne cijene izdala 13. listopada 1997. Izjavu (Tabularno očitovanje) kojom daje suglasnost za uknjižbu prava vlasništva kupljene nekretnine na ime i vlasništvo tužiteljice;

 

- da je pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vođen ovršni postupak na predmetnoj nekretnini pod brojem Ovr-977/05 te je 6. svibnja 2005. zabilježena zabilježba ovršnog postupka;

 

- da je tužiteljica 10. listopada 2006. predala prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na svoje ime;

 

- da je u ovršnom postupku 24. kolovoza 2006. predmetni stan prodan za iznos od 462.200,00 kuna;

 

- da je dijelom cijene isplaćen vjerovnik u iznosu od 261.984,33 kuna dok je razliku cijene od 200.215,67 kuna tuženica predala tužiteljici;

 

- da je tužiteljica stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine upisom u zemljišnu knjigu na temelju Ugovora o kupoprodaji sklopljenog s J. M. dana 20. prosinca 2007.

 

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev utvrdivši, u bitnom, da je „( …) tužiteljica postupkom tužene na opisani način iznosom od 261.984,33 kuna podmirila dug tužene prema trećoj osobi slijedom čega je tuženica ostvarila stjecanje bez osnove (…)“, a sve sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,41/08 - dalje u tekstu ZOO).

 

Pobijanom drugostupanjskom presudom, temeljem ovlaštenja iz odredbe čl. 373. toč. 2. i 3. ZPP, sud zaključuje, pozivom na odredbu čl. 119. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 173/99, 22/00, 73/00, 141/01, 76/06 i 141/06 – dalje: ZV), da tužiteljica, iako je imala pravni temelj (titulus) za stjecanje prava vlasništva na temelju pravnog posla-Ugovor o kupoprodaji od 12. rujna 1997. te tabularnu izjavu od 13. listopada 1997., nije imala modus za stjecanje prava vlasništva- upis u zemljišnu knjigu. Uslijed navedenog „(…) sporna ovrha je provedena na nekretnini u vlasništvu tuženice pa nisu ispunjeni uvjeti predviđeni zakonom za vraćanje stečenog bez osnove tužiteljici (…)“

 

S izloženim shvaćanjima drugostupanjskog suda u svemu je suglasan i ovaj sud.

 

Prema čl. 1111. ZOO, stjecanje bez osnove definira se kao prelazak nečije imovine (ili njezinog dijela), pod čime se razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, u imovinu druge osobe bez osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. U tom slučaju obogaćena strana, odnosno stjecatelj, dužan je vratiti imovinu, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

Dakle, za nastanak izvanugovornog obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove, moraju se steći slijedeće pretpostavke: 1/ povećanje imovine (obogaćenje) na jednoj strani, koja se može sastojati u povećanju imovine, ali i u smanjenju gubitaka, u uštedi troškova koje je umjesto obogaćenog učinio osiromašeni, 2/ smanjenje imovine (osiromašenje) na drugoj strani, 3/ uzročna veza između povećanja odnosno umanjenja imovine, 4/ stjecanje bez pravne osnove i 5/ činidba zbog koje se dogodila promjena u imovini ne smije biti štetna radnja u smislu građanskog delikta odnosno povrede ugovornog odnosa.

 

Nadalje, prema odredbi čl. 119. st. 1 ZV, pravo vlasništva na nekretninu na temelju pravnog posla stječe se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način. Dakle, za derivativno stjecanje prava vlasništva na nekretnini potrebno je da se ispune tri pretpostavke: a) vlasništvo prednika - jer da bi netko mogao prenijeti pravo vlasništva neke stvari mora biti i njezin vlasnik, b) naslov stjecanja - titulus i c) način stjecanja - modus - upis u javnu knjigu. Iz izloženog proizlazi da samim sklapanjem pravnog posla sa vlasnikom u kojem je ugovoren prijenos prava vlasništva na kupca-stjecatelja ne dolazi do prijenosa prava vlasništva, makar novom stjecatelju nekretnina bila predana u posjed. Do stjecanja prava vlasništva na strani novog kupca-stjecatelja dolazi tek upisom u zemljišnu knjigu.

 

Prema podacima u spisu proizlazi da tužiteljica, iako je zaključila Ugovor o kupoprodaji 12. rujna 1997. te joj je tuženica izdala tabularnu izjavu 13. listopada 1997., nije dostavila Ugovor uz tabularnu izjavu zemljišnom knjižnom sudu radi upisa prava vlasništva do zabilježbe ovrhe 6. svibnja 2005., pa drugostupanjski sud valjano utvrđuje da tužiteljica do trenutka provođenja ovrhe nije stekla pravo vlasništva sporne nekretnine (modus).

 

Ovakvo shvaćanje iskazao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 61/1999 od 19. studenoga 2003. (u primjeni odredaba ZOVO-a, u ovdje relevantnom dijelu identičnim sada važećim odredbama ZV-a), prema kojoj:

 

"(...) Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev i utvrdili da je tužitelj stekao vlasništvo na predmetnoj nekretnini (...) ali pogrešno smatrajući da je vlasništvo tužitelj stekao na temelju ugovora...jer je za takvo derivativno stjecanje vlasništva prema odredbi čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (dalje: ZOVO), koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., potreban i valjani modus - upis u javnu (zemljišnu) knjigu. Stoga, prema ocjeni ovoga suda, bez obzira na postojanje valjanog titulusa (naslova stjecanja), a to je u konkretnom slučaju ugovor (...) iz 1981., za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini temeljem spomenutog ugovora (...) nedostaje valjani modus (način stjecanja), a to je prema citiranoj odredbi čl. 33. ZOVO, upis u zemljišne knjige (…)“

 

Pravilno je drugostupanjski sud primijenio odredbe čl. 119. st. 1. ZV i čl. 1111. st. 1 ZOO kada je odbio tužbeni zahtjev utvrdivši da predmetna nekretnina nije bila vlasništvo tužiteljice, pa prema tome nije bilo ni prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženice bez pravne osnove.

 

Ponovljenim prigovorima o tome da je bila u posjedu nekretnine, tužiteljica nije dovela u pitanje valjanu primjenu materijalnog prava.

 

Kako je drugostupanjski sud, s obzirom na izloženo, a suprotno navodima revizije, pravilno primijenio materijalno pravo preinačivši prvostupanjsku odluku i odbijanjem tužbenog zahtjeva, valjalo je (čl. 393. u vezi čl. 396.a ZPP) reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 13. svibnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.